Ne postoji postupak koji bi natjerao Hrvatsku da prihvati arbitražu, i to se čini presudno. Što sada? Zapravo, ništa
Slovenci će tvrditi kako je zaljev njihov, Hrvati će to negirati; Slovenci će inzistirati na junctionu, Hrvati govoriti kako je junction ipak dio hrvatskog teritorija
Stavimo se u poziciju Ivice Račana. Prije šesnaest ili sedamnaest godina prvi SDP-ov premijer nije imao razloga sumnjati u dobre namjere slovenskih političara, a osobito ne Janeza Drnovšeka, pristojnog, umjerenog, obrazovanog i racionalnog čovjeka. Kako smo osobno, doslovno uživo, pratili nastajanje sporazuma Račan-Drnovšek, čiji je zadnji draft napisan i nacrtan u sauni u Šmarješkim toplicama, poslije partije tenisa, i kojeg je Račan crtao svojom rukom, pouzdano znamo da je Ivica Račan, u najboljoj vjeri prema Sloveniji, pristao na famozni dimnjak (danas junction area), koji Sloveniju spaja s otvorenim morem.
Račan je držao kako je pitanje teritorijalnih voda u Piranskom zaljevu zapravo sekundarne naravi, budući da će i Slovenija i Hrvatska s vremenom postati članice Europske Unije, koju je dugogodišnji predsjednik SDP-a još u ono vrijeme smatrao zajedničkim pravnim, pa donekle i državnim okvirom za većinu europskih zemalja. Račan je, dakle, prijepor oko Piranskog zaljeva smatrao besmislenim u svjetlu zajedničke europske budućnosti Hrvatske i Slovenije.
Račanov je dogovor s Drnovšekom, što ga je, ustvari, inicirao Boštan Kovačič, ondašnji slovenski veleposlanik u Zagrebu, bio propao jer hrvatski Sabor nije pokazao dovoljno velikodušnosti, ni opuštenosti , poput ondašnjeg hrvatskog predsjednika Vlade. Račan za sporazum sa Slovencima nije imao većinu ni u SDP-u. E sada, da je sporazum Račan-Drnovšek zaživio, Hrvatska bi ušla u Europsku Uniju dvije ili tri godine ranije, uz mnogo manje negativnog diplomatskog publiciteta za obje zemlje.
Loš špijunski rad kojeg je Slovenija sama priznala
Međutim, kasniji slovenski postupci, koji su bili izrazito neprijateljski prema Hrvatskoj, od blokade hrvatskog ulaska u Europsku Uniju do komičnog pokušaja zabrane korištenja imena teran, pokazali su kako je Ivica Račan pogriješio u procjeni slovenskih namjera. Slovenski političari, zapravo, sve ovo vrijeme nisu željeli vidjeti Hrvatsku kao ravnopravnog partnera, a još manje kao zemlju saveznicu (premda bi Hrvatska i Slovenija zaista trebale biti prirodne saveznice).
Poslije propasti sporazuma Račan-Drnovšek, postalo je sasvim jasno da se Zagreb i Ljubljana u doglednom povijesnom razdoblju neće uspjeti dogovoriti oko graničnih pitanja, a osobito ne oko Piranskog zaljeva. Hrvatska je 2009. godine morala pristati na arbitražu, kako bi napokon dokinula slovensku blokadu našeg pridruživanja Europskoj Uniji, dok je Slovenija šest godina kasnije duboko kompromitirala arbitražu lošim špijunskim radom, što je sama slovenska strana priznala.
Hrvatska Vlada i Sabor reagirali su upravo optimalno na ovu slovensku nespretnu i bedastu meč loptu: Zagreb je dobio opravdani povod da se povuče iz arbitraže, koju nikad nije želio, nego je na nju bio prisiljen. Poslije hrvatskog povlačenja zaista nema puno smisla filozofirati o sadržaju današnje haaške presude. Hrvatska tu presudu, po jednoglasnoj saborskoj odluci, naprosto mora ignorirati.
Izvjestitelji potaknuti prenapuhanim momentumom
Sama činjenica da je Berlin u ovom prijeporu očigledno stao na slovensku stranu, a Washington na hrvatsku, ne mora biti presudno bitna. Ne postoji čini se, niti jedan formalan postupak da bi se Hrvatsku natjeralo na prihvaćanje arbitraže iz koje je već izašla. To nam se čini presudno važnim.
Pitanje je, naravno, što se sada može dogoditi.
Televizijski su izvjestitelji, valjda potaknuti prenapuhanim momentumom, u četvrtak čak bili spominjali oružane sukobe, ako Slovenci počinju primjenjivati presudu (koja je, usput govoreći, za Hrvatsku nepovoljnija od sporazuma Račan-Drnovšek). No, kao da se zaboravilo kako smo unatrag petnaestak godina u Piranskom zaljevu vidjeli čitav niz ribarskih incidenata, tijekom kojih su intervenirale i slovenska i hrvatska policija. I nikad se ništa fatalno nije dogodilo.
Cirkus će trajati još dugo, bez predvidljivog ishoda
Čini nam se, dakle, posve nezamislivim da bi zbog arbitražne odluke došlo do fizičkog sukoba između slovenskih i hrvatskih brodova. A ako do tih sukoba ne dođe, ništa se, u stvarnosti, neće promijeniti. Slovenci će tvrditi kako je Piranski zaljev njihov, Hrvati će to negirati; Slovenci će inzistirati na junctionu, dok će Hrvati upozoravati kako je junction, i prema presudi koju Zagreb ne priznaje, ipak dio hrvatskih teritorijalnih voda. A hrvatski i slovenski političati morat će nastaviti pregovarati.
Vjerojatno bez rezultata, osim ako dio međunarodne zajednice ne izvrši vrlo, vrlo snažan pritisak na Andreja Plenkovića, računajući kako je on, ipak, karakterno nešto submisivniji od Zorana Milanovića. Po svemu sudeći, hrvatsko-slovenski granični cirkus trajat će još puno, puno godina, bez predvidljivog ishoda.