Nastavnik iz Požege analizira dubinske probleme hrvatskih gimnazija zbog kojih smo toliko iza Zapada
Svi su predmeti povezani uz stjecanje što više faktografskog znanja
U posljednje se vrijeme promišlja o drugoj fazi obrazovanja, onome srednjoškolskom, kao obveznom obrazovanju. To je najčešći spomen ove faze obrazovanja u javnosti. Prije svega, mišljenja sam da je debata o ovom pitanju neuvjerljiva i suvišna. Prateći suvremeni svijet i gibanja koja se događaju, mala je vjerojatnost da će tržište trebati osobe sa završenom osnovnom školom (neovisno traje li osam ili devet godina). Minimalna razina znanja, vještina i kompetencija je srednja škola (strukovna, koja će omogućiti završenim maturantima izlazak na tržište rada, ili gimnazija, koja će biti odskočna daska za daljnji studij). Stoga bi, prije svake rasprave, srednja škola apsolutno trebala biti obvezna.
U ovom ću se tekstu pozabaviti gimnazijskim obrazovanjem i mogućim pravcima promjena. Svjestan sam ograničenosti budžeta za obrazovanje pa je nužno napraviti promjene unutar okvira koji su zadani. U praksi to znači da nisu potrebna otpuštanja ili nova zaposlenja nego preraspodjela aktivnosti. Dosadašnji gimnazijski program nastao je na tradicijama tzv. opće kulture, što znači da postoji jako puno predmeta (u prvom razredu opće gimnazije 15 predmeta, a u trećem razredu opće gimnazije čak 17 predmeta) koji obuhvaćaju različite aspekte prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti.
Vještine i navike
Svi su predmeti povezani uz stjecanje što više faktografskog znanja (u prilog ovome ide državna matura, koja traži isključivo faktografsko znanje). Tako su nastavni programi i planovi, bez obzira na poneka rasterećenja, postali upravo to – svojevrsna skladišta golemih količina faktografije, manje ili više različitih činjenica koje često imaju svrhu samo za sebe ili eventualno na kvizovima opće kulture. U današnjem svijetu pojam tzv. opće kulture uopće nije relevantan. Naime, radi se o sve većim specijalizacijama koje razvijaju vještine, kompetencije i navike umjesto činjeničnog znanja.
Takve se specijalizacije razvijaju u redovitom ponavljanju operacija, a ne forsiranju količina gradiva. Osim toga, posljednji čovjek za kojeg se smatralo da ima “sve znanje” bio je Dante Alighieri, a svijet se danas višestruko razvio u odnosu na Danteovo doba. Štoviše, procjenjuje se da se svakih pet godina udvostručuje svjetsko znanje, što znači da je nemoguće sve znati ili pratiti nekakvu opću kulturu.
Kad se govori o preraspodjeli aktivnosti, prije svega je riječ o drugačijim predmetima. Naši su predmeti oblikovani na tradicijama Austro-Ugarske i tamošnjeg sustava obrazovanja. Treba imati na umu da je tada srednjoškolsko obrazovanje bilo vrhunac (takav je sustav ostao još dugo u dvadesetom stoljeću jer je bilo jako puno nepismenih ljudi ili ljudi koji su jedva uspjeli završiti osnovnu školu pa je sredinom dvadesetog stoljeća bio svojevrstan jackpot završiti srednju školu, to je omogućavalo brzo zaposlenje i gotovo siguran posao). Tako je, primjerice, uveden predmet hrvatskog jezika i književnosti koji se u stvarnosti pretvorio u izučavanje svjetske književnosti.
Konceptualno znanje
Time je jezična (gramatičko-pravopisna) strana stavljena u drugi plan. Međutim, potrebe suvremenog čovjeka u javnom i privatnom životu puno su više vezane uz tu zanemarenu stranu (u prilog ovome ide sve veće korištenje kolokvijalizama, lokalnih govora i drugih neformalnih oblika jezika na društvenim mrežama, komentarima na forumima i prepisci na elektroničkoj pošti).
Rješenje je moguće u dva pravca. Prvi je pravac razdvajanje u dva predmeta – hrvatski jezik koji bi bio isključivo vezan uz gramatiku i pravopis te hrvatska i svjetska književnost koje bi bile povezane s proučavanjem hrvatske i svjetske književne baštine. Također, važan bi zaokret trebao biti u samom podučavanju jer, primjerice, nije nužno da učenici obrade i pročitaju sedam ili osam djela romantizma (ovisno o pojedinim nacionalnim književnostima, od Goethea, Byrona, Lamartinea, jezerista do Puškina, Ljermontova, Poea, Hugoa i naši bardova – Gaja, Demetra, Mažuranića, Vraza itd.) nego da usvoje osnovne elemente romantizma.
Program je nastao na tradiciji opće kulture, u doba Austro-Ugarske, kad je gimnazija bila posljednji stupanj školovanja
Tako je dovoljno pročitati jednu ili dvije knjige, ali prepoznavati elemente i obilježja razdoblja pa to na konceptualnoj razini primijeniti na svako djelo romantizma. Time smo se pomaknuli na konceptualni oblik znanja. Uz to, treba se integrirati tematska nastava, što znači da se romantizam radi iz više predmeta usporedno jer književno ili glazbeno stvaralaštvo nije odvojivo od društvenih i političkih procesa.
Važno je promišljati o integraciji predmeta. Prije svega, je li nužno u općoj ili jezičnoj gimnaziji imati šest sati tjedno fizike, kemije i biologije? Možda bi se trebalo navedene predmete integrirati u jedinstveni predmet Prirodoslovlje ili Prirodne znanosti (moguć je i neki suvisliji naziv) što bi omogućilo pojednostavljenje i integriranje nastavnih sadržaja, ali i smanjivanje satnice (moj je prijedlog na četiri sata tjedno za opće i jezične gimnazije). Status informatike svakako bi se trebao promijeniti te bi za sav gimnazijski program trebala biti obvezna. Što se tiče prirodoslovnih i prirodoslovno-matematičkih gimnazija, svakako bi trebalo integrirati logiku i filozofiju te ih smanjiti s tri na dva sata tjedno, kao i politiku i gospodarstvo integrirati u povijest i geografiju.
Temeljni zaokret treba biti u odnosu obveznih i izbornih predmeta. Naime, u gimnazijama se, osim vjeronauka ili etike, nude samo dva sata izbornih predmeta koji se u stvarnosti izjednačavaju s dodatnom nastavom pa se rade prošireni sadržaji s redovite nastave. Zato se treba omogućiti niz različitih izbornih predmeta koji nisu proširena verzija postojećih redovitih predmeta.
Izborni predmeti
Stoga bi se kao izborni predmet moglo uvesti nešto poput Građanskog odgoja i obrazovanja, Poduzetništva, Organizacije rada, Organizacije vremena, Pedagogije učenja (kako efikasno učiti), Metodologije znanstvenog istraživanja, Akademskog pisanja, Osnova ekonomije i niza sličnih predmeta koji bi pokrivali buduća zanimanja i studijske grupe, a nedovoljno se rade na redovitoj nastavi (Arheologija, Etnologija, Antropologija, Lingvistika, Nutricionizam, Osnove građevine, Osnove arhitekture, Dizajn itd.).
Osim toga, tijekom vremena treba se sve više smanjivati satnica obveznih predmeta i oslobađati prostor za izborne da bi, primjerice, u 4. razredu bilo najviše 50 posto satnice obveznih predmeta (oko 17 sati obvezne nastave tjedno). To ne znači da bi se neki predmeti ukinuli nego bi im status prešao iz obveznih u izborne. Moraju li svi predmeti biti obvezni? Treba njegovati odgovornost učenika koji će imati priliku sami oblikovati svoj program. Jednako tako, o njima ovisi rezultat toga pa će se znati usmjeriti na njima važne predmete.
Prijemni za srednju školu
Tim tragom potrebna je reforma državne mature na kojoj će se omogućiti veća izbornost predmeta (bilo koji predmet se može odabrati), ali i prelazak s faktografije na vještine i konceptualno znanje. Osim toga, vanjsko vrednovanje ne treba biti isključivo kroz državnu maturu nakon 4. razreda, već se treba provoditi periodički (primjerice, uvođenjem sustava prijemnih ispita za srednju školu te vrednovanjima iz pojedinih predmeta tijekom i nakon pojedine nastavne godine).
Zašto ne bismo integrirali kemiju, fiziku i biologiju u jedan predmet koji možemo zvati Prirodne znanosti
Tada bismo dobili puno kvantitativniju i kvalitativniju skalu i procjene za pojedinog učenika te bismo svjedočili o njegovu napretku, nazatku ili ostajanju na istom.
Uvođenje prakse u gimnazije također je nužnost. Prije svega, ta se praksa može odraditi tijekom nastavne godine iz nekog predmeta ili tijekom ljetnih i/ili zimskih praznika. Ključno je pitanje koja praksa i gdje jer gimnazijalci nemaju neko svoje zanimanje. Dovoljno je pet radnih dana prakse, i to u kulturnim institucijama (muzeji, arhivi, istraživački centri i slični), humanitarnim organizacijama (Caritas, Crveni križ itd.) i udrugama civilnog društva.
Moguće su i neke druge institucije ili djelatnosti ovisno o afinitetima (logično je da neki budući inženjer strojarstva odradi tjedan dana u nekoj tvornici). U tim će djelatnostima gimnazijalci razviti svoju odgovornost i prihvaćanje različitog posla te se upoznati s potencijalnim zanimanjem (možda i odustati od njega). Također, smanjit će se jaz između gimnazijalaca i učenika strukovnih škola koji imaju praksu, ali i između gimnazijalaca i manje obrazovanih ljudi.
Sposobnosti i svjetonazor
Elitizam gimnazija jedan je od problema jer se gimnazija smatra jedinom vrijednom srednjom školom te se forsira da djeca upisuju ovaj obrazovni program. Podcjenjuju se druge škole, a poznato je da neovisno o izboru srednje škole, svi imaju društvenu ulogu i funkciju. Složit ćemo se svi da su nam potrebni i dobri pekari, soboslikari, kuhari, tehničari računalstva ili komercijalisti. Zato je potrebno da i odlikaši upisuju strukovne škole jer i tamo treba dobrih učenika i poslije kvalitetnih zaposlenika.
Uz to, nije svako dijete za gimnaziju (neovisno o ocjenama ili intelektualnim sposobnostima) jer to ovisi i o socijalnim mogućnostima (poslije gimnazije treba fakultet), svjetonazoru (želim li ići na fakultet) i drugim čimbenicima. Također, nije važno samo zanimanje nego je najvažnije kako radiš, koliko si marljiv, pošten i odgovoran u svom poslu te da si u konačnici što bolji čovjek.
6 ključnih problema hrvatskih gimnazija
1. Prevelik naglasak na faktografiji
Svi su predmeti vezani uz stjecanje što više faktografskog znanja. Tako su nastavni programi i planovi, bez obzira na poneka rasterećenja, postali upravo to – svojevrsna skladišta golemih količina faktografije, manje ili više različitih činjenica koje često imaju svrhu samo za sebe ili eventualno na kvizovima opće kulture.
2. Dezintegrirani i prekobrojni predmeti
Važno je promišljati o integraciji predmeta. Je li nužno u općoj ili jezičnoj gimnaziji imati šest sati tjedno fizike, kemije i biologije? Možda bi se trebalo navedene predmete integrirati u jedinstveni predmet, što bi omogućilo pojednostavljenje i integriranje nastavnih sadržaja, ali i smanjivanje satnice.
3. Nedostatak konceptualnog znanja
Nije nužno da učenici obrade i pročitaju osam djela romantizma nego da usvoje osnovne elemente romantizma. Time smo se pomaknuli na konceptualni oblik znanja. Uz to, treba se integrirati tematska nastava, što znači da se romantizam radi iz više predmeta usporedno jer književno ili glazbeno stvaralaštvo nije odvojivo od društvenih i političkih procesa.
4. Nema dovoljno izbornih predmeta
U gimnazijama se, osim vjeronauka ili etike, nude samo dva sata izbornih predmeta. Zato treba omogućiti nekoliko različitih izbornih predmeta koji nisu proširena verzija postojećih redovitih predmeta.To ne znači da bi se neki predmeti ukinuli nego bi im status prešao iz obveznih u izborne. Treba se njegovati odgovornost učenika koji će imati priliku sami oblikovati svoj program.
5. Nedostatak prakse u školama
Uvođenje prakse u gimnazije također je nužnost. Prije svega, ta se praksa može odraditi tijekom nastavne godine iz nekog predmeta ili tijekom ljetnih i/ili zimskih praznika. Dovoljno je pet radnih dana prakse, i to u kulturnim institucijama, humanitarnim organizacijama ili udrugama. U tim će djelatnostima gimnazijalci razviti odgovornost i prihvaćanje različitog posla.
6. Neadekvatna državna matura
Potrebna je reforma državne mature na kojoj će se omogućiti veća izbornost predmeta, ali i prelazak s faktografije na vještine i konceptualno znanje. Vanjsko vrednovanje ne treba biti isključivo kroz državnu maturu nakon 4. razreda nego se treba provoditi periodički, primjerice, uvođenjem sustava prijemnih ispita za srednju školu.
Goran Đurđević diplomirani je povjesničar i arheolog. Međunarodni je auditor kvalitete u visokom obrazovanju i član više stručnih tijela koja problematiziraju kvalitetu odgoja i obrazovanja. Dobitnik je dvije Rektorove nagrade na Sveučilištu u Zadru, kao i nagrade Hrvatske udruge nastavnika povijesti 2015. Autor je desetak znanstvenih i stručnih radova te nekoliko prikaza knjiga. Zaposlen je kao učitelj povijesti u OŠ Antuna Kanižlića u Požegi.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 29. kolovoza 2015.