Možda na prvi pogled djeluje OK, ali ovaj pokušaj eutanazije desnog krila HDZ-a nema previše šanse
Kako je premijer Plenković zanemario elementarne činjenice
Hrvatska državna politika malokad je, govorimo li o ovom stoljeću, bila u lošijem stanju, s lošijim vrijednostima, i s lošijim usmjerenjima. Predsjednica Republika pokušava Hrvatsku povezati s Trumpom i Putinom, što doduše jest nešto manje opasno i maligno od politike Dragiše Cvetkovića prije skoro osamdeset godina, ali nas etički i povijesno vodi na definitivno pogrešnu stranu, što će postati bjelodano baš svakome, jednom kad Trump i Putin nestanu iz Bijele Kuće i Kremlja.
Istodobno, predsjednik Vlade provodi akciju takozvane demokratizacije Hrvatske demokratske zajednice, tijekom koje, zapravo, dokida elementarne postavke demokratskog sustava u Republici Hrvatskoj, koji je dosad, uz sve svoje pogreške, ipak funkcionirao neusporedivo efikasnije i čišće nego u svim drugim postkomunističkim državama jugoistočne Europe.
Na prvi pogled, čini se poželjnim da novi potpredsjednik Vlade sudjeluje u Gay Prideu, pa da nova ministrica obrazovanja obećava povratak Jokićevim ideologemima obrazovne reforme, pa da HDZ i Vladu napuštaju radikalni desničari i klerikalci poput Hasanbegovića, Esih, ili Stiera.
Vlada nema minimum demokratskog legitimiteta
Čini se, dapače, da Andrej Plenković pokušava izgraditi modernu konzervativnu stranku s ugrađenim tradicijskim elementima zapadnog liberalizma, što bi, svakako, trebalo pohvaliti, jer takvo, ustvari sanaderijansko usmjerenje Hrvatske demokratske zajednice vodi prema ublažavanju radikalnih opcija na našoj javnoj sceni, koje su kulminirale snažnim pokušajima revalorizacije Nezavisne Države Hrvatske unatrag dvije ili tri godine.
Plenkoviću je, naravno, sasvim jasno kako niti jedna hrvatska Vlada nema nikakve šanse da zadrži minimum demokratskog legitimiteta, dok se god pod njenom egidom pozdravlja ustaškim pozdravom, negira Jasenovac i prevrednuju ne samo vojni, nego i povijesno politički rezultati Drugog svjetskog rata. Gospodin Plenković vrlo dobro zna koliku je štetu Hrvatskoj nanio recentni, vrlo negativno intonirani izvještaj State Departmenta o stanju demokracije i ljudskih prava u našoj zemlji, koji je, bazično govoreći, potpuno točan (kao i slični noviji izvještaji međunarodnih organizacija o Hrvatskoj).
Plenković ne može promijeniti DNA HDZ-ovih birača
Stoga premijer vjerojatno rezonira da će odlaskom ultrakonzervativnog ministra vanjskih poslova iz Vlade, i apsorbiranjem navodno liberalne stranke u Vladu, zaštititi bokove od opravdanih kritika sa Zapada dok će, istodobno, polako početi razarati klerikalno i proustaško krilo HDZ-a.
I sve bi to bilo u redu, da Plenković nije zanemario dvije upravo esencijalne činjenice.
Prvo, značajan postotak HDZ-ovih birača uvjereni su radikalni desničari. To je njihov politički DNA, koji se još generaciju ili dvije neće promijeniti. Oni samo čekaju prigodu da maknu Plenkovića I da stranku ponovo dovedu u lustracijsko-klerikalno-thompsonovsko stanje, kao lani i preklani, kad je predsjednik HDZ-a bio Tomislav Karamarko. Čak ni Ivo Sanader, kao mnogo vještiji i autoritativniji politički vođa od Andreja Plenkovića, u izbornoj kampanji 2007.godine nije imao nikakva izbora, nego da se vrati desnom krilu HDZ-a, koje mu je jedino moglo osigurati pobjedu nad Milanovićevim SDP-om.
Plenković, dakle samo privremeno i prividno mijenja HDZ-a. Ne radi se o suštinskoj promjeni, premda ni ova privremena ne bi bila loša da do nje dolazi u minimalno korektnim političkim uvjetima. Drugo i važnije, Plenković deradikalizira hrvatsku Vladu i HDZ kroz uzurpaciju vlasti.
Premijer je sinoć na televiziji pokušao pod svaku cijenu dokazati da riječ krađa nema baš nikakve veze s njegovim dogovorom s dijelom Hrvatske narodne stranke, jer HNS, po Plenkoviću, ima suvereno pravo raspolagati svojim mandatima.
Zloupotreba mandata sa SDP-ove liste
No, predsjednik Vlade tu je učinio golemu faktografsku pogrešku. HNS-ovi mandati zapravo su mandati SDP-a. Ivan Vrdoljak, Predrag Štromar i ostali hadezirani HNS-ovci ušli su u Sabor na listi SDP-a, a zatim u aktualnu vladajuću koaliciju tako što su, doslovno, pokrali mandate Socijaldemokratske partije na čijoj su listi izabrani. Andrej Plenković nije glavni počinitelj te krađe. Ali je Andrej Plenković glavni inspirator te krađe. Andrej Plenković danas je predsjednik Vlade isključivo zato što su zdrave snage u HNS-u zloupotrebile glasove i ukrale mandate sa SDP-ove liste. Riječ je, dakle o čistoj uzurpaciji vlasti.
Budući da je uzurpacija vlasti, sama po sebi, negiranje demokracije, apsurdno je misliti da se na temelju krađe i uzurpacije može izgraditi stabilna politička scena i provoditi demokratska politika. To je, naprosto,
aksiom. Odobravati ovakvu koaliciju HDZ-a i so called HNS-a mogu samo ljudi koji su duboko, baš jako duboko u sebi posvađani s idejom pravilima demokracije.
Čak i da se Plenković pokušao dogovoriti sa SDP-om, što bi bilo dramatično korektnije od ove HNS-ovske prevare (koja izjednačuje Štromarov i Šukerov HNS), smatramo kako bi, zbog četvrtstoljetnog antagonizma HDZ-a i SDP-a, bilo korisno provesti referendum o velikoj koaliciji, a ne pozivati se na primjere zemalja sa sasvim drukčijim političkim kontekstima.
Nažalost, stiglo je vrijeme za veliku koaliciju
Budući da je Andrej Plenković ostao na vlasti na temelju čiste uzurpacije i krađe glasova i mandata, čini se da hrvatska politika trenutno ide u dva moguća smjera. Prvi je izjednačavanje s metodama srpske politike, gdje će vladajuća grupacija nastavljati vladati i vladati baš na temelju prevara , uzurpacija, zloporaba I krađa. Drugi je trajna nestabilnost.
Ako se sadašnja Vlada raspadne, a mogla bi se raspasti već na činjenici da ministrica obrazovanja, koja se doima kao pristojna žena, možda ipak neće moći sudjelovati u ovom Clochemerleu; ako se, dakle, sadašnja Vlada I njena tanka saborska većina raspadnu, novi će izbori vjerojatno donijeti podjednaki odnos snaga, koji ni jednoj stranci neće dopustiti da formira čvrstu većinu.
Što znači da bi, nažalost, moglo doći vrijeme za veliku koaliciju, kao jedino praktično rješenje za kakvu takvu političku stabilnost u zemlji. Ali, uz prethodni referendum o velikoj koaliciji, kako stranke ne bi ponovo prevarile birače, i tako dugoročno kompromitirale politički život u Hrvatskoj.