Najnovije okupljanje neoustaša na Cvjetnom samo je još jedan dokaz radikalizma Plenkovićeve Vlade
Nijedna druga Vlada ovakva okupljanja ne bi dozvolila
Iako se skupilo već dovoljno primjera iz kojih je vidljivo da je Plenkovićeva Vlada ispod umjerene fasade, i dalje obilježena desnim radikalizmom, okupljanje neoustaša, loše skrivenih iza nečega što se zove ‘Projekt Velebit’ i Hrvatska pravoslavna crkva na Cvjetnom trgu na pravoslavni Badnjak, taj zaključak definitivno i najbolje potvrđuje.
Posve je, naime, jasno kako niti jedna ozbiljna Vlada ovakvo okupljanje uopće ne bi dozvolila, posebno s obzirom na mjesto i povod zbog kojeg je do njega došlo. Čak i kad o Marku Juriču i njegovim jurišnicima ne bismo ništa znali, osim same činjenice da su se pod krinkom fantomske organizacije okupili s namjerom da maltretiraju građane srpske nacionalnosti ispred crkve i za vrijeme njihovog vjerskog obreda, bilo bi nam jasno da je tu monstruoznu zamisao država trebala spriječiti. Kad to pak stavimo u kontekst njihovog dosadašnjeg djelovanja stvari izgledaju još gore.
Dva opasna cilja
Riječ je o čovjeku koji se istaknuo opetovanim korištenjem ustaškog pozdrava u eteru i nekome tko je još prilikom prvog medijskog istupa i prezentacije ‘Projekta Velebit’ nedvosmisleno najavio kako će preuzeti stvari u svoje ruke, ukoliko država ne bude djelovala. Da budemo precizni, Jurič je tada rekao sljedeće: ‘Ljudi su frustrirani, Srbi se naoružavaju, započinjemo samoorganiziranje’.
Odmah nakon prvog medijskog istupa članovi te organizacije došli su na tribinu o Jasenovcu u Srpsko društvo Privrednik, koju su konstantno pokušavali prekinuti, iznoseći teze o tome kako u Jasenovcu nije egzistirao logor smrti. Kruna tih aktivnosti nastupila je okupljanjem na Cvjetnom trgu, pod krinkom organizacije osnovane za vrijeme ustaške vlasti da bi se normaliziralo stanje progona i pokrštavanja Srba. S obzirom da je iz svega navedenog posve jasno kako djelovanje ove organizacije u svim svojim inačicama ima samo dva cilja, pri čemu se teško odlučiti koji je moralno problematičniji, a to su rehabilitacija ustaške države i obračun sa Srbima, činjenica da ona nesmetano djeluje dosta govori o atmosferi u društvu.
Plenkovićeva ispražnjena borba
Imajući to u vidu, očito je kako je Plenkovićeva borba za politički centar, kakvom je on prezentira ispražnjena od svakog suvislog sadržaja. Točnije govoreći, ona predstavlja samo fasadu za vanjsku upotrebu. Posebna zanimljivost u čitavoj ovoj priči odnosi se na činjenicu da Hrvatska pravoslavna crkva ima sjedište u crkvenim prostorima na Kaptolu. Povežemo li ovu informaciju s onom da je istog dana s ovim okupljanjem postavljena jos jedna ploča s ustaškim natpisom, uz blagoslov sisačkog biskupa Košića, dobit ćemo uvid u problematičnu situaciju u kojoj se ustaška ideologija i simbolika normalizira uz podršku znatnih dijelova jedne od najmoćnijih društvenih institucija.
Čitava ideja o formiranju paralelne pravoslavne hijerarhije je, pored toga što je nemoralna, ujedno i potpuno neostvariva, s obzirom da svi raniji pokušaji, kako Mletačke Republike da morlačkom stanovništvu odredi grčkog patrijarha iz Venecije, tako i katoličke hijerarhije da ukorijeni grko-katoličku zajednicu, nisu dali rezultata. Budući da je ovo poznato i samim inicijatorima ovih akcija, to nas iznova dovodi do zaključka o dvama jedinim ciljevima svih ovih nastojanja. Ključna zamka u koju upada normalniji dio javnosti, vezanu za ovaj problem, odnosi se na tvrdnju kako se svakako radi o grupici marginalaca koji nemaju široku podršku pa bi ih sukladno tome trebalo ignorirati, budući da ih svaka problematizacija zapravo jača.
Prešutna normalizacija njegovanja ustaštva
Stvari nažalost stoje sasvim suprotno. Njih ne jačaju nikakvi novinski napisi ili reagiranja nevladinih udruga. Takve akcije im, štoviše, predstavljaju posljednju branu. Sve ove pokrete zapravo jača prešutna podrška vlasti i crkve, kao i nečinjenje države. Za dokaz ovome ne treba ništa dodatno navesti od činjenice da se ploče s ustaškim natpisima otvaraju takvim tempom, da ih uskoro više nećemo moći pobrojati, a da se nitko oko toga posebno ne uzbuđuje. Drugim riječima, oni su svojim djelovanjem prešutno normalizirali njegovanje ustaštva kao političku činjenicu, što je nešto na što veći dio javnosti gleda prilično benevolentno.
Pridodamo li tome i činjenicu kako čak i Matica Hrvatska, koju javna televizija svrstava među pet najvažnijih društvenih institucija, daje ovakvim idejama i akcijama značajan prostor u svojim izdanjima i prostorijama te da medijska infrastruktura koja sastavlja liste neprijatelja izlazi elektronski uz podršku ministarstva kulture, dobit ćemo sliku totalno pogubljenog društva koje se pravi slijepo pored zdravih očiju. Jer nikada u društvu radikali nisu prevladali zbog toga što su bili većina, već zbog toga što im se nitko nije suprostavio.