Bez obzira na to što prosvjednici nisu uspjeli u svojim nakanama, činjenica jest da je rušenje pjesnikove kuće bila tema i da je i nakon svega ostalo spomen-obilježje. A, uz dužno poštovanje prema pjesništvu Vladimira Vidrića i njegovoj ulozi u studentskoj akciji paljenja mađarske zastave uoči otvaranja zgrade HNK u Zagrebu, koje je ovjekovječeno zaboravljenom serijom ‘Olujne tišine’, Predrag Matvejević je bio puno veći pisac, europski relevantan intelektualac, puno važniji za Mostar nego što je Vidrić bio za Zagreb.
Ponajprije stoga što je tom gradu aktivno pomagao u ratu, ostavivši pored toga čitav niz eseja o užasu koji je zadesio njegov rodni grad.
Dio Mostara mu je zahvalan, drugi ne zna što bi s njim
I upravo u tome i jest problem s Matvejevićem u Mostaru. Jedan dio grada, onaj istočni, mu je iznimno zahvalan zbog toga što je ustao protiv zločina HVO-a, dok drugi dio grada baš zbog toga ne zna što bi s njim.
A, Predrag Matvejević – čovjek čiji roditelji počivaju na mostarskom katoličkom groblju Masline i čija je obiteljska kuća do jučer stajala kao ruševina u središtu grada, ali sa zapadne strane ratne linije, koji je k tome bio uvjereni ljevičar i čovjek odan jugoslavenskoj kulturnoj ideji do samog kraja – ne spada ni po jednoj osnovi u ono što je zacrtano kao poželjan profil mostarskih Hrvata.
I samo to je razlog što aktualna gradska vlast, koju zajedno čine HDZ i SDA, ponajprije nije odavno sama došla na ideju da otkupi njegovu obiteljsku kuću i u njoj napravi međunarodni institut koji bi ponio Matvejevićevo ime, a potom što je i odbila svaku takvu inicijativu bez ikakve rasprave. I to pod krinkom skupe cijene koju su vlasnici tražili. Što je sve skupa smiješno jer su to za Grad Mostar beznačajni novci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mostar je odbio bilo kakvu uspomenu na Matvejevića
Jednako tako, grad se potpuno oglušio i na ideju koju sam javno predložio, da se plato sa spomenikom strijeljanim antifašističkim ilegalcima svih nacionalnosti, koji se nalazi u neposrednoj blizini kuće, nazove po njemu. Na taj način nije samo propuštena prilika da Predrag Matvejević bude mostarski ili bosanskohercegovački Andre Malraux oko čijih se kulturnih centara formirala kulturna politika Francuske, nego je odbio i bilo kakvu uspomenu na njega.
Što i nije čudno, s obzirom na to da bi dijelio gradske ulice s Milom Budakom, Jurom Francetićem i Vokićem i Lorkovićem. Jednaka nacionalistička uskogrudnost utjecala je i na to da vlasnici kuće u kojoj se Matvejević rodio, a koja se nalazi dvjestotinjak metara od ove u kojoj je živio, s istočne strane Bulevara, odbiju ideju da na njoj bude postavljena već izrađena spomen-ploča s tom informacijom.
Ova ignorancija govori o karakteru hrvatske politike
Neće Matvejević ništa ni dobiti, ni izgubiti s ovakvim brisanjem uspomene na njega i odbijanjem bilo kakve povezanosti rodnog grada s njegovim imenom. On je svoj život posvetio stvaranju mediteranske kulture, građenju mostova između jugoslavenskih naroda i izgradnji kulture demokratskog otpora totalitarizmu, pa je tako bio i jedini čovjek koji je još za života tražio od Tita da se povuče sa svih funkcija i ne prihvati počast doživotnog predsjednikovanja zemljom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I kao takav bio je proskribiran u Hrvatskoj, ali iznimno cijenjen u Europi i definitivno je bio najveći intelektualac s ovih prostora, poznatiji čak i od nobelovca Ive Andrića.
Stoga, ova ignorancija Mostara prema čovjeku koji je veći od svih njegovih umjetnika govori isključivo o današnjem Mostaru i primarno o karakteru hrvatske politike koja se u vodi u tom gradu. Ali, ovo naravno nije tema koja zanima Andreja Plenkovića ili Zorana Milanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mostar ruši rodnu kuću Predraga Matvejevića, odbija ikakvu uspomenu. To govori sve o tom gradu danas
Tužna ignorancija Mostara prema čovjeku koji je veći od svih njegovih umjetnika
Matvejević je Mostaru aktivno pomagao u ratu, ostavivši pored toga čitav niz eseja o užasu koji je zadesio njegov rodni grad. I upravo u tome i jest problem s Matvejevićem u Mostaru. Jedan dio grada, onaj istočni, mu je iznimno zahvalan zbog toga što je ustao protiv zločina HVO-a, dok drugi dio grada baš zbog toga ne zna što bi s njim
Slika bagera, koji su prije dva dana počeli s rušenjem obiteljske kuće Predraga Matvejevića u Mostaru, sjetila me onih davnih dana kad se zametnula klica prosvjednog i aktivističkog pokreta unutar kojeg se formirala aktualna zagrebačka gradska vlast. Na marginama tadašnjih masovnih prosvjeda protiv Horvatinčićeve gradnje na Cvjetnom trgu jedna od tema bila je i rušenje rodne kuće pjesnika Vladimira Vidrića, do koje je na kraju došlo, da bi spomen-ploča koja je stajala na kući, bila kasnije postavljena na ulazu u Centar cvjetni.
Bez obzira na to što prosvjednici nisu uspjeli u svojim nakanama, činjenica jest da je rušenje pjesnikove kuće bila tema i da je i nakon svega ostalo spomen-obilježje. A, uz dužno poštovanje prema pjesništvu Vladimira Vidrića i njegovoj ulozi u studentskoj akciji paljenja mađarske zastave uoči otvaranja zgrade HNK u Zagrebu, koje je ovjekovječeno zaboravljenom serijom ‘Olujne tišine’, Predrag Matvejević je bio puno veći pisac, europski relevantan intelektualac, puno važniji za Mostar nego što je Vidrić bio za Zagreb.
Ponajprije stoga što je tom gradu aktivno pomagao u ratu, ostavivši pored toga čitav niz eseja o užasu koji je zadesio njegov rodni grad.
Dio Mostara mu je zahvalan, drugi ne zna što bi s njim
I upravo u tome i jest problem s Matvejevićem u Mostaru. Jedan dio grada, onaj istočni, mu je iznimno zahvalan zbog toga što je ustao protiv zločina HVO-a, dok drugi dio grada baš zbog toga ne zna što bi s njim.
A, Predrag Matvejević – čovjek čiji roditelji počivaju na mostarskom katoličkom groblju Masline i čija je obiteljska kuća do jučer stajala kao ruševina u središtu grada, ali sa zapadne strane ratne linije, koji je k tome bio uvjereni ljevičar i čovjek odan jugoslavenskoj kulturnoj ideji do samog kraja – ne spada ni po jednoj osnovi u ono što je zacrtano kao poželjan profil mostarskih Hrvata.
I samo to je razlog što aktualna gradska vlast, koju zajedno čine HDZ i SDA, ponajprije nije odavno sama došla na ideju da otkupi njegovu obiteljsku kuću i u njoj napravi međunarodni institut koji bi ponio Matvejevićevo ime, a potom što je i odbila svaku takvu inicijativu bez ikakve rasprave. I to pod krinkom skupe cijene koju su vlasnici tražili. Što je sve skupa smiješno jer su to za Grad Mostar beznačajni novci.
Mostar je odbio bilo kakvu uspomenu na Matvejevića
Jednako tako, grad se potpuno oglušio i na ideju koju sam javno predložio, da se plato sa spomenikom strijeljanim antifašističkim ilegalcima svih nacionalnosti, koji se nalazi u neposrednoj blizini kuće, nazove po njemu. Na taj način nije samo propuštena prilika da Predrag Matvejević bude mostarski ili bosanskohercegovački Andre Malraux oko čijih se kulturnih centara formirala kulturna politika Francuske, nego je odbio i bilo kakvu uspomenu na njega.
Što i nije čudno, s obzirom na to da bi dijelio gradske ulice s Milom Budakom, Jurom Francetićem i Vokićem i Lorkovićem. Jednaka nacionalistička uskogrudnost utjecala je i na to da vlasnici kuće u kojoj se Matvejević rodio, a koja se nalazi dvjestotinjak metara od ove u kojoj je živio, s istočne strane Bulevara, odbiju ideju da na njoj bude postavljena već izrađena spomen-ploča s tom informacijom.
Ova ignorancija govori o karakteru hrvatske politike
Neće Matvejević ništa ni dobiti, ni izgubiti s ovakvim brisanjem uspomene na njega i odbijanjem bilo kakve povezanosti rodnog grada s njegovim imenom. On je svoj život posvetio stvaranju mediteranske kulture, građenju mostova između jugoslavenskih naroda i izgradnji kulture demokratskog otpora totalitarizmu, pa je tako bio i jedini čovjek koji je još za života tražio od Tita da se povuče sa svih funkcija i ne prihvati počast doživotnog predsjednikovanja zemljom.
I kao takav bio je proskribiran u Hrvatskoj, ali iznimno cijenjen u Europi i definitivno je bio najveći intelektualac s ovih prostora, poznatiji čak i od nobelovca Ive Andrića.
Stoga, ova ignorancija Mostara prema čovjeku koji je veći od svih njegovih umjetnika govori isključivo o današnjem Mostaru i primarno o karakteru hrvatske politike koja se u vodi u tom gradu. Ali, ovo naravno nije tema koja zanima Andreja Plenkovića ili Zorana Milanovića.