Nema dvojbe, socijaldemokrati su izborni pobjednici. No, hoće li doista uspjeti preuzeti vlast u Njemačkoj?
Ključni postizborni igrači nisu ni Scholz ni Laschet - formiranje vlade je, kako sada stvari stoje, u rukama dviju manjih stranaka, Zelenih i liberala
Kad su se u listopadu 1976. godine zatvorila birališta, nije bilo baš nikakve dvojbe tko je premoćni pobjednik: demokršćanska unija, predvođena Helmutom Kohlom, osvojila je 243 mandata, čak 29 više od glavnih konkurenata, SPD-a. Odgovor na pitanje tko je izborni pobjednik, međutim, nije uvijek jednak odgovoru na pitanje tko će vladati.
I naredne četiri godine kancelar tadašnje zapadne Njemačke bio je Helmut Schmidt, jer su se na izborima drugoplasirani socijaldemokrati dogovorili s liberalima o koalicijskoj vladi. Iako su osvojili najviše mandata, CDU/CSU ustvari nisu bili pobjednici – jer pobjeda se u konačnici računa onome tko uspije preuzeti vlast.
Matematičke opcije
Na nedjeljnim izborima u Njemačkoj, prvima na kojima nakon 16 godina među kandidatima nije bilo Angele Merkel, najveći postotak glasova osvojio je SPD, ispred drugoplasiranog CDU/CSU-a koji je zabilježio najgori rezultat dosad. Pa ipak, odgovor na pitanje tko će naredne četiri godine vladati Njemačkom ne mora biti jednak odgovoru na pitanje tko je u nedjelju bio izborni pobjednik.
S obzirom na raspodjelu mandata u Bundestagu, koji će u sljedećem sazivu imati 735 zastupnika, matematički je moguće nekoliko kombinacija za formiranje vlade. Jedna od opcija o kojoj je naveliko nagađalo prije izbora definitivno je otpala, Njemačka neće imati vlast u kojoj surađuje i krajnje lijeva stranka Ljevica. Ali, jednadžba za sastavljanje potrebne većine bit će složena: veliku koaliciju SPD-a i CDU/CSU-a više nitko ne želi, pa će postizborna suradnja, vrlo je izvjesno, uključivati tri političke stranke.
Tko su ključni igrači?
Dvije najjače opcije su, dakle, socijaldemokrati, koji će, prema projekcijama u novom sazivu parlamenta imati 206 zastupnika (rast sa 153) te demokršćani sa 196 mandata (na prošlim izborima 246). Kandidat SPD-a za kancelara Olaf Scholz smatra da je Njemačka glasala za promjenu i vladu lijevog centra. No, još uvijek je otvoreno pitanje je li Armin Laschet, kandidat CDU-a, odustao od pokušaja da demokršćanima osigura još četiri godine vlasti.
Ni Scholz ni Laschet, ni SPD ni CDU, međutim, nisu ključni igrači u postizbornim kombinacijama. Ključ buduće vlasti u Njemačkoj drže dvije manje stranke, Zeleni i FDP. Dvije postizborne opcije koje se trenutno čine najizglednijima su suradnja Zelenih i liberala u vladi predvođenoj SPD-om (“semafor” koalicija, prema tradicionalnim bojama stranaka) ili u vladi predvođenoj CDU-om (“Jamajka” koalicija).
Velike ideološke razlike
O “jamajka” koaliciji pregovaralo se dugo i prije četiri godine, ali je šef liberala Christian Lindner tada naprasno okončao pregovore poručivši da je “bolje ne vladati, nego vladati loše”, nezadovoljan što nije uspjevao progurati politike za koje se zalagala njegova stranka. I sada su razlike između potencijalnih koalicijskih partnera jednako velike.
Pogotovo u kombinaciji sa SPD-om. SPD-ovac Kevin Kühnert nedavno je u jednom intervju oštro kritizirao Lindnera koji bi, prema njemu, “čak htio dati porezne olakšice superbogatima, a da pritom nema nikakav ozbiljan financijski koncept”. Kühnert je istaknuti i utjecajni predstavnik lijevog krila socijaldemokratske stranke, a stranka će biti ta koja će odobriti bilo koji koalicijski dogovor.
Liberali vs. Zeleni
Sam Lindner je također svjestan da bi liberalima bilo jednostavnije dogovoriti se sa CDU-om, ali i u toj kombinaciji mora računati da politike FDP-a treba pomiriti s politikama Zelenih, trećom strankom na ovim izborima, koja je osvojila 118 mandata (liberali će imati 92 zastupnika). FDP, kao izrazito probiznis stranka, smatra da se mnoga društvena i gospodarska pitanja mogu riješiti slobodnim tržištem.
Annalena Baerbock, koja je na ovim izborima nastupila kao kandidatkinja Zelenih za kancelarku, jasno je dala do znanja što misli o takvom pristupu kada su u pitanju ključne politike njezine stranke, one koje se odnose za borbu protiv klimatskih promjena: “Klimatske promjene ne može regulirati nikakvo tržište, jer tržište ne mari za ljude”, uzvratila je liberalima i demokršćanima tijekom nedavne rasprave u parlamentu.
Matematički bi, dakle, obje postizborne kombinacije bile izvedive, imale bi potrebnu većinu, ali sada je ključno pitanje jesu li i politički izvedive, pa i na dugi rok održive. Unatoč dosta velikim razlikama među potencijalnim partnerima, odgovor na ovo pitanje ipak je potvrdan. I Zeleni i liberali svjesni su da im je ovo sjajna prilika da glasove pretvore u stvarnu političku moć – a ona nije u oporbi, nego na vlasti.
Je li GroKo otpao?
U konačnici, međutim, ne treba sasvim otpisati niti opciju još jedne velike koalicije, vlade koju bi (ponovno) formirali demokršćani i socijaldemokrati, samo s izmjenjenim ulogama, s obzirom da je rezultat SPD-a ipak bolji od rezultata CDU/CSU-a. GroKo (prema njemačkoj kratici za ‘veliku koaliciju’) je trenutno krajnje nepopularna opcija, i među vodećim strankama, i općenito među biračima (to su pokazivala predizborna istraživanja).
No, nakon izbora prije četiri godine, Martin Schulz, koji je tada bio kancelarski kandidat SPD-a, bio je sasvim uvjeren da će socijaldemokrati naredni mandat provesti u opoziciji. “Naša je uloga prilično jasna: mi smo oporbena stranka”, objašnjavao je Schulz. Postizborni pregovori (među ostalim i o “jamajka koaliciji”, kako smo ranije spomenuli) trajali su šest mjeseci i na kraju ipak završili u velikom dogovoru dviju najjačih stranaka.