Razgovarali smo s našim cijenjenim arhitektom koji bi u sadašnju zgradu Sabora smjestio luksuzni hotel

Nenad Fabijanić kaže da je Karamarko u pravu, da vlada mora u Kockicu

ZADNJA IZMJENA: Jan 18, 2016
Foto: Vjekoslav Skledar/Telegram

Nenad Fabijanić, profesor na zagrebačkom Arhitekstonskom fakultetu, jedan je od najznačajnijih hrvatskih arhitekata, urbanista i teoretičara dizajna. Kao suradnik Telegrama, Nenad Fabijanić na ovim stranicama potiče polemiku o ponekad zaboravljenim i važnim konceptima ovdašnjeg dizajna, arhitekture i prostornog uređenja.

S obzirom na njegov priznati rad na Banskim dvorima 1998. godine, s prof. Fabijanićem razgovarali smo o najavljenom preseljenju izvršne vlasti i predsjednika države, koje ovih dana dominira medijima.

TELEGRAM: Pratili ste rad Ivana Vitića, pisali i govorili o njegovu djelu. Kako ocjenjujete zgradu bivšeg Centralnog komiteta KPH na Savi?

FABIJANIĆ: Mislim da je ta zgrada jedan od najviših dometa Vitićeva opusa. Složio bih se s Aleksanderom Laslom koji u svojem Arhitektonskom vodiču 1898.-2010. piše: “Jedan od najmonumentalnijih primjera hrvatskog visokog modernizma. Skulpturalna, asimetrična kompozicija temelji se na kontrastu izdužene baze i lebdećeg volumena kockaste prizme. Ansambl je izdignut na prostranu platformu koja istodobno ima ceremonijalni učinak, kao što se iz unutarnjih prostora otvara lijepi pogled prema jugu na rijeku Savu, preko nasipa.

Snažni betonski potezi baze i statični volumen kocke čine zgradu ekspresivnim arhitektonskim simbolom.” Toj lapidarnoj, točnoj formulaciji gotovo i ne treba ništa dodati. Nažalost, cijeli kompleks nije dovršen. Izvornim projektom bila je predviđena dvorana trokutastog presjeka, koja cijeloj kompoziciji daje smisao i upotpunjuje sklad.

TELEGRAM: U oblikovanju interijera sudjelovala je tadašnja hrvatska umjetnička elita, najbolji dizajneri, skulptori, slikari, pa se gotovo može govoriti o skupnom umjetničkom djelu (Gesamtkunstwerku)…

FABIJANIĆ: Navode se kao predstavnici lirskog modernizma. Bili su to Dušan Džamonja, Raul Goldini, Edo Murtić, Jagoda Bujić, Zlatko Prica, Stevan Luketić i drugi, koji su učinili murale, zidne freske, tapiserije, reljefe. Interijer i čitava oprema autentično su svjedočanstvo umjetnosti tog vremena, izvedeni u najboljim materijalima i kvalitetno. To je jedinstveni primjer pristupa, sadržaja i oblikovanja, koji u nas nema premca ni paralele.

Kockica je vrhunska i ujedno reprezentativna zgrada. Ona je, smatram, jedan od najviših dometa opusa Ivana Vitića.

Nažalost, s vremenom je taj reprezentativni interijer devastiran, unikatni modernistički namještaj je izbačen i i zamijenjen kvaziantiknim stolcima, foteljama i sličnim. Devastiran je i okoliš, a poseban su problem današnji sadržaji, smješteni ondje prema kriteriju najma, dakle, nasumce i bez koncepta. Danas zgrada djeluje indiferentno, a njezina izvanredna lokacija nije valorizirana kako to zaslužuje. Zgrada je svojedobno bila poticajem za ideju o formiranju tzv. vladinog kvarta, za koji je i bio raspisan natječaj 1995./96. Do realizacije nije došlo. No da je ta ideja realizirana, to bi bio golem korak u reurbanizaciji, odnosno, uređenju Trnja.

TELEGRAM: Nije li možda došlo vrijeme da se ponovno razmisli o toj ideji

FABIJANIĆ: Mislim da je vrijeme za to. Tu bi uz vladine urede mogli naći mjesto ministarstva, pa i ambasade. Svuda u svijetu takve reprezentativne četvrti izazov su za arhitektonsku kreaciju, kao što je to na primjer u Berlinu, gdje je nakon premještaja političke vlasti izgrađen niz novih zgrada. Kod nas su vladini uredi, ministarstva ili ambasade raštrkani, od Pantovčaka do Buzina, što postavlja niz pitanja od sigurnosti do prometa i komunikacije uopće.

Koncentracija takvih sadržaja na jednom mjestu mogla bi podsjetiti na geto, no s druge strane oblikovanje takvog kvarta jedinstven je arhitektonski izazov. Po prirodi stvari treba računati na najvišu kvalitetu, upravo u Berlinu arhitekti su dobili mogućnost da simbolički izraze identitet pojedinih nacija. No upozorio bih da ni ministarstva ni ambasade nisu samo izolirane administrativne zgrade, nego mjesto intenzivne komunikacije. Ambasade u većini slučajeva kulturnim manifestacijama promoviraju svoje zemlje i njihovu kulturu. Dakle, posrijedi je i urbanistički i arhitektonski izazov najviše vrste.

TELEGRAM: Što mislite o prijedlogu da se Vlada RH premjesti u tzv. Kockicu?

FABIJANIĆ: To je potpuno u skladu s onim što sam upravo rekao. Podržavam tu ideju. To je uredska zgrada, posebno projektirana kao sjedište političke vlasti, pa ne bi bilo nikakvih problema da se u nju smjeste vlada i njezini uredi. To je vrhunska i ujedno reprezentativna zgrada koja u svemu može nositi predloženi sadržaj. Nije opterećena ni nekom negativnom memorijom ni nekom posebnom simbolikom. Njezina je neupitna prednost kvaliteta.

Na oblikovanju interijera radili su Džamonja, Raul Goldini, Edo Murtić, Jagoda Bujić, Zlatko Prica, Stevan Luketić i drugi koji su pravili freske, tapiserije, reljefe, murale…

Ali i mjesto, lokacija. I još nešto: rehabilitacijom te zgrade naše bi vrijeme napokon demonstriralo nešto što se propuštalo desetljećima: obnovu i poštovanje arhitekture internacionalnog stila u kojem bilježimo najviše dosege. Nažalost, ni jedna kuća Vitića, Šegvića, Perkovića, Iblera, Kauzlarića, Albinija i mnogih drugih nije adekvatno štićena ni njegovana, štoviše mnoge su devastirane, nakazno pregrađene i uništene, što je svojevrsna kulturna sramota. Vrhunce hrvatske poratne arhitekture susrećemo samo u monografijama i pregledima, dakle, virtualno.

TELEGRAM: Svojedobno ste se bavili Banskim dvorima i tom ste prilikom upozorili na mogućnosti prenamjene, odnosno preuređenja…

FABIJANIĆ: Moj je zadatak bilo preuređenje prizemlja, kojem sam dao novi funkcionalni i estetski identitet. To je bio potpuno zapušten ulaz, sličan onom kada su njime prolazile kočije. Zahvat je bio veći nego što se to izvana vidi, danas je to recepcija Vlade s nizom manjih prostorija, među njima za press-konferencije.

Kockica Ivana Vitića, smatra arhitekt Fabijanić, apsolutno je prikladna za smještaj izvršne vlasti
Kockica Ivana Vitića, smatra arhitekt Fabijanić, apsolutno je prikladna za smještaj izvršne vlasti

Za sve te prostore projektirao sam opremu. Za sve sam imao punu podršku tadašnjeg premijera Zlatka Mateše. Nažalost, nisam uspio ili dospio urediti unutrašnja dvorišta kako sam predvidio – za određene priredbe ili prijeme. Simbol tog dosta velikog i nadasve osjetljivog zahvata su nova vrata Banskih dvora, koja su iritirala neke konzervatore, pa su nakratko zamijenjena ružnom kvazikopijom starih. Zahvaljujući intervenciji tadašnjeg premijera Ive Sanadera ta je nakaza uklonjena.

TELEGRAM: Predloživši da se Vlada preseli u tzv. Kockicu, Tomislav Karamarko je iznio i ideju da se ured predsjednice preseli u sadašnje sjedište Vlade, Banske dvore. Što mislite o tome?

FABIJANIĆ: Moram reći, da sam o tome govorio 1996., pošto je završen natječaj za vladin kvart na Savi pokraj tzv. Kockice. Činilo mi se logičnim da u Banskim dvorima stoluje predsjednik države, kao što je to u starijoj palači tog kompleksa rezidenciju imao državni glavar, od prvoga, bana Gyulaya do Hédervárija i drugih. Ali ponovno i ponovno moram upozoriti da su na Gornjem gradu okupljeni svi oni sadržaji koji zahtijevaju posebni režim, što nije na korist revitalizaciji Gornjega grada.

S vremenom je interijer devastiran, unikatni modernistički namještaj je izbačen i zamijenjen. Devastiran je i okoliš, a lokacija nije valorizirana
.

Moglo bi se zamisliti da se u svim tim palačama, osobito na Markovu trgu, nađu otvoreniji, javni, u prvom redu kulturni sadržaji, koji bi mu doista dali potpuno drukčiji karakter. Usuđujem se na kraju spomenuti ideju da bi se prenamijeniti mogla i zgrada Sabora, primjerice u hotel visoke kategorije. Možda se to mnogima neće svidjeti, ali o tome nisam govorio samo ja, nego i drugi koji se se bavili tom zgradom.

Nije li vrijeme da važni javni i reprezentativni sadržaji napokon nađu pravo mjesto u gradu. No sve te odluke i promjene pitanje su i novca i vremena, pa zahtijevaju strpljenje, obzir i pripremu. Zasad je sve na krivom mjestu, a mnoge, uglavnom nemeritorne osobe bave se apsurdnim slagalicama: kako premještati određene sadržaje s mjesta na mjesto. Iz šupljega u prazno, rekao bih.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 16. siječnja

Jelena Valentić
Glavna urednica
12 članaka Više o autoru