Fižulić: Nema, doslovno, uštede koja može spasiti zdravstveni sustav. Godinama ga drugi financiraju

Proračun duguje HZZO-u 2 milijarde kuna

Ministar financija Zdravko Marić nonšalantno je priznao da državni proračun duguje HZZO-u dvije milijarde kuna, a da dobavljači trenutno potražuju osam milijardi kuna od sustava javnog zdravstva. Istovremeno s predstavljanjem Smjernica javnosti, ministar zdravstva Milan Kujundžić u razgovoru za Večernji list čak se začudio kako mediji krivo izvještavaju i nepotrebno dižu paniku.

Jer, istina je da bolnice duguju 2,8 milijardi kuna veledrogerijama za lijekove i potrošni materijal, ali evo on se dogovorio s premijerom da se taj dug sukcesivno riješi obročnim plaćanjem od 100 milijuna kuna mjesečno. Znači, u narednih dvadeset osam mjeseci ministar zdravstva želi platiti trećinu trenutnog duga, a za preostale dvije trećine, za koje ne znamo na što i koga se odnose, zasad nema nikakvih planova.

Sličnosti s nekadašnjim poslovanjem Agrokora

Jedino je problem što Smjernice predviđaju povećanje proračunske pozicije HZZO-a za svega 500 milijuna kuna u narednoj godini što nije dovoljno ni za petinu dospjelog duga veledrogerijama za lijekove i potrošni materijal te je ministrov plan propao već u samom startu. Koliko će iznositi dug državnog proračuna prema HZZO-u odnosno dug zdravstva prema dobavljačima na kraju 2018. očito nitko ne zna.

To je još jedna sličnost s nekadašnjim poslovanjem Agrokora. Veledrogerije i svi ostali dobavljači sustava javnog zdravstva nepoznate rokove naplate svojih potraživanja koriste kao izliku za povećanje cijene svojih roba i usluga. Godišnji iznos tog troška saznat ćemo tek kad javno zdravstvo počne uredno plaćati svoje račune. Svaki plan reforme i racionalizacije zdravstva nema nikakvog smisla ako ne polazi od plaćanja svih dospjelih obaveza uz otpis dijela potraživanja.

Vlada nema nikakvu namjeru ispuniti obveze

Ali više je nego očito da Vlada nema nikakvu namjeru ispuniti čak ni svoje zakonske obaveze prema HZZO-u, a kamoli učiniti bilo kakav napor koji će spriječiti potpuno urušavanje dostignute kvalitete i dostupnosti usluga javnog zdravstva. Odavno je javnosti prodana teza kako će sustav javnog zdravstva postati održiv pod uvjetom da građani počnu plaćati dio usluga te ako se provede racionalizacija postojećih kapaciteta i dostupnosti samih usluga.

Na temelju usporedivih podataka o ukupnim troškovima zdravstva za države članice OECD-a i Europske unije, odnosno publikacijama Svjetske zdravstvene organizacije, relativno je lako dokazati da to ni približno neće biti dovoljno. Slovenija je 2013. ukupno trošila na zdravstvene usluge 9,2% svog BDP-a, prosjek za sve države EU bio je 9,5 % BDP-a, a Hrvatska je iste godine na zdravstvo potrošila 7,3 % BDP-a.

Jedino Makedonija i Crna Gora troše manje od nas

Zanimljivo je napomenuti da među ex-jugoslavenskim republikama jedino Makedonija i Crna Gora imaju manje troškove zdravstva u odnosu na BDP od Hrvatske. Inače u pravilu razvijenije države imaju i veći trošak zdravstva u odnosu na BDP nego one manje razvijene. Tako je Nizozemska imala 12,9 %, Francuska 11,7%, a Njemačka 11,3% ukupnog troška zdravstva u odnosu na BDP.

Važno je kazati da ukupan trošak zdravstva u odnosu na BDP nema nikakvu korelaciju s omjerom učešća javnih zdravstvenih usluga u ukupnim troškovima. Tako Danska koja je europski rekorder sa 85,4 % učešća javnog zdravstva i Švicarska koja je pri dnu ljestvice sa 66%, troše približno isti relativni iznos u odnosu na BDP.

Troškovi će rasti bez obzira na sve scenarije

U Sloveniji troškovi javnog zdravstva činili su 2013. 71,6 % ukupnih troškova, a u Hrvatskoj 80 %. Kada bi danas Hrvatska imala tadašnje slovenske omjere trebala bi ukupno godišnje trošiti dodatnih sedam milijardi kuna od čega bi na javno zdravstveno osiguranje otpala jedna trećina.

Znači da će troškovi koje treba alimentirati iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i dalje neumitno rasti bez obzira na sve moguće scenarije povećanja participacije, cijene dopunskog osiguranja ili eksplozije tržišnog udjela privatnih osiguravatelja. Jednostavno rečeno, HZZO neće moći financirati postojeći nivo zdravstvenih usluga i osigurati njihovu sadašnju dostupnost čak ni pod neostvarivim uvjetom zadržavanja postojeće demografske strukture stanovništva.

Odlazak liječnika nije motiviran samo novcem

Odlazak liječnika, medicinskih sestara te ostalog zdravstvenog osoblja iz Hrvatske nije samo motiviran razlikom u osobnim primanjima nego je i posljedica promašenog modela javnog zdravstva. U državama Europske unije bilo je 2013. prosječno 347 liječnika i 850 medicinskih sestara na 100 tisuća stanovnika. Hrvatska je te godine imala 303 liječnika i 658 medicinskih sestara na isti broj stanovnika.

Taj je omjer u međuvremenu dodatno pogoršan te snažno pridonosi smanjenju dostupnosti pojedinih zdravstvenih usluga. Za ostvarenje europskog prosjeka Hrvatskoj danas nedostaje gotovo dvije tisuće liječnika i osam tisuća medicinskih sestara, ali i dvije milijarde kuna godišnje samo za njihove plaće.

Sustav je najslabiji na javnom zdravstvu

Vlada očito smatra da je u narednoj godini važnije povećati proračunske troškove Ministarstva obrane ili Ministarstva branitelja i odustati od poreza na imovinu nego platiti bar dio dospjelih dugova u zdravstvu. Dodvoravanje klijentelističkim grupama i vođenje politike sukladno željenom odrazu u zrcalu javnosti ima svoje konzekvence. Upravo takvom politikom Hrvatska je i dospjela na predzadnje mjesto među članicama Europske unije.

Promašeni i davno prevladani društveni i gospodarski model jednostavno nije održiv. I tu nikakvi turistički rekordi ne pomažu. On će jednostavno puknuti tamo gdje je najslabiji, a to je, priznala to Vlada ili ne, upravo sustav javnog zdravstva. Isto tako kao što je hrvatska varijanta crony kapitalizma prsnula na svom oglednom primjerku, Agrokoru.