Nakon eskalacije, cijena nafte sad se ozbiljno sunovratila. Ipak nam i dalje prijete dramatična poskupljenja i nestašice
Da se uđe u stabilnije vode, bit će potrebne najmanje dvije ili tri godine
Kao što su u posljednja tri tjedna cijene nafte eksplodirale, tako su se, jednako neočekivano, posljednjih dana sunovratile. I to za čak 30 posto. S rekordnih 137 dolara po barelu 7. ožujka, u četvrtak je cijena pala nešto ispod 100 dolara, dakle pojeftinila je čak 37 dolara po barelu. S obzirom da se u svijetu dnevno proda oko 90 milijuna barela u vrijednosti od 9 milijardi dolara, jasno koliko se pri takvim oscilacijama može zarađivati, odnosno gubiti.
Istodobno europske cijene plina strmoglavile su se još više, čak za 65 posto. Što je, dakako, sjajna vijest za sve potrošače pa i hrvatske, jer sve upućuje da će i na tom tržištu doći do smirivanja i stabilizacije cijena. Iako se te vijesti čine sjajnima, ipak nema mjesta za previše opuštanja.
Naime, Uprava za energetske informacije, EIA, objavila je da će cijene nafte od oko 100 dolara po barelu ostati najmanje do kraja godine. Po tim prognozama očekuje se da će ove godine cijena barela u prosjeku iznositi 105,22 dolara. U ožujku da će se kretati oko 117 dolara po barelu, 116 dolara u drugom tromjesečju ove godine i 102 dolara po barelu u drugoj polovici 2022. Najnovija kretanja na tržištu međutim ukazuju da bi cijene mogle biti i osjetno niže od predviđenih.
Što ulazi u 100 dolara po barelu?
Da je netko početkom godine najavio da će se cijena nafte po barelu kretati oko 100 dolara, mnogi bi to doživjeli kao najavu globalne ekonomske katastrofe. No, nakon divljanja cijena početkom ožujka, stručnjaci su najave o 100 dolara po barelu sada dočekali s velikim olakšanjem.
U cijenu od 100 dolara uračunava se geopolitički rizik od rata u Ukrajini, neizvjesnosti oko potencijalno budućih sankcija protiv Rusije, pogotovo ograničenja u uvozu energije iz Rusije, te, dakako, u oscilacijama oko globalne potražnje za naftom. Pogotovo ako se ponovno razbukta korona kriza, a sve upućuje na to.
Bliskoistočni lideri ne javljaju se Bidenu
Prema analitičarima iz Standard Chartereda, gubitak ruske nafte u Europi može se kratkoročno nadomjestiti, a šteta svesti na najmanju moguću mjeru, ako članice OPEC-a povećavaju proizvodnju. Međutim tu je situacija krajnje neizvjesna. Naime, zahtjev američkog predsjednika Joea Bidena da OPEC poveća proizvodnju glatko je odbijen. I ne samo to. Lider Saudijske Arabije, princ Muhammed bin Salman i vladar Ujedinjenih Arapskih Emirata, Muhammed bin Zayed, već tjednima odbijaju telefonski razgovor s najmoćnijim čovjekom svijeta Bidenom.
Još do jučer to je bilo apsolutno nezamislivo. Washington je zaprepašten činjenicom da su njegova do sada dva najlojalnija saveznika na Bliskom istoku otkazali poslušnost te da, premda obje države imaju višak kapaciteta pa bez problema mogu povećati proizvodnju, ne žele pomoći Bidenovoj administraciji da smanji cijene goriva koje su u SAD-u dosegnule rekordne razine. A za Bidena, to je pitanje od životnog značaja zbog izbora za Kongres i guvernere krajem godine.
Uspostava vodećih regionalnih pozicija
To je, međutim, samo jedna od posljedica rata u Ukrajini, globalnog prestrojavanja te uspostave novog međunarodnog poretka. Dvije bliskoistočne sile naprosto se žele oteti američkog zagrljaja te preuzeti vodeće pozicije regionalnom poretku na Bliskom istoku. I to pod uvjetima koje će diktirati Rijad i Abu Dhabi, a ne Washington.
Saudijski princ bin Salman osvećuje se Washingtonu koji ga je optužio kao organizatora ubojstva saudijskog disidenta i novinara Jamala Khashoggija. Također i zbog toga što ne podupire saudijsku agresiju na Jemen.
Osim toga Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati ne mogu oprostiti Bidenovoj administraciji što je pobunjene Hutije u Jemenu koje podržava Iran, uklonila s popisa terorističkih organizacija. Također na sve načine pokušavaju opstruirati postizanje sporazuma o ukidanju sankcija protiv Irana, što bi toj zemlji omogućilo nastavak razvoja nuklearne tehnologije, što je dogovoreno za ere Baracka Obame, a onda je sve to poništio Donald Trump.
Mukotrpni pregovori oko Irana
Analitičari procjenjuju da će zbog sankcija, nedostatka kapitala, opreme i tehnologije ruska proizvodnja nafte slijedećih godina pasti za najmanje 1,612 milijuna barela dnevno. Zbog toga će se, ako se ne želi doživjeti novi cjenovni šok, na tržištu morati pronaći oko 2 milijuna barela dnevno dodatne ponude do kraja 2022., ali i dodatnih još 2 milijuna barela dnevno u drugom tromjesečju kako bi se ublažile posljedice istiskivanja ruske nafte s tržišta Europe.
Dio tih potreba, oko 1,3 milijuna barela dnevno, mogla bi pokriti nafta iz Irana. Zbog toga u Ženevi traju mukotrpni pregovori o ukidanju sankcija protiv Teherana, no sada se Rusi pojavljuju kao gotovo nepremostiva prepreka. Oni Teheranu ne dopuštaju potpisivanje sporazuma, jer bi to još više oslabilo globalnu poziciju Moskve. Iran se na to ne može oglušiti jer mu je Rusija jedina pomagala dok je bio pod američkim sankcijama.
Tektonski poremećaji na tržištu plina
Ima još jedan problem: za očekivati je da će razni prekupci kupovati jeftinu rusku naftu te ju onda, skrivajući njeno podrijetlo, skupo prodavati zapadnim kupcima. Optimizam s druge strane budi činjenica da je izbacivanje ruske nafte s europskog tržišta bilo manje dramatično nego što se očekivalo. Ali i to što sve upućuje da bi rat u Ukrajini ipak mogao završiti u dogledno vrijeme.
Paralelno s tim događaju se i tektonski poremećaji na tržištu plina. Europa je nedavno postala najveći kupac američkog ukapljenog prirodnog plina, LNG, preuzimajući više od 50 posto ukupnih američkih isporuka u posljednja tri mjeseca. Ali američki LNG, kao i LNG iz drugih izvora, može pružiti Europi samo kratkoročno olakšanje. Naime, najveći izvoznici SAD-u, Australiji i Kataru već imaju dugoročne ugovore s drugim kupcima koje ne mogu raskinuti.
Problemi s LNG terminalima
Osim toga, Europa nema dovoljno kapaciteta za uvoz LNG-a. Njemačka, primjerice, nema niti jedan terminal, a njegova izgradnja traje tri do četiri godine. I za izgradnju novih brodova za prijevoz ukapljenog plina potrebno je dosta vremena: oko dvije i pol godine. Iako su se države članice EU obvezale da će do 1. listopada napuniti svoja skladišta plina do 90 posto kapaciteta, u to malo tko vjeruje.
Kao što jasno sugerira analiza Energy Intelligencea, šanse za uspjeh realizacije ovog europskog dogovara prilično su male. Autorica te analize, Sarah Miller, upozorava da azijski kupci uglavnom dobivaju svoj LNG kroz dugoročne ugovore, pa proizvođači plina očekuju od potencijalnih europskih kupaca ugovore na 15 do 20 godina. A na to se EU ne može obvezati jer nema dovoljno LNG terminala. A vrijeme potrebno za izgradnju postrojenja za ukapljivanje, čak i bez kašnjenja, vrlo je dugo i traje godinama.
Nove oscilacije nisu isključene
“Hoće li europski kupci biti spremni prihvatiti tako velike buduće obveze kako bi se nosili s kratkoročnim problemom?” pita Miller i odmah odgovara. “EU baš i nema vremena. Nova sezona grijanja počinje za manje od sedam mjeseci. To znači da za to vrijeme zemlje članice moraju napuniti svoja skladišta do 90 posto, iako je nejasno gdje će nabaviti tolike količine LNG plina.”
Ovo je samo dio problema s kojima se susreće upravo donesen plan EU o energetskoj neovisnosti. Odgovor na pitanje može li LNG nadomjestiti 40 posto europske potrošnje plina koju je Gazprom do sada osiguravao, čini se kristalno jasnim. Za to nema fizičke mogućnosti.
Zbog svega toga, usprkos sadašnjoj stabilizaciji cijena plina i nafte, ipak se ne mogu isključiti nove oscilacije, dramatična poskupljenja pa i nestašice. Da se uđe u stabilnije vode, bit će potrebno najmanje dvije ili tri godine, a do tada nije isključeno da nas čekaju nova neugodna iznenađenja i energetski šokovi.