Drugim riječima, ma u kolikim problemima bila srpska zajednica u Hrvatskoj, koja se očito i nažalost našla pred demografskim slomom, ona će ostati relevantna i u fokusu javnosti dok god ovaj prijem bude jedan od ključnih društveno-političkih događaja u regiji.
Uspjeti u nečem takvom, nastupajući s pozicije s koje nastupa Milorad Pupovac, stvar je ozbiljnog političkog umijeća i jasne političke strategije uostalom. I sve i da jednog dana to više ne bude tako, zauvijek će ostati u povijesti upisana činjenica da je upravo na ovom mjestu tadašnji premijer Sanader izgovorio ono mitsko ‘Mir Božji, Hristos se rodi’. Kao što će zauvijek ostati upisani i oni tragikomični momenti u vezi s tim tko je dobio novčić iz pogače, s nenadmašnim Milanom Bandićem u glavnoj ulozi i onim urnebesnim dijalogom između njega i Duška Ljuštine.
Na ovogodišnji prijem stigao i Dačić
Ovogodišnji prijem je pak, s Andrejem Plenkovićem i Ivicom Dačićem u glavnim ulogama, održan u momentu iznimno zategnutih međudržavnih odnosa, višemjesečnog prepucavanja državnih čelnika preko medija, početka suđenja hrvatskim pilotima, rata u Ukrajini povodom kojeg Srbija vidno oponira europskoj politici, ali i u momentu u kojem je prvi put jedan politički predstavnik Hrvata ušao u Vladu Srbije i u kojem se bitno mijenjaju odnosi na granicama, ponajprije zbog ulaska Hrvatske u zonu Schengena.
I s obzirom na sve okolnosti prošao je neočekivano dobro i u pomirljivim tonovima, a opet su svi sve rekli.
Bilo bi naravno lijepo zamišljati stvarnost, a posebno budućnost u kojoj bliski Miloševićevi i Šešeljevi suradnici neće biti ti koji su dobili povjerenje građana da predstavljaju Srbiju i u kojoj će HDZ biti daleka prošlost u Hrvatskoj, zajedno sa svim mitovima o veličini Franje Tuđmana, ali budući da ćemo se do toga morati ozbiljno načekati, ako se uopće ikada i dogodi, ostaje raditi s onim što jeste realnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je ostao zatečen i posramljen
Unutar te realnosti na kraju su i Plenković i Dačić, kao i Pupovac održali govore obojene diplomatskim tonovima, ali ipak jasno rekavši ono što ih muči. Plenković tako jeste spomenuo da je Hrvatska bila žrtva Miloševićevog režima i pitanje nestalih, Dačić to da su potrebni generalno novi narativi, a Pupovac to da nijedno pismo ne treba nailaziti na otpore.
Međutim, pored toga što je bilo očekivano da bude izrečeno, najveća stvar jučerašnjeg prijema jeste u tome što je Andrej Plenković javno izgovorio to da je ostao zatečen pa i posramljen kad je 2016. godine shvatio s kakvim se komunalnim i infrastrukturnim problemima susreću ljudi koji žive u zabačenim, većinski srpskim sredinama, najavivši velike iskorake po tom pitanju, na kojima se po njemu već radi.
Ono što jeste ostalo neizrečeno u vezi s ovim pitanjem, jeste to da je tu bila riječ o svjesnoj opstrukciji državne politike, makar da mu i samome mora biti jasno da se radilo o tome.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bolna lekcija za Srbe u Hrvatskoj
I gdje smo sada, nakon još jednog medijski atraktivnog prijema? Na jednako udaljenim ideološkim i političkim pozicijama, s jednako nepomirljivim stavovima prema prošlosti i u vezi budućnosti, ali ipak i s nekom normalizacijom odnosa i barem mogućnošću razgovora.
Istina je i to da su se ovakvi pomaci na najvišoj razini dogodili već više puta, bez ikakvog realnog efekta u stvarnosti, zbog čega bi ipak bilo najvažnije da se ispuni ovo Plenkovićevo obećanje i donese ljudima minimum životnih uvjeta koje im je država dužna osigurati.
Sve drugo će proći i ostati na nekoj simboličnoj razini, a u stvarnom životu se od simbolike ne živi. Srbi u Hrvatskoj, ali i svi ostali na ovim prostorima su bolno naučili tu lekciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najvažnija stvar s božićnog prijema SNV-a Plenkovićevo je obećanje koje je javno izgovorio pred Dačićem
Hrvatski premijer ipak nije izrekao da se radilo o svjesnoj opstrukciji državne politike
Na kraju su i Plenković i Dačić, kao i Pupovac održali govore obojene diplomatskim tonovima, ali ipak jasno rekavši ono što ih muči
Ako su u nečemu Milorad Pupovac i ljudi iz Srpskog narodnog vijeća uspjeli u posljednjih par desetljeća, to je činjenica da je božićni prijem SNV-a postao jedan od ključnih događaja u zemlji, ali i za razumijevanje odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj te između Hrvatske i Srbije.
Drugim riječima, ma u kolikim problemima bila srpska zajednica u Hrvatskoj, koja se očito i nažalost našla pred demografskim slomom, ona će ostati relevantna i u fokusu javnosti dok god ovaj prijem bude jedan od ključnih društveno-političkih događaja u regiji.
Uspjeti u nečem takvom, nastupajući s pozicije s koje nastupa Milorad Pupovac, stvar je ozbiljnog političkog umijeća i jasne političke strategije uostalom. I sve i da jednog dana to više ne bude tako, zauvijek će ostati u povijesti upisana činjenica da je upravo na ovom mjestu tadašnji premijer Sanader izgovorio ono mitsko ‘Mir Božji, Hristos se rodi’. Kao što će zauvijek ostati upisani i oni tragikomični momenti u vezi s tim tko je dobio novčić iz pogače, s nenadmašnim Milanom Bandićem u glavnoj ulozi i onim urnebesnim dijalogom između njega i Duška Ljuštine.
Na ovogodišnji prijem stigao i Dačić
Ovogodišnji prijem je pak, s Andrejem Plenkovićem i Ivicom Dačićem u glavnim ulogama, održan u momentu iznimno zategnutih međudržavnih odnosa, višemjesečnog prepucavanja državnih čelnika preko medija, početka suđenja hrvatskim pilotima, rata u Ukrajini povodom kojeg Srbija vidno oponira europskoj politici, ali i u momentu u kojem je prvi put jedan politički predstavnik Hrvata ušao u Vladu Srbije i u kojem se bitno mijenjaju odnosi na granicama, ponajprije zbog ulaska Hrvatske u zonu Schengena.
I s obzirom na sve okolnosti prošao je neočekivano dobro i u pomirljivim tonovima, a opet su svi sve rekli.
Bilo bi naravno lijepo zamišljati stvarnost, a posebno budućnost u kojoj bliski Miloševićevi i Šešeljevi suradnici neće biti ti koji su dobili povjerenje građana da predstavljaju Srbiju i u kojoj će HDZ biti daleka prošlost u Hrvatskoj, zajedno sa svim mitovima o veličini Franje Tuđmana, ali budući da ćemo se do toga morati ozbiljno načekati, ako se uopće ikada i dogodi, ostaje raditi s onim što jeste realnost.
Plenković je ostao zatečen i posramljen
Unutar te realnosti na kraju su i Plenković i Dačić, kao i Pupovac održali govore obojene diplomatskim tonovima, ali ipak jasno rekavši ono što ih muči. Plenković tako jeste spomenuo da je Hrvatska bila žrtva Miloševićevog režima i pitanje nestalih, Dačić to da su potrebni generalno novi narativi, a Pupovac to da nijedno pismo ne treba nailaziti na otpore.
Međutim, pored toga što je bilo očekivano da bude izrečeno, najveća stvar jučerašnjeg prijema jeste u tome što je Andrej Plenković javno izgovorio to da je ostao zatečen pa i posramljen kad je 2016. godine shvatio s kakvim se komunalnim i infrastrukturnim problemima susreću ljudi koji žive u zabačenim, većinski srpskim sredinama, najavivši velike iskorake po tom pitanju, na kojima se po njemu već radi.
Ono što jeste ostalo neizrečeno u vezi s ovim pitanjem, jeste to da je tu bila riječ o svjesnoj opstrukciji državne politike, makar da mu i samome mora biti jasno da se radilo o tome.
Bolna lekcija za Srbe u Hrvatskoj
I gdje smo sada, nakon još jednog medijski atraktivnog prijema? Na jednako udaljenim ideološkim i političkim pozicijama, s jednako nepomirljivim stavovima prema prošlosti i u vezi budućnosti, ali ipak i s nekom normalizacijom odnosa i barem mogućnošću razgovora.
Istina je i to da su se ovakvi pomaci na najvišoj razini dogodili već više puta, bez ikakvog realnog efekta u stvarnosti, zbog čega bi ipak bilo najvažnije da se ispuni ovo Plenkovićevo obećanje i donese ljudima minimum životnih uvjeta koje im je država dužna osigurati.
Sve drugo će proći i ostati na nekoj simboličnoj razini, a u stvarnom životu se od simbolike ne živi. Srbi u Hrvatskoj, ali i svi ostali na ovim prostorima su bolno naučili tu lekciju.