Nekad je nužno odabrati stranu

Nasilnih i kaotičnih događaja sve je više. Ugledni Foreign Policy se pita hoće li se stvari smiriti ili potpuno eskalirati

U posljednjih mjesec dana dogodilo se puno šokantnih događaja

FOTO: AFP

Postoje trenuci u povijesti kada vrijeme samo po sebi izgleda zgusnuto, kada se toliko šokantnih i važnih događaja događa u kratkom vremenu da ih je gotovo nemoguće pratiti. Lenjin je navodno rekao kako “postoje desetljeća u kojima se ne događa ništa i tjedni u kojima se događaju desetljeća”, piše ugledni Foreign Policy.

Davno prije njega, francuski pisac Chateaubriand našalio se kako je tijekom četvrt stoljeća od Francuske revolucije i Napoleonova režima, prošlo mnogo stoljeća. Kasne 1989., u razdoblju od tri mjeseca kraj komunizma dogodio se u Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, kao i pad Berlinskog zida i američka invazija Paname, summit i susret ruskog predsjednika Mikhaila Gorbačova i George H.W. Busha koji su objavili kako je Hladni rat gotov. Višegodišnje promjene nagurale su se u samo jednu sezonu.

Dani koji izazivaju vrtoglavicu

Živimo li sada u jednom od takvih perioda vremenskog ubrzavanja, pita se Foreign Policy. U posljednjih nekoliko tjedana zasigurno se dogodilo nekoliko događaja koji izazivaju vrtoglavice. 23. lipnja, Britanci su šokirali svijet (i same sebe, dodaje FP) odlučivši na referendumu kako će napustiti Europsku uniju. 7. srpnja, petorica policajaca su ubijeni u Dallasu, što je izazvalo bojazan od nemira u SAD-u. Tjedan dana kasnije dogodio se teroristički napad u Nici i prije nego što je taj događaj uopće počeo nestajati iz medija, dogodio se pokušaj državnog udara u Turskoj.

Nakon toga dogodila se pucnjava i ubojstva policajaca u Baton Rougeu u Louisiani. Zadnji događaj u cijelom tom suludom nizu dogodio se ovoga petka, napad u trgovačkom centru u Munchenu. U subotu su teroristi ušli među prosvjednike u Kabulu, raznijeli se i ubili najmanje 80 ljudi. Odgovornost za napad preuzela je Islamska država. Sve se to dogodilo dok se u pozadini odvijao sektaški rat bez kraja u Siriji, pojačane napetosti NATO-a i Rusije i najveći politički prevrat u novijoj američkoj povijesti – kao što je populistički kandidat bez iskustva koji se uspješno pobunio protiv republikanskog establishmenta i postao predsjednički kandidat. Populistička autoritativnost, nastavlja FP, u porastu je u mnogim zemljama diljem svijeta. Kao u poznatom kineskom prokletstvu, čini se kako živimo u “zanimljivim vremenima”.

Hoće li 2016. biti nova 1991.?

No, ništa u 2016. još uvijek se ne može usporediti sa stvarno “zanimljivim” trenucima u svjetskoj povijesti. 1940. godine, u razdoblju od manje od tri mjeseca, nacistička Njemačka napala je Norvešku, Dansku, Nizozemsku, Belgiju i Francusku, dok je Sovjetski Savez zauzeo Litvu, Latviju i Estoniju. Godinu dana kasnije, u još jednom periodu od tri mjeseca nacisti su krenuli u invaziju SSSR-a, istovremeno počinje sustavno masovno ubijanje Židova i drugih “nepoželjnih”. Tijekom jednog dvotjednog razdoblja u kolovozu 1945. godine održala se Postamska konferencija, atomske bombe su bačene na Hirošimu i Nagasaki, Sovjeti su objavili rat Japanu, Japanci su se predali i time je Drugi svjetski rad završen.

Za sada 2016. je bila manje “zanimljiva” nego 1989., a i nego 1991. Te godine svjedočili smo Domovinskom ratu i Zaljevskom ratu, pokušaju državnog udara protiv Mihaila Gorbačova, raspadu Sovjetskog Saveza i atentatu na indijskog premijera Rajiva Gandija. Nakon toga tu je i 2001. godina, kada se dogodio teroristički napad na Blizance u New Yorku.

No, 2016. je tek na pola, a sasvim je moguće, piše FP, kako bi se događaji mogli ubrzati, sa nesagledivim posljedicama. Moguće je da će razorni događaji potaknuti druge, čak i na velikoj udaljenosti.

Povijest se ponavlja

Nakon liberalnih revolucija na Siciliji u Francuskoj val nereda inspiriran tim revolucijama proširio se 1848. godine na Dansku, Austo-Ugarsku, Belgiju te nekoliko nemačkih i talijanskih kneževina. Europom su se 1968. proširili studentski prosvjedi koji su kulminirali u svibnju te godine u Parizu kad je francuski predsjednik Charles de Gaulle zbog nereda pobjegao u jednu vojnu bazu u Njemačku.

Krajem 80-ih došlo je do sloma struktura moći u jednom dijelu Sovjetskog bloka, nakon čega su reformisti i disidenti slično pokušali i u drugim dijelovima istočnog bloka. Satelitski režimi padali su uslijed toga u jesen 1989. jedan za drugim poput domino pločica.

Slično se moglo pratiti i u recentnije vrijeme kad su se usporedivi obrasci ponovili u bivšim dražavam pripadnicama SSSR-a u obliku obojanih revolucija, a ništa drugačije nije bilo ni s Arapskim proljećem. To danas radi i ISIS koji nakon svakog terorističkog napada objavljuje što se dogodilo, glorificira počinitelje te poziva druge da ih štuju ko mučenike.

Korištenje pogodnog trenutka

No, neredi se mogu i multiplicirati zbog mogućnosti koje stvaraju. Vojne agresije mogu se, primjerice, činiti osobito zavodljivima kad su potencijalni kritičari zaokupljeni drugim problemima. Nije bila slučajnost što je Staljin okupaciju baltičkih zemalja započeo samo dan nakon što je njemačka vojska zauzela Pariz. Sovjetska vojska, ohrabrena činjenicom što je SAD-om vladalo nezadovoljstvo zbog ubojstva Martina Luthera Kinga i neuspjeha u ratu u Vijetnami, ugušila je silom Praško proljeće invazijom Čehoslovačke.

Još uvijek ne znamo pune razmjere propalog puča u Turskoj, no može se pretpostaviti da su pučisti odlučili djelovati zbog nasilja koje se događalo drugdje u svijetu. S obzirom na niz terorističkih napada koji se trenutačno događaju u svijetu, SAD-u bi bilo mnogo teže poduzeti ozbiljne političke mjere protiv pučista koji se bore protiv ISIS-a te zalažu za ukidanje Erdoganovih islamističkih reformi.

No, može se dogoditi i suprotno: i strah od pada može dovesti do nemira zbog toga što se određene grupe mogu zabrinuti kako će im ponestati vremena za promjene ne reagiraju li odmah. Mnogi povjesničari vjeruju, primjerice, da je Njemačka iskoristila atentat na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda te pokrenula val nasilja, čime je pokrenula i I. svjetski rat, jer je vladalo rašireno mišljenje da u bitci za naoružanjem gubi od Francuske i Velike Britanije.

Sukob SSSR-a i Zapada

Često se zaboravlja i to da su Amerikanci 70-ih i 80-ih bili uvjereni da će SSSR uništiti slabi dekadentni Zapad, iako je SSSR tada, zapravo, već bio pred raspadom. Tu je dijagnozu potvrdila i CIA čak i prije nego što je za američkog predsjednika izabran Ronald Reagan koji je započeo ozbiljno jačati američku vojsku.

Slično se događa i danas, premda se američko gospodarstvo nalazi u pristojnom stanju, a američka vojska ima budžet veći od sljedećih osam zemalja zajedno. A da se strah od propasti vrati potvrđuje i Trumpovo inzistiranje na činjenici da sve zemlje ovog svijeta iskorištavaju SAD. Lako je vidjeti kako bi takvi neopravdani strahovi američku vladu mogli natjerati da poduzme opasne vojne korake protiv, navodno, sve opasnijih protivnika.

Vjerski sukobi

Na kraju, trend širenja nemira može dovesti do toga da ljudi pomisle kako set uobičajenih pravila više nije na snazi te da treba poduzeti radikalne mjere. U povijesti Zapada takvi su obrasci povezani s najvažnijim židovskim i kršćanskim proročanstvima: dolaskom Mesije, njegovim drugim povratkom, Apokalipsom.

Od početka kršćanske ere, teško da je prošla cijela godina bez da određena skupina kršćana ne najavljuje kako stiže Sudnji Dan. Ako takvo uvjerenje potiče agresiju protiv navodnih heretika ili nevjernika, sve rezultira nasiljem koje ostale ljudi može navesti da i sami povjeruju kako je Sudnji Dan ipak blizu. Neki povjesničari smatraju da se nešto slično dogodilo tijekom reformacije kada je Martin Luther raskinuo sa Svetom Stolicom, doveo u pitanje postojanje nekih kršćanskih pitanja, što je potaknulo nasilne sukobe.

Rezultat svega toga su bile godine krvavih vjerskih ratova u većem dijelu Europe. Danas imamo fanatike islamske države koji vjeruju da sudjeluju u apokaliptičnim borbama između muslimana i nemuslimana i da to rade za budućnost svijeta. Sa svakim novim zločinom na Zapadu, oni su sve uvjereniji kako su na pravom putu.

‘Do konačnog sukoba’

Uzorak i ne mora biti nužno religijski. Ima i svjetovnih verzija priče o Apokalipsi, nastavlja FP. Kao na primjer marksistička himna ‘Internacionala’ koja kaže: “Do konačnog sukoba.” Vjerovanje da je svijet mjesto u kojem postoje vječite borbe kako bi se poštovala pravila, vjerovanje da će se Krist vratiti, sve to rezultira valovima nasilja koje pokrene određeni događaj. Znak da borba mora početi. Takav je događaj za SAD bio napad 11. rujna na njujorške ‘Blizance.’ Bushova administracija bila je uvjerena da je potrebno krenuti u rat protiv Afganistana, koji nije imao veze s terorizmom u New Yorku. Bush je opravdanje za taj napad vidio u ‘egzistencijalnoj prijetnji svjetskom poretku.’

Nije sasvm jasno hoće li tjeskobno i nestabilno ljeto 2016. rezultirati nečim sličnim kao što je bilo 2001. ili 1989. Uz malo sreće, plima loših vijesti će se polako povući, i ova godina će ostati na kraju zapamćena po mirnoj tuposti, a ne krvlju prožetim interesima. Možemo se nadati da se 2016. neće pojaviti u naslovima povijesnih lekcija. No, kao što navedeni povijesni primjeri sugeriraju, previše je načina na koje se plamen nasilja i sukoba širi i stvara, a onda za sobom rasplama cijelu oluju.