Nakon incidenta hrvatske predsjednice, može li belgijski kralj Philippe pokloniti Côte d'Or čokoladice? Isto su prilično upitne nacionalne čistoće
Kako uopće danas definirati što je hrvatski, belgijski ili srbijanski proizvod?
Početkom prošlog tjedna kada je Hrvatsku i njeno susjedstvo počela zabavljati afera “čokoladica” financijskim svijetom prostrujala je glasina o mogućem vlasničkom preuzimanju drugog najvećeg svjetskog proizvođača slatkiša. Naime, procurilo je da brazilska investicijska kompanija 3G Capital koja je 2015. uz asistenciju legendarnog Warrena Buffetta provela spajanje dvije ikone američke prehrambene industrije, Kraft Foods i Heinz, navodno pregovara o preuzimanju firme čije ime je izmišljeno prije četiri godine na internom kompanijskom natječaju, a velikoj većini potrošača i ljubitelja čokolade ne znači baš ništa.
Ta moguća akvizicija, Mondelez International sa sjedištem u Chicagu, nastala je izdvajanjem dijela poslovanja iz multinacionalnog giganta Kraft Foods, a između ostalog vlasnik je svjetskih najpopularnijih čokoladnih robnih marki kao što su Milka, Toblerone, Cadbury, Côte d’Or, Marabou, Freia, i Lacta. Kompanija ima tržišnu kapitalizaciju za trećinu veću od iznosa hrvatskog godišnjeg BDP-a. Prošle godine žestoko je kritizirana od strane novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa zbog namjere da proizvodnju popularnog keksa Oreo preseli u Salinas u Meksiku i na taj način ukine 600 radnih mjesta u SAD-u.
Trump ih je napao zbog proizvodnje u Meksiku
Trump je podržavajući pokrenuti sindikalni bojkot robne marke Oreo čak obećao da više nikad neće pojesti ni jedan komad keksa pod tim imenom. Mondelez ipak nije popustio i ove godine otvorio je tvornicu u Meksiku, a Donaldu Trumpu samo je preostalo da kriomice jede svoje omiljene kekse. Za većinu ne samo hrvatskih potrošača Milka je švicarska ili austrijska čokolada, Toblerone je švicarski, Côte d’Or belgijski, a Marabou švedski proizvod. Danas, svi oni čine samo kolekciju robnih marki američkog vlasnika koji pazeći na troškove organizira proizvodnju sukladno svojim interesima, bez obzira na državne granice i nacionalne sentimente.
Ali tako je bilo od samog početka. Phillipe Suchard rođen je 1797. u Švicarskoj, a svoju prvu tvornicu čokolade otvorio je 1880. u njemačkom Lorrachu. Njegova kći i zet su 1901. u tom njemačkom gradu napravili prvu čokoladu za švicarsko tržište pod nazivom Milka. Kraft Foods je nakon preuzimanja te tvornice devedesetih godina prošlog stoljeća proizvodnju preselio u nekad konkurentski Toblerone u Bernu.
Novi oblik i veličina Tobleronea
Theodor Tobler patentirao je 1909. pri Švicarskom federalnom institutu za zaštitu intelektualnog vlasništva svoj proizvodni proces i originalni oblik čokolade koji je prema legendi nastao nakon njegove posjete pariškom Folies Bergerè zbog oduševljenja završnom scenom piramide plesačica. To sve skupa očito nije previše impresioniralo Mondelez pa je ove godine doživio pravi fijasko na britanskom tržištu gdje je zbog smanjenja troškova promijenio oblik i veličinu nekih Toblerone proizvoda.
Belgija je u protekla dva stoljeća bila uz Švicarsku sinonim za proizvodnju čokolade. Kada je 1987. švicarski Jacobs Suchard preuzeo je Côte d’Or, koji je najpopularniji nacionalni proizvođač čokolade utemeljen 1883., došlo je do prave lavine javnih protesta. Tri godine kasnije švicarski i belgijski proizvođači završili su u vlasništvu američkog prehrambenog diva Kraft Foods, danas Mondelez International, a proizvodnja slavnih Côte d’Or Mignonnettes zbog uštede u troškovima završila je na kraju u Poljskoj.
Kako danas uopće definirati koji je čiji proizvod?
I sada možemo zamisliti nepriliku u kojoj se nalazi belgijski kralj Phillipe kada prigodom predstojećih blagdana odlučuje o sadržaju poklona za svoje male sugrađane. Odluka o odabiru čokoladnih mignona najpopularnije nacionalne robne marke koju su kupili Švicarci zbog preprodaje Amerikancima, koje trenutno žele preuzeti Brazilci, a proizvode Poljaci sigurno izgleda previše rizičnom. Vjerojatno se njegovi savjetnici još uvijek nisu dosjetili moguće nadopune sadržaja poklona potpisanim sličicama monarha kako bi nadomjestili nedostatak nacionalne čistoće čokoladnih mignona.
Kako uopće danas definirati što je hrvatski, belgijski, švicarski, srbijanski ili bosanski proizvod? Ako ta definicija počiva na stvarnoj fizičkoj proizvodnji onda je iPhone kineski, a Nike tenisice su vijetnamski uradak. Ukoliko se pozivamo na sjedište vlasnika trgovačkog društva tada je Dukat francuska, a Vindija hrvatska kompanija. Kako definirati privatne robne marke trgovačkih lanaca? Jesu li svi K-Plus proizvodi najvećeg domaćeg trgovačkog lanca hrvatski bez obzira što je dobar dio njih proizveden u inozemstvu? I obrnuto, ako je K-Classic, robna marka njemačkog trgovačkog diva kojim slučajem proizvedena u Hrvatskoj, može li zbog toga dobiti nacionalni pedigre? Kada Hugo Boss organizira šivanje odjela u Hrvatskoj ili Turskoj prestaju li ona biti njemački proizvod?
Pravi motivi nevjerojatne isprike Pantovčaka
Umjesto čokoladice Mony subotičkog Pionira u predsjedničku košaricu mogao je dospjeti i Sweet, proizvod konkurentskog Soko Štarka iz Beograda. Za one koji možda ne znaju, Soko Štark dio je zagrebačke Atlantic Grupe koja je u manjinskom vlasništvu hrvatskih mirovinskih fondova. Neizmjerno mi je žao što se Pantovčak nije imao prilike obračunati sa srpsko-hrvatskom čokoladicom Sweet ili bar s nekom američko-švicarsko-belgijsko-poljskom inačicom. Ovako smo ostali uskraćeni za prave motive nevjerojatne isprike Pantovčaka. Ako je nešto i zaslužilo objašnjenje, onda je to prije svega pakiranje predsjedničinih sličica s potpisom u poklone.
Više je nego izvjesno da takav način komunikacije s djecom ne njeguje ni jedan od europskih predsjednika, a siguran sam ni monarha. Nažalost, nacionalni kičeraj i estradni nastup postali su jedini sadržaj preskupe predsjedničine svite. Predsjednica Republike imala je svega četiri godine kada je nekom ambicioznom članu CK SKJ-u pala na pamet ideja stvaranja nove modne linije. Budnim stražarima pravovjernosti mladih naraštaja nije se svidio tada vrlo rašireni trend nošenja američkih vojnih oznaka na jaknama i kaputima, takozvanim tankericama i komandosicama. Kako bi taj neprihvatljivi modni izričaj bio suzbijen zamišljena je akcija „Lijepo stoji partizanska bluza“ koja je zabludjele mlade generacije trebala modno osvijestiti u skladu s vladajućom ideologijom. Naravno da je sve skupa završilo potpunim debaklom i općom sprdačinom.
Neiscrpni izvor vježbanja duhovitosti
Ekonomski nacionalizam jednako je štetan kao i svaki drugi oblik političkog ili gospodarskog nametanja i dirigiranja. Protekcionizam svake vrste sigurno najviše šteti onima koji ga provode. Bez obzira na moguće političke bodove kod dijela javnosti i moguće kratkotrajne pozitivne efekte konačan rezultat bit će gospodarsko zaostajanje i siromašenje upravo onih kojima se navodno pogodovalo. Hrvatski izvoz u Srbiju i BiH iznosi preko 1,5 milijardi eura godišnje.
Zna li Pantovčak možda izračunati koliko desetaka tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj izravno ovisi o tom izvozu? Može li Pantovčak bar za trenutak razmisliti u kakav je položaj gurnuo pripadnike hrvatske nacionalne manjine koji su zaposleni u pogonima Pionira u Subotici, a sve zbog svog postupanja s Mony, čokoladicom non grata u predsjedničinoj košari? Ipak treba vjerovati da će na kraju ta nesretna i nespretna predsjedničina isprika ostati zapamćena poput akcije „Lijepo stoji partizanska bluza“ i Trumpove Oreo dijete, samo kao neiscrpni izvor vježbanja duhovitosti.