Nevjerojatno je da Vlada i dalje inzistira na službenoj komemoraciji u Jasenovcu i uvijek se čudi što je svi ostali bojkotiraju
Dragan Markovina o potpunom nedostatku srama oko Jasenovca
Sve ovo što se događa po pitanju Jasenovca i generalnog odnosa prema prošlosti ovih dana i oko čega se ispisuju razne novinske i stručne analize, objašnjivo je banalnom tvrdnjom kako živimo u potpuno nenormalnom društvu. Pri čemu se svi odgovorni iz dana u dan trude da nas zadrže u tom uvjerenju. Takva normalizacija nenormalnog se ne događa naravno isključivo na polju odnosa prema prošlosti, o čemu nam najbolje svjedoči slučaj Agrokor, ali se na njemu najbolje iščitava.
S obzirom da je sad već drugu godinu u nizu, zahvaljujući bojkotu stradalih zajednica i onih koji čuvaju memoriju na stradanje, službena komemoracija potpuno obesmišljena, posve je nevjerovatno da Vlada i dalje inzistira na njoj te iskazuje čuđenje zbog toga što je do bojkota došlo. Takva vrsta čuđenja bila bi smiješna, čak i kada ne bi postojala eksplicitna objašnjenja o razlozima bojkota, ali s obzirom da takva vrsta objašnjenja postoji, zapravo je tragična.
Sve što Vlada i odgovorni u zemlji trebaju napraviti je uspostava normalnog odnosa prema ustaškom režimu i njegovim epigonima. Bez ikakvih suvišnih ali, bez pozivanja na tezu o dva totalitarizma i uopće potreba da se u istu rečenicu smještaju socijalistički režim i fašistička okupacija. Iako ovo zvuči naizgled jednostavno, već i letimičnim uvidom u situaciju shvatit ćemo svu težinu ovakvog raspleta i svu šizofrenost situacije.
Premijer se skanjuje donijeti jedinu logičnu odluku
Tako primjerice zagrebački gradonačelnik Bandić istovremeno najavljuje podizanje spomenika žrtvama holokausta i daje nagradu grada Zagreba Jakovu Sedlaru, isključivo zbog njegovog filmskog falsifikata o Jasenovcu. Predsjednica države s druge strane imenuje posebnog savjetnika za holokaust, a istovremeno u onom bizarnom posjetu Jasenovcu nije u stanju imenovati što se tamo zapravo dogodilo. Predsjednik Vlade Andrej Plenković izražava žaljenje što manjinske i antifašističke udruge neće prisustvovati službenoj komemoraciji, dok se skanjuje donijeti jedinu logičnu odluku oko poplave ploča s ustaškim pozdravom, s naglaskom na onu u Jasenovcu.
U zemlji se razvio čitav niz huškačkih portala i organizacija koje negiraju stvarnost ustaškog logora, dnevnici javne televizije u pravilu istu pozornost posvećuju Danu antifašističke borbe i stradalima u Jazovki, dok zakon o Javnoj ustanovi spomen područja Jasenovac, de facto nije promijenjen još iz socijalističkog razdoblja. Sve se ovo naravno događa, jer se revizionizmu ne suprostavlja i jer se uporno pokušava graditi teza o domoljublju ustaškog hrvatstva, koje bi trebalo priznati u suvremenoj Hrvatskoj. Stvari su, kao što smo naveli na početku, vrlo jednostavne.
Vladina najveća odgovornost, ujedno i najveća šansa
Ustaški režim bio je kvislinški nacistički režim, koji je u zemlju došao s Hitlerovim tenkovima i blagoslovom Benita Mussolinija te je kao takav, poražen od partizana, odavde i otišao. U međuvremenu se iskazao kao jedan od najmonstruoznijih kvislinških režima uopće, poznat po posebnoj brutalnosti ubijanja, o čemu postoji more dokaza i zapisa. O tzv. domoljublju čitave priče besmisleno je uopće ozbiljno raspravljati, s obzirom da je malo što tako razorno djelovalo po Hrvatsku i Hrvate u cjelini kao četverogodišnja ustaška vlast.
To je na koncu bilo jasno i samom narodu, budući da je pretežan broj Hrvata dočekao kraj rata u partizanskim postrojbama. Dakle, ustaško domoljublje i ostale slične bajke, nisu predstavljale i ne predstavljaju ništa više od povijesnog mita, osmišljenog da zamaskira stvarnost te države, čiji je Jasenovac najprecizniji označitelj. Općenito je postalo jako zamorno pisati o ovako očitim stvarima 2017. godine, no to radimo isključivo iz razloga što su te činjenice poznate svima, osim vladajućima.
Preciznije govoreći, raspravu o prošlosti ćemo zaključiti u času kad se prestanu voditi rasprave o karakteru ustaške države i prestane rehabilitirati njezina simbolika i nasljeđe, te kada se, doista nužna rasprava o socijalističkom nasljeđu, potpuno odvoji od ove priče. Dok se to ne dogodi, društvo neće izaći iz začaranog kruga stalno istih rasprava i konstante rehabilitacije kvislinškog režima. U čemu je najveća odgovornost, ali ujedno i najveća šansa Vlade.