Siniša Hajdaš Dončić piše za Telegram: Moj neobični manifest za budućnost hrvatske ljevice
Telegramov gostujući kolumnist o pravoj ulozi države i tržištu
Prije nekoliko tjedana, u vrijeme primopredaje vlasti i formiranja nove Vlade, dugogodišnji prijatelj upitao me jesam li, kao bivši ministar, razočaran odlaskom u oporbu. Pitanje me nije iznenadilo – Rajko je ipak ljevičar, poduzetnik, oštar kritičar rada Vlade u kojoj sam bio član i, iz kruga mojih ljudi, izuzev stranačkih kolega, uvijek dobar politički sugovornik.
Rekao sam mu da je, za mene, socijaldemokracija izraz društva, ne njegov odraz. I da se duboko nadam da će postati europska budućnost, a ne samo epizoda u njenoj povijesti. U ovom trenutku glavni cilj socijaldemokracije je definirati odgovore na rastuću nejednakost i prevelik utjecaj velikih korporacija i korporativnog kapitalizma, ali i na nedostatak moći u globaliziranoj Europi gdje kroz postojeći model Troike postoje unaprijed zadana pravila ekonomske igre, koje se uglavnom svode na štednju. Time će naglasiti vlastitu snagu, nametnuti nužnu transformaciju kapitalizma i tržišne ekonomije i pomaknuti se iz defanzive u pouzdanu alternativu našeg društva.
Rastuća nejednakost
Činjenicu da SDP nije uspio sastaviti Vladu nastojao sam ublažiti pozitivnim stavom. U ovom trenutku jedna smo od rijetkih država u Europskoj uniji u kojoj je ljevica uopće imala ikakve ozbiljne šanse biti na vlasti. Pojave drugih stranaka i platformi koje su nastale kao rezultat nezadovoljstva i lijevih i desnih birača u ovom trenutku ne čine mi se dugog vijeka.
Tijekom obnašanja vlasti smatram da smo nastojali izražavati i provoditi sve ideje socijaldemokracije – ideju pravednosti, jednakosti i moralne ekonomije ili ekonomije sa srcem, one koja izbjegava automatizirane mehanizme slobodnog tržišta; ulogu države kao korektora rastuće nejednakosti koja je posljedica neefikasnosti tržišne ekonomije što smo pokazali brigom o financijski najugroženijim građanima.
Rasprava o poziciji i smjeru socijaldemokracije u 21. stoljeću već je neko vrijeme europska i svjetska tema, a kod nas aktualna zbog nedavnih parlamentarnih izbora i predstojećih izbora u našoj najvećoj lijevoj stranci.
Socijaldemokratska država ne bi smjela nastojati privatizirati naše najvrjednije usluge, zdravstvo ili školstvo… Socijaldemokracija mora štititi zaposlenike u javnom sektoru
Osobno najviše razmišljam o ekonomskom smjeru socijaldemokracije u današnjem svijetu umreženog društva i međuovisnih nacija u kojima je kapital globalan i globalno koordiniran, a rad lokaliziran i individualiziran. Ne možemo osporiti da od procesa globalizacije profitira manji broj ljudi u financijskom – a ne proizvodnom – sektoru s povoljnim početnim položajem, koji proizlazi iz samo njima dostupnim i cjelovitim informacijama. Financijski sektor postao je najutjecajniji sektor poslovanja. Oni koji povećavaju svoj dohodak kroz financijske transakcije i špekulacije, postaju sve bogatiji, a dohoci onih koji žive od svoga rada, najčešće od proizvodno-uslužnih djelatnosti, ne prate taj trend. To naravno rezultira rastućom nejednakošću dohotka (income inequality) koja urušava nacionalnu i regionalnu ekonomiju.
Strah od globalizacije
Ekonomska neoliberalna tvrdnja “A rising tide lifts all boats“ više ne prolazi kao paradigma, država blagostanja (welfare) se urušava, a izmjene poreznog sustava često idu na ruku najbogatijima. Pojedini procesi unazad posljednjih nekoliko godina izazvali su strah ljudi od globalizacije i poljuljali njihovo povjerenje u tržišnu ekonomiju.
Nedavno sam gledao film ‘Oklada stoljeća’ (A Big Short) koji trenutačno igra u kinima. Pomislio sam koliko zapravo zorno prikazuje upravo uzroke takvog narušenog odnosa svjetskog stanovništva u tržišno gospodarstvo – kada banke i fondovi (ovdje se radi o Bear Stearns, Fannie Mae i Freddie Mac) špekulativnim operacijama gube milijarde dolara, dolaze pod okrilje države, što onda porezne obveznike košta milijarde i milijarde dolara.
Cijelo društvo kroz poreze plaća pohlepu privatnih tvrtki ili društava. Građani stoga s pravom pokazuju otpor prema kapitalizmu
Pojednostavljeno, pohlepu privatnih tvrtki ili društava, čiji menadžeri s daleko iznadprosječnim plaćama sklapaju netransparentne i rizične poslove, plaća cijelo društvo kroz poreze. Građani s pravom pokazuju sve veći otpor prema kapitalizmu jer smatraju da su financijski dobici manjeg broja ljudi privatizirani i pripadaju pojedincima, a gubici socijalizirani i opterećuju narod.
Od svojeg rođenja nakon 1848. godine, kapitalizam je, kao sustav, kao amalgam, unatoč svojim devijacijama, jedini sustav koji je preživio i kontinuirano provodi učinkovitu i inovativnu ekonomiju. Upravo sve veće razlike u financijskom statusu građana raznih društvenih slojeva, koje se poimaju kao vrhunac devijacije kapitalizma, otvaraju prostor socijaldemokraciji 21. stoljeća da se nametne kao alternativa ortodoksnom kapitalizmu.
Borba za radnike
Nije samo neravnopravno bogatstvo izazov na koji socijaldemokracija mora dati odgovor. Drugo otvoreno pitanje jest status radnika, njihova prava i odgovornosti u raznim sferama ljudske djelatnosti. U svijetu dominacije financijskog sektora suočeni smo s realnošću sve manjeg broja radnika u proizvodnji, tzv. plavih ovratnika. Socijaldemokracija mora stvoriti uvjete za poticanje i razvoj proizvodne industrije, pa kroz to i kontinuiranu borbu za radnička prava u proizvodnom svijetu.
Istodobno, socijaldemokrati moraju svoj interes usmjeriti i na ljude koji su na otvorenom tržištu rada, na one koji sudjeluju u kreativnoj ekonomiji i ekonomiji usluga, koji su osviješteni i svojim djelovanjem se protive rastućoj nejednakosti, na zaposlenike u javnim servisima, javnoj administraciji, obrazovnom sustavu, zdravstvenoj skrbi – dakle na sve one koji svojim radom žele osigurati pristojan i dostojanstven život.
Upravo su djelatnici u javnom sektoru (školstvo i zdravstvo) prvi na udaru neoliberalnih ekonomskih politika. Njih postsocijalistički korporativni režim, koji je posebno u istočnoj Europi svojevrsni konglomerat politike, medija, stranih banaka i krupnog kapitala, prikazuje kao parazite koji svoja primanja crpe iz poreza onih u privatnom sektoru s prevelikim osobnim dohocima za rad koji pružaju ili uslugu koju daju.
Napad na javni sektor
Socijaldemokracija ih, s druge strane, mora tretirati kao ključne pružatelje javnih usluga nužnih u jednom razvijenom društvu, kao provoditelje javnih politika te im dati realnu zaštitu u skladu s ciljevima i postignućima. Neoliberalna ekonomska politika u Hrvatskoj, izuzev negativnog stava prema djelatnicima u javnom sektoru, iznjedrila je i dvije riječi, koje su postale buzzwords nove hrvatske političke scene. Prva je “sveprisutna” riječ reforme, a nakon njih tranzicija.
Reforme u najvećem dijelu podrazumijevaju štednju koja se najlakše postiže dezavuiranjem javnih usluga i javnog sektora bilo kroz smanjivanje prava ili plaća u javnim uslugama. Loša tranzicija pak za glavnu posljedicu ima slabu državu.
Država treba nastojati trajno smanjiti razlike u financijskom statusu svojih stanovnika
Takva država umjesto kontinuiranih politika smanjenja siromaštva počinje eksperimentirati s vaučerima za školstvo i zdravstvo što je korak do privatizacije najvrjednijih javnih usluga. Zagovornik sam politike subvencioniranja pojedinih usluga siromašnim građanima kao mjere nužne u kratkoročnim rokovima, no uloga države jest nastojati trajno smanjiti razlike u financijskom statusu svojeg stanovništva.
Pritom ne treba zanemariti važnost stvaranja dobiti kao temelja daljnjeg gospodarskog opstanka. Dobit ovdje vidim isključivo kao onu dobit koja omogućava nesmetan razvoj uvažavajući postulate održivosti, a ne kao “dobit” koja stvara dodatni profit, ne vodeći pritom računa o očuvanju okoliša ili pravima radnika.
Socijaldemokracija 21. stoljeća mora obojiti tržišni kapitalizam notom socijalne odgovornosti. Nova ekonomska paradigma mora u odnos staviti znanje i kapital, a ne rad i kapital. Kapital se ne smije pretvoriti u mantru oko koje treba plesati. Rad se ne smije promatrati kao puki faktor troškova. Mora vrijediti načelo prednosti znanja i rada nad kapitalom. Ne poričem pritom prava vlasnika kapitala, no ona moraju biti u korelaciji s dostojanstvom rada koji proizlazi iz znanja.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.