Najčudniji skandal u povijesti policije: Insajderski izvještaj o skandaloznoj pljački postaje u Heinzelovoj
Politički veterani i političari za Telegram o kontekstu i detaljima afere
“Ne, zaista ne vjerujem da je politika inscenirala slučaj pljačke u policiji. Mislim da je prilično suludo i neodgovorno spekulirati da Tomislav Karamarko stoji iza provale u Heinzelovoj”, rekao nam je u četvrtak popodne jedan od najuglednijih veterana Ministarstva unutarnjih poslova.
“Mislim, jasno je da se ta pljačka nije mogla izvesti bez pomoći iznutra. Jasno je da je netko u MUP-u blisko surađivao s kriminalcima. Riječ je o tipskoj, profesionalnoj pljački. No, nije riječ o političkoj diverziji”, uvjeren je naš sugovornik, koji i danas radi u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Nekoliko sati ranije razgovarali smo s jednim od istaknutih oporbenih političara, koji dobro poznaje stanje u sigurnosnom sustavu. “Gledajte, stvarno ne znam što da vam konkretno kažem; glavni je problem ove pljačke što se o njoj zasad ništa precizno ne zna”, ustvrdio je Telegramov izvor, čiji politički cilj sigurno nije zaštita Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.
Smjene nakon pljačke
Skandalozna pljačka u samom srcu državnog sigurnosnog sustava izazvala je, prirodno, niz dramatičnih reakcija. Vladajuća je narativna linija glasila: ovaj je skandal posljedica lošeg upravljanja policijom pa svi policijski šefovi moraju otići.
Neformalna oporbena narativna linija glasila je sasvim suprotno: HDZ, Brkić i Karamarko inscenirali su pljačku, kako bi, napokon, došlo do promjena u Ministarstvu unutarnjih poslova, na kojima HDZ već mjesecima bezuspješno inzistira. Činjenica jest da je ministar policije poslije pljačke u Heinzelovoj smijenio kompletno vodstvo MUP-a, pa je tako, nakon niza javnih polemika, ispunio Karamarkove zahtjeve.
Činjenica je, također, da ministar Orepić na položaje svojih smijenjenih suradnika nije postavio HDZ-ove policajce, nego, naprotiv, čak i neke ljude poput Željka Prše, kojeg je Tomislav Karamarko degradirao dok je u Vladi Jadranke Kosor obnašao dužnost ministra unutarnjih poslova.
‘Nitko normalan ne misli da iza pljačke stoji neka urota HDZ-a. Međutim, reakcije na veliku aferu otkrivaju sve što treba znati o strahovitom ratu za represivni aparat…’
Naposljetku, činjenica je da je Željko Dolački, doprekjučerašnji šef Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala, već gotovo dvadeset godina omiljena meta svih hrvatskih mafijaša. Svaki njegov poraz proslavlja se u zagrebačkim podzemnim krugovima.
Žac Dolački nije politički fanatiziran: on sigurno nije HDZ-ovac, ali nije ni neki uvjereni ljevičar. Željko Dolački prljavi je Harry hrvatske policije, koji će se sigurno ponovno vratiti u vrh Ministarstva unutarnjih poslova, jer je riječ o jednom od najboljih hrvatskih kriminologa uopće.
Prilično je žalosno što brojni novinari, koji znaju sve o doslovno krvavoj borbi Dolačkog protiv mafije, danas ne žele napisati ni riječ u njegovu korist. Ali tu dolazimo do dubljeg etičkog i profesionalnog problema hrvatskog novinarstva, o kojem ne možemo raspravljati u ovom tekstu.
Obrazac ponašanja
Prema zasad poznatim činjenicama o velikoj pljački u Heinzelovoj ulici, ona nije bila politički motivirana, ali je, nesporno, iskorištena kako bi se HDZ riješio određene grupe visoko rangiranih policijskih službenika, koji mu nisu bili po volji. Što sve upućuje na ponavljanje starog obrasca o borbi za vlast u Ministarstvu unutarnjih poslova. Taj je obrazac uspostavljen još početkom devedesetih godina.
Franjo Tuđman savršeno je razumio da mimo političke snage koju je koncentrirao u HDZ-u, u Ministarstvu obrane i u obavještajnim službama, Republika Hrvatska mora raspolagati s još jednom, relativno neutralnom državnom snagom koja mora korigirati ove, politički motivirane sudionike državne vlasti.
Stoga je MUP gotovo uvijek odskakao od dominantnog političkog raspoloženja u zemlji, ali je zato bio predmetom nevidljivih, no vrlo opasnih političkih sukoba. U ranim devedesetim, dok je Ministarstvo obrane ohrabrivalo hrvatske vojnike da zauzimaju stanove obitelji sa srpskim prezimenima, MUP je pokušavao braniti te iste Srbe: katkad uspješno, a češće neuspješno.
U vrijeme dok su Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Siniša Rimac, u uniformama MUP-a, likvidirali obitelj Zec, MUP je svu četvoricu uhitio za svega nekoliko dana.
Tuđmanova naredba
U vrijeme dok je već ozbiljno bolestan predsjednik Tuđman nakanio zabraniti veliki prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića, u povodu prodaje Radija 101, ondašnji ministar policije Ivan Jarnjak de facto je blagoslovio taj masovni miting.
Istodobno, glavni Jarnjakovi operativci, uključujući i Smiljana Reljića, šefa policijske obavještajne službe, obilazili su urednike vodećih informativnih medija, moleći ih da ne pišu ništa protiv Jarnjaka jer se taj Zagorac, eto, herojski usudio suprotstaviti Tuđmanovoj zapovjedi da se prosvjed na Jelačićevu trgu fizički razbije.
Hrvatska je policija oduvijek žonglirala između političke poslušnosti, političkih pritisaka i profesionalnih modela obavljanja svog posla. I nije se baš uvijek osramotila.
Jedna od najvećih bitaka za integritet hrvatske policije vodila se 2009. godine, kada je grupa inspektora došla do cijelog niza dokaza, koji su teško teretili vodeće HDZ-ove političare: od Ive Sanadera do Božidara Kalmete. Ondašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko (premda uopće nije bio u HDZ-u) na te je dokaze reagirao pomalo defenzivno: smijenio je Vladimira Fabera, ravnatelja policije.
Političko nadmetanje
Trebalo je manje od godinu dana da bi se pokazalo kako je Faber bio u pravu. Policijski je aparat i kasnije, koliko god bio premrežen raznim kriminalnim skupinama, dovoljno dobro radio svoj posao, da bi prije godinu i pol uhitio Milana Bandića i njegove najbliže suradnike.
I u slučaju Bandić, policija se, zapravo, pokazala jednom od rijetkih hrvatskih ozbiljnih državnih institucija. Formiranjem koalicijske vlasti HDZ-a i Mosta, policija je, prirodno, postala predmetom političkog nadmetanja. HDZ očigledno i posve javno mrzi Vlahu Orepića, Mostova ministra unutarnjih poslova, koji, s druge strane, iskazuje žestok otpor prema HDZ-ovu pokušaju da preuzme policiju.
Mi, dakle, ne znamo i veliko je pitanje kada ćemo znati što se zapravo dogodilo jedne idilične proljetne večeri, kada je netko iz MUP-ova sefa u MUP-ovoj središnjici, ukrao 280 tisuća eura i dva kilograma zlata. Znamo jedino da su policijski profesionalci sigurni kako je netko iz policije sudjelovao u toj nevjerojatnoj pljački i kako ti isti policijski profesionalci smatraju da iza pljačke ne stoje političke strukture. Znamo, istodobno, da su vladajuće političke strukture mjesecima nagovarale ministra policije da smijeni baš sve one ljude koje je smijenio poslije pljačke.
‘Prema onom što znamo, pljačka nije bila politički motivirana, ali je vrlo brzo iskorištena za političke i kadrovske ratove. Zašto je, pobogu, ministar policije u roku od 48 sati smijenio vrh cijelog policijskog sustava, uključujući veterane borbe protiv korupcije i kriminala’
Znamo, naposljetku, da ministar unutarnjih poslova, budući da je proveo sve te smjene, vodstvo MUP-a nije napunio ljudima očigledno vezanim uz Hrvatsku demokratsku zajednicu. Sve ove činjenice upućuju da se borba za vlast u policijskom sustavu nastavlja te da je završetak te borbe prilično neizvjestan.
Prije trinaest ili četrnaest godina, u vrijeme prve SDP-ove vlade, vlade Ivice Račana, dobar je dio Ministarstva unutarnjih poslova bio blisko povezan s organiziranim kriminalom. Ranko Ostojić, tadašnji ravnatelj policije, pokrenuo je žestoku borbu protiv organiziranog kriminala.
Samog su Ostojića zbog te kampanje mafijaši pratili do njegova stana, neizravno ili izravno mu prijetili te su na raznim razinama političke vlasti pokušavali suspendirati njegove akcije. Glavi protagonisti Ostojićeve protumafijaške kampanje, u kojoj je kao ondašnji šef obavještajne službe sudjelovao i Tomislav Karamarko, bili su baš Mario Bertina, smijenjeni šef policijskog USKOK-a, i Željko Dolački, upravo razriješeni šef Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala.
Destabilizacija MUP-a
Ostojićeva je kampanja proizvela opsežni dokument o kriminalnim skupinama u Hrvatskoj. Dokument se zvao Magla, a vrijeme je potvrdilo brojne njegove tvrdnje, uključujući i one o povezanosti organiziranog kriminala s pojedinim osobama iz ondašnjeg hrvatskog političkog vrha.
Pljačka u Heinzelovoj doima se kao pokušaj žestoke destabilizacije Ministarstva unutarnjih poslova, jedne od rijetkih državnih institucija koja je, barem donekle profesionalno, preživjela sve moguće smjene vlasti u našoj zemlji.
Unutarnje urušavanje MUP-a ili HDZ-ovo preuzimanje Ministarstva policije, učinit će ovu zemlju još slabijom, ranjivijom i demokratski dodatno insuficijentnom. Pokušajmo se na kraju složiti sa stavovima naših sugovornika od kojih ni jedan nije blizak Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Topli pozdrav
Obojica, podsjetimo se, tvrde da HDZ ne stoji iza pljačke u Heinzelovoj. Okej, recimo da je to točno. Ali, zašto je, pobogu, ministar policije u roku od 48 sati smijenio cijeli policijski vrh, uključujući i veterane borbe protiv organiziranog kriminala?
Zašto je znači ministar policije, koji i sam smatra da se pljačka u Heinzelovoj ulici ne bi mogla dogoditi bez unutarnje pomoći, išao na ruku hrvatskom podzemlju, eliminirajući glavne borce protiv hrvatskog podzemlja? I zašto je predsjednik HDZ-a toplo pozdravio smjene u policijskom vrhu; Karamarko najbolje zna da dnevni događaji, koliko god bili dramatični, ne moraju biti uvjetovani stanjem u sigurnosnom sustavu.
Jer da jesu uvjetovani, sam je Karamarko mogao ponuditi ostavku onog dana u ožujku 2001. godine, kada je usred dana na Cvjetnom trgu ubijen Vjeko Sliško, baš u isto vrijeme dok je sam Karamarko kao šef obavještajne službe uvjeravao glavnog urednika Globusa da je stanje sigurnosti u Zagrebu na visokoj razini.
Globus je bio dovoljno razuman da zbog Sliškova ubojstva ne traži Karamarkovu ostavku (neovisno o zaista neugodnoj vremenskoj podudarnosti), dok je sada, zbog pljačke, znatno manjeg zločina od ubojstva, Tomislav Karamarko smijenio cijeli vrh Ministarstva policije. Na sva ova pitanja nema niti jednog racionalnog odgovora.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 9. travnja