Nevjerojatna ispovijest žene koja je bila prva teroristkinja na svijetu. I golema nacionalna junakinja

Život u izbjeglištvu

Deir Yassin je bio prvi veliki masakr u povijesti sukoba između Palestine i Izraela. Nažalost, to je bio samo početak sličnih tragedija koje su uslijedile.
Iako je obitelj Khaled napustila svoju domovinu kako bi svojoj djeci osigurali siguran i slobodan život, to nikako nije značilo da su oni time postali sigurni, da je njihov izbjeglički život bio normalan i lišen opasnosti.

Kada je obitelj napustila Palestinu uputili su se prema Dahiyi, predgrađu južno o Beiruta koje je bilo dom za mnoge palestinske izbjeglice od 1948. Tu su bili veliki kampovi Sabra i Shatila, no područje je bilo nesigurno, smrtonosni napadi su bili učestali. Osim izraelskih vojnih snaga, područje su napadale i desničarske libanonske kršćanske grupe poput Phalangistsa. Sve u svemu, cijelo područje je naseljeno siromašnim izbjeglicama i libanoncima niže klase. Za četverogodišnju Leilu, to je bio novi dom.

Maštanje o povratku u svoju zemlju

Leila Khaled danas ima 72 godine. Krajem lipnja pristala je na razgovor s novinarkom Vicea. Javila se putem Skypea iz svog doma u Jordanu.

Sjedila je u svojoj dnevnoj sobi, s naočalama tankih okvira, u pink majici s tradicionalnim bijelim vezom, potpuno drukčija slika od fotografije iz mladosti, na kojoj je u vojnoj košulji s maramom na crno-bijele kvadratiće preko glave. U ruci drži AK-47, a na ruci joj je prsten s granatom, prvom koju je koristila na treningu.

Leila Khaled opisuje svoje djetinjstvo jednostavno nesretnim, živjeli su u duploj neizvjesnosti; što će biti s njenom zemljom, a što s obitelji. Kada su napustili svoju zemlju, njezin otac je ostao boriti se za Palestinu, obitelji se u Dahiyi pridružio nakon šest mjeseci. Odrastajući , Leila je konstantno ispitivala svoje roditelje dva pitanja: “Zašto ovako živimo?” i “Kad se vraćamo nazad?

‘Nikad nisam imala cijelu olovku’

Gledajući trenutnu situaciju u Palestini, ovo drugo pitanje tada male Leile može se činiti naivnim, no to nije bilo tako u to vrijeme. U prosincu 1948. UN je usvojio Rezoluciju 194, u kojoj stoji da “izbjeglicama koji se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba biti dopušteno da to učine čim bude izvedivo”. Obzirom da Izrael tome nikad nije udovoljio, Leila i mnoga druga djeca izbjeglice su se nastavila pitati kada će moći kući, čak i kasnije, kada su narasli.

Kao što je to slučaj s većinom izbjegličkih obitelji i danas, obitelj Khaled je bila suočena s teškim siromaštvom. “Nikad nisam imala cijelu olovku,” prisjeća se Leila u razgovoru s novinarkom Vicea, “Uvijek na pola. Moja mama bi izrezala olovku na dva dijela, tako da svako dijete može ići u školu.” Unatoč tome, Khaledi su imali više nego dosta izbjegličkih obitelji koji nisu imali obiteljske veze u Libanonu, a koje bi im pomagale sa skloništem i hranom. Ipak, mnogo su se kao i svi tada, oslanjali na UNRWA-u, agenciju Ujedinjenih naroda za palestinske izbjeglice.

Aktiviranje u pokretima otpora

Od kasnih 50-ih u mladoj Leili rastao je ‘nacionalni duh’, često je sudjelovala u javnim prosvjedima u svojoj zajednici, cilj kojih je podizanje svijesti prema stradanjima palestinskog naroda.
Njezin angažman lagano se iz masivnoga razvio u aktivni. Mnogi njezini stariji braće i sestra su se pridružili Arapskom nacionalističkom pokretu, koji je za glavni cilj imao oslobađanje Palestine.

U svojim ranim tinejdžerskim godinama, iako joj nije bilo dopušteno da se bori, Leila je našla način, nosila je borcima hranu, pružala im podršku, čak i tijekom opasnih borbi. Kada je imala 16, prihvaćena je kao službeni član Arapskog nacionalističkog pokreta.

1967., kada je Leila imala 23 godine, pridružila se Narodnom frontu za oslobođenje Palestine, unatoč kritikama svoje majke. Prema knjizi koju je o Leili napisala Sarah Irvig naslova ‘Leila Khaled: Ikona palestinskog oslobođenja’, majka joj je rekla: “Pusti svoju braću da idu i budu borci.” No, Leilina opcija nikada nije bila biti na marginama pokreta. “Pozivanje na oružane borbe, to je bio moj san”, priznala je za Vice.

Prva otmičarska akcija

Narodni front za oslobođenje Palestine zemlje poput SAD-a, ali i EU, smatrale su terorističkom organizacijom.Obično su ga opisivale kao svjetovni i marksističko-lenjinističkim. Kada je formiran, priča Leila, bilo je jasno da u njemu jednakim intenzitetom mogu sudjelovati i žene i muškarci. 1969. napokon je dobila priliku sudjelovati u otmici.

29. kolovoza iste godine, s kolegom Salimom Issayi koji je također bio u Narodnom frontu, oteli su avion TWA let 840 koji je bio na putu iz Rima u Tel Aviv. Leila se ukrcala na avion s ručnom bombom i pištoljem. Nakon što je avion poletio pokazala je svoje oružje, otišla u kabinu i rekal: “Ovo je palestinski pokret koji će sada preuzeti avion,” prepričavao je kopilot aviona Harry Oakley. Avion je preusmjeren za Damask, ali je prvo morao preletjeti iznad Palestine: “To je bio moj najsretniji trenutak,” prisjeća se Leila “akd smo letjeli iznad Palestine i vidjela sam svoj grad. Haifa je bila taj trenutak sreće, ne otmica aviona”

To je bila misija koja joj je promijenila život. Kaže da u tim trenucima nije bila nervozna “Upravo suprotno, bila sam sretna što sam radila nešto za moj narod.” Što se tiče pitanja same otmice, Leila ne dvoji “To je značilo da pred cijeli svijet stavljam pitanje: Tko su Palestinci? nakon 1948. postali smo izbjeglice koje trebaju pomoć i to je to, nije nam priznato pravo na povratak. Ni oslobađanje naših zatvorenika.

Zapovjed da budu pristojni otmičari

Nakon slijetanja aviona raznijeli su prednji dio. “Imali smo upute da ne ozlijedimo putnikce. To su bile vrlo stroge upute da se nikoga ne povrijedi, čak ni ne uplaši, da budemo pristojni prema svima.” Leila je ipak svjesna da je te iste putnike ono što je napravila sablaznilo. No, ona to shvaća ovako: njihov trenutni strah je mala cijena koju su platili uspoređujući sa svim patnjama njenog naroda.

S današnjih gledišta možda je teško shvatiti, no otmica aviona iz 1969. bila je relativno nova taktika i za nju nije bila pripisana smrtna kazna Viceo snimka putnika leta 840 pokazuje kako je posada aviona bila relativno mirna, neki su čak i imali razumjevanja za cijelu situaciju. Naravno, neki od putnika su bili van sebe, uzrujani i potreseni.

Nakon šest tjedana štrajkanja glađu i ispitivanja u Siriji, Leila i Issawi su pušteni. Dok su bili u zatvoru Sirija je ispregovarala s Izraelom puštanje palestinskih zatvorenika koji su bili u izraelskim zatvorima. To je Leilu učinilo eroinom. Njena misija završila je i više nego uspješno.

Podijeljena mišljenja o njenoj ulozi

No, dio, uključujući i mnoge Palestince, ne slažu se s tim. Za jedne ovaj je događaj bio preteča svih onih koji će vezati terorizam za palestinski otpor u godinama koje dolaze. U 2006. palestinsko-švedski redatelj Lino Makboul snimio je dokumentarni film pod nazivom Leila Khaled: otmičar. Film završava kada Makboul pita Khaled, “Jesi li ikada razmišljala da je ono što si napravila stvorilo stvorilo loš ugled prema Palestincima?”

Razgovor se tada prekida. “Nema odgovora na to,” pojašnjava redatelj filma. “Htio sam pokazati da na kraju to i nije važno- kako god da je, učinjeno je.” Leila to ovako objašnjava: “Rekla sam Makboulu da mislim da sam doprinijela svom narodu, a ne okrhnula palestinsku borbu.”

Slava koja joj nije godila

Nakon godinu dana od prve otmice, Leila je krenula u drugu. Sad je već bila ikona palestinskog pokreta. Njeni plakati bili su isprintani i obješeni po izbjegličkim kampovima na okupiranom području Zapadne obale, Gaze, i dijaspore. Činjenica da je postala poznata stvorila joj je dva problema, kaže. Prvo, bilo joj je neugodno jer nikad nije htjela osobnu slavu. “Neki su me pitali, koliko sati dnevno provodite gjedajući se u ogledalo, kao da je to nekakvo logično pitanje.”

Često je odbijala odgovoriti na to. Kaže da je rado odgovarala na pitanjima koja su bila suštinska, o sukobu, glavnima problemima cijelog pokreta. “A ne na to imam li dečka ili ne. To ništa ne znači.”

Šest plastičnih operacija za novu akciju

Drugi problem je što kada si poznat teško je raditi u Nacionalnom frontu. 1970. dobila je drugu misiju, no njena prepoznatljivost značila je da ne može proći ispod radara i neprimjetno ušetati u neki avion. No, kada je bila u pitanju Palestina Leili apsolutno ništa nije bilo teško napraviti: između prve i druge otmice napravila je šest plastičnih operacija u Libanonu.

6. rujna 1970. Leila i čovjek po imenu Patrick Argueilo, nikaragvajski Amerikanac koji je volontirao u Narodnom frontu, pokušali su oteto zrakoplov koji je išao iz Amsterdama prema New Yorku. Ovaj put nije išlo tako glatko. Nakon što je ušla u kopkit i zaprijetila da će raznijeti avion, stražari i putnici su je oborili na pod dok joj je u ruci bilo oružje i ručna bomba. U pokušaju da je obrani Arguello je je upucan, a kasnije je i umro. Istovremeno, pilot aviona je naglo zaokrenuo avion prema dolje, Leila je izgubila ravnotežu, pa je na kraju više izgledalo kao da je žrtva nego otmičarka.

Ova operacija je dio niza operacija Narodnog fronta poznatih kao Dawson’s Fiels otmice. Dawson Field je bilo područje gdje su Leila i Arguello sletjeli s otetim zrakoplovom. Avion u kojem su bili čovjek koji je slomio rebra Leili i mrtvim Arguellom, avion je sletio u Londono. U svojoj autobiografiji “Moji ljudi moraju živjeti” Leila je napisala: “Trebala sam biti jedina koja je bila ubijena jer je to bila moja borba,a on je bio tu samo da me podrži.”

Nakon što je odvedena u bolnicu, Leilu su ispitale britanske vlasti, dok su iz Narodne fronte zadržali posadu i putnike na Dawson Fieldu kako bi pokušali pregovarati za puštanje Palestinaca. 30. rujna britanske vlasti pustile su Leilu što je bio dio dogovora s Narodnom frontom, istoga dana je i nekoliko palestinskih zatvorenika oslobođeno iz europskih zatvora.

Bijeg od javnosti

Leila se nakon toga vratila u Bejrut na posao, iako je stalno bila u pokretu kako bi bila što sigurnija.

Nakon dva mjeseca što je izašla iz zatvora, udala se za vojnog zapovjednika iz Narodne fronte koji je već ranije proveo 10 godina u zatvoru u Iraku, jer je bio u Komunističkoj partiji. No, kako su napetosti u Jordanu rasle, tako je Leilin suprug osjećao sve veći pritisak da se ide boriti sa svojim ljudima. Njihov se brak počeo raspadati, malo nakon su se rastali.

1973. Leila je odlučila preseliti u izbjeglički kamp u Bejrutu, u Shatilu. Željela je biti na skromnom mjestu, bilo joj je dosta međunarodne pozornosti. “Biti pod svjetlima cijelo vrijeme, nije mi bilo udogno. Iz tog samrazloga i otišla u Sabru i Shatilu, biti s ljudima i raditi s ljudima.”

Kada je kasnije posjetila isti kamp prilikom snimanja dokumentarca o sebi, dočekana je kao junakinja.Jedan od muškaraca koji su se tu našli, znakovito se našalio: “Znate li Leilu Khaled? Ona je terorist.”

Pokušaj atentata

Iako je Leila poznata po otmicama koje su se dogodile prije više od 40 godina, ona sa svojom aktivnošću nije posustala ni kasnije, bila je u Općem savezu palestinskih žena, član Palestinskog nacionalnog vijeća. Prijetnje smrću postale su joj svakodnevnica. Jedna od strašnijih stvari u životu dogodila joj se na božić 1975. Došla je kući i pronašla sestru i sestrinog zaručnika ubijene u svom stanu. Ona je bila meta.

Libanon je ostavila 1978. i otišla studirati povijest u Sovjetski Savez. Tada je i upoznala svog drugog supruga, studenta pedicine i kolegu iz Narodne fronte, Faweza HIlala. Dvije godine nakon što je počela studirati, dobila je poziv, vratila se u Libanon raditi za Palestinsku oslobodilačku organizaciju, uredski posao. Tijekom oosamdesetih dobila je dvoje djece sa suprugom, Badara i Bashara.

“Nikad nije bilo lako biti žena u pokretu otpora, a kamoli majka, od nje se očekivalo da predstavlja cijelo žensko palestinsko stanovništvo. “Morala sam biti glas žena, onih koje nitko ne vidi,” kaže danas Leila.

Simbol borbe palestinske žene

Ipak, ne dijeli palestinske žrtve, to su mahom i žene i muškarci, bez razlike. “Kad osjećate nepravdu ili da vas tlače, djelujete kao ljudsko biće, bilo da ste žena ili muškarac. LJudi su se borili, dali svoje živote. Išli u zatvore,” kaže Leila. Danas je ona ikona palestinskog otpora protiv izraelske okupacije, ali i palestinskog ženskog pokreta. “Revolucija je promijenila sliku palestinske žene. One se bore i za rodnu ravnopravnost, one se mogu boriti za što god treba.”

Po pitanju religije, Leila kaže da nikad nije bila neprijatelj judaizma. Nakon svoje druge otmice bila je u bolnici u Londonu gdje joj je policajac rekao da je liječnik židov. Nije joj smetalo “Protiv cionista sam, ne židova,” kaže. “Policajac u Londonu nije razumio razliku, a mene je previše boljelo da bih mu imala snage objašnjavati.”

Fanatik po pitanju Palestine

Za razliku od najozloglašenijih terorističkih organizacija danas, Leilina organizacija, Narodni front za oslobođenje Palestine, ima svjetovni ugled. Novinari Vicea razgovarali su s Leilom baš kad je bio posljednji tjedan ramazana. No, rekla je kako nije osobito religiozna. “Mislim da je svejedno što ste, je li vaša vjera islam, kršćanstvo, judaizam, to je nešto osobno.”

Na upit prakticira li islam, rekla je: “Ja prakticiram vrijednosti ljudskosti. Ove vrijednosti su također u islamu; da budem poštena, pomažem siromašnima.” Leila Khaled je prozvana arapskim-marskistom otmičarem, i borcem za slobodu, smatraju je ujedno i heroinom i teroristom. Na upit što je terorizam, Leila odgovara: “To je posao.”

Žena koja je Leila danas fizički je drukčija od one mlade s maramom oko glave i puškom u ruci. No, u suštiti sve je ostalo isto. Debate o terorizmu kao obliku borbe za slobodu s njom postaju relativne, no njena nepokolebljiva strast i predanost za Palestinu je neupitna. “Ja sam iz obitelji koja vjeruje u islam, ali nisam fanatik. Ja sam fanatik kad je u pitanju Palestina i moji ljudi”