Mogu li zemlje OPEC-a postići konsenzus koji bi cijenu nafte, nakon dugo vremena, stavio pod kontrolu
Ako uspiju, prosječna cijena nafte u 2017. bit će oko 60 dolara po barelu
Iz sjedišta OPEC-a, kartela 14 država proizvođača nafte, proturena je ovih dana vijest da su se glavni izvoznici nafte, OPEC, Iran, Saudijska Arabija, napokon dogovorili oko zajedničke strategije formiranja cijena. Do kraja ove godine, tvrde, nafta bi trebala početi postupno rasti; pa s oko 50 dolara po barelu koliko stoji danas, tijekom sljedeće godine doseći prosječnu cijenu od 60 dolara po barelu, a do sredine 2018. oko 70 dolara po barelu.
Tako je, tvrde u u OPEC-u, nakon godinu dana mučnih pregovora ipak postignut važan kompromis. Njime će, najavljuju, biti ostvarena dva glavna cilja: najvećim proizvođačima osigurati će se, premda ni izdaleka dovoljno, ipak bolje punjenje državnog proračuna, a istodobno će se i dalje destimulirati proizvodnja nafte iz škriljevca.
Dogovoreni rast cijene do 60 dolara po barelu
Naime, premda su najveći proizvođači nafte metodom frackinga već osjetno smanjili cijenu proizvodnje, ipak potrebna im je cijena od najmanje 65 dolara po barelu da bi poslovali rentabilno. Znajući to, Rusija, Iran, Saudijska Arabija i članice OPEC-a, dogovorile su da cijena sljedećih godinu i pol dana može rasti do najviše 60 dolara po barelu.
Međutim, ni ta viša cijena nije dovoljna najvećim izvoznicima nafte: primjerice, da bi uravnotežila svoj državni proračun Rusiji treba cijena od oko 100 dolara po barelu, Iranu 87 dolara, Iraku 81 dolar, Saudijskoj Arabiji 105 dolara, Nigeriji 122 dolara, Libiji 269 dolara, Kuvajtu 49.10 dolara, Venezueli 117, 50 dolara po barelu. Unatoč toga, svi bi, dakako, bili zadovoljni i cijenom od 60 dolara jer je ona, u odnosu na 45 dolara na koliko se spustila u posljednje dvije godine, ipak osjetno viša.
Ta cijena odgovara i najvećim naftnim kompanijama na svijetu. Bob Dudley, šef British Petroleuma, kazao je još prošle godine da jedino cijena od 60 dolara po barelu omogućava normalno poslovanje pa i nove investicije. Nedavno je pak izjavio da će kompanija biti zadovoljna ako će cijena kretati oko 55 dolara po barelu: povećali su, naime, svoju efikasnost i smanjili troškove tako da će moći realizirati visokokvalitetne projekte, ali uz maksimalnu investicijsku disciplinu.
Neslaganja u projekcijama analitičara
New York Times je nakon velike ankete među naftnim i financijskim ekspertima zaključio da bi tržište bilo zadovoljno dinamikom rasta cijena nafte koju predviđa OPEC, a analitičari banke Citigroup smatraju posve kredibilnim plan od 60 dolara po barelu.
Međutim, u konkurentskoj financijskoj instituciji Goldman Sachsu predviđaju da će cijene nafte i sljedeće godine ostati na sadašnjoj razini od oko 50 dolara po barelu. Takva predviđanja temelje na procjenama da potražnja za naftom stagnira, pa čak i pada. Stoga, upozoravaju u Goldman Sachsu, unatoč svih najava, nema šanse da se do više cijene nafte dođe smanjenjem proizvodnje.
I odmah iznose najnovije podatke. U rujnu je OPEC imao rekordno visoku proizvodnju od 33,6 milijuna barela, a Rusija se pridružila tom trendu povećanjem proizvodnje za 500.000 barela dnevno. To, zaključuju u Goldman Sachsu, ozbiljno dovodi u pitanje realizaciju ideje da će zemlje OPEC-a smanjiti prekomjernu proizvodnju na 32,5 ili 33 milijuna barela nafte dnevno, dakle za gotovo milijun barela dnevno.
Nepredvidljivi Iran i Rusija
Inače, posljednjih mjeseci Rusija je dnevno proizvodila oko 10,5 milijuna barela nafte, Saudijska Arabija 10 milijuna, SAD 9,2 milijuna, Irak 4,3 milijuna, Kina 4,1 milijuna, Kanada 3,8 milijuna, Iran 3,5 milijuna, Emirati 2,7 milijuna, Kuvajt 2,5 milijuna, Venezuela 2,4 milijuna… Na tom popisu proizvođača nafte nalazi se i Hrvatska, koja je na 81. mjestu s proizvodnjom od 18.000 barela dnevno. Za zadovoljavanje prosječne potrošnje nafte u svijetu potrebno je između 95 i 96 milijuna barela nafte dnevno.
Zbog svega toga, unatoč optimističnih najava o postignutom konsenzusu, sve upućuje da je put do čvrstog dogovora vrlo dug i krajnje neizvjestan. Razlog: nemoguće je predvidjeti kako će se u presudnim trenucima postaviti Iran i Rusija.
Teheran je već dva puta na zasjedanjima OPEC-a u posljednji čas odustajao od davanja konačne suglasnosti o smanjenu proizvodnje nafte. Iran, naime, najprije zahtjeva da mu se omogući vraćanje onog udjela na svjetskom tržištu nafte koji je imao prije uvođenje međunarodnih sankcija. Zbog toga je spreman, objašnjavaju u Teheranu, protivno svim mogućim dogovorima većine proizvođača nafte, da još više poveća svoju proizvodnju te smanji cijenu kako bi mogao zauzeti nekadašnje pozicije.
Oprečne izjave iz Rusije
No, nisu problem samo Rusija i Iran. Čak i ako se postigne dogovor OPEC-a, Rusije, Saudijske Arabije i Irana o smanjenju proizvodnju, tko jamči da, primjerice, Libija i Nigerija, neće povećati proizvodnju te tako nadoknaditi moguću nestašicu nafte. Valja, također, imati na umu otvoreno političko i vojno neprijateljstvo između Irana i Saudijske Arabije koje su na suprotstavljenim stranama u ratnim operacijama u Jemenu i Siriji. Pitanje je stoga je li uopće realno očekivati da će Teheran i Rijad staviti to rivalstvo u drugi plan kako bi postigli dogovor o nafti.
Jednako je velika dvojba kako će se ponašati Rusija. Bez nje je, naime, nemoguć dogovor o smanjenju proizvodnje nafte niti o povećanju njene cijene. A iz Moskve u posljednje doba stižu potpuno oprečne najave. Predsjednik Vladimir Putin najavio da će Rusija sudjelovati na summitu OPEC-a 30. studenoga u Beču te da je spremna prihvatiti zajedničke mjere za smanjivanje proizvodnje nafte. Istodobno, pozvao je i druge države da se pridruže tom sporazumu.
Gotovo istodobno, Igor Sečin, šef Rosnefta, najvećeg ruskog proizvođača nafte, rezolutno je najavio da njegova kompanija neće rezati ili zamrznuti proizvodnju kao dio nekog međunarodnog dogovora. Čak je rekao da Rusija bez problema može povećati proizvodnju za četiri milijuna barela dnevno.
Strah za tržišne udjele
Ta se najava posljednjih tjedana ostvaruje: Rusija pumpa dnevno rekordnih 1,200 milijuna barela nafte, pa bez njenog prihvaćanja dogovora, nema šanse da zemlje OPEC-a smanje proizvodnju nafte za 200,000 do 700,000 barela na dan.
Nitko od članica OPEC-a, naime, ne želi smanjiti proizvodnju bez općeg dogovora jer se boje da bi bez toga mogle ostati bez dijela tržišta na koje bi se ubacili Rusi i Iranci, odnosno ne članice OPEC-a.
Stoga će svijet, bez obzira na vrlo ozbiljne informacije o postignutom dogovoru, ponovno s velikom neizvjesnošću čekati vijesti sa summita OPEC-a na kojemu bi se trebalo dogovoriti smanjenje proizvodnje nafte do čak milijun barela dnevno. Prije toga, sve oči ovih će dana biti uprte prema sastanku ruskog ministra energije Aleksandra Novaka i saudijskog ministra nafte Khalid al-Faliha, nakon kojega bi se već moglo jasnije nazrijeti je li moguć dogovor o smanjenju proizvodnje i povećanju cijene nafte.