Nekad je nužno odabrati stranu

Nevjerojatno je da Vlada i dalje inzistira na službenoj komemoraciji u Jasenovcu i uvijek se čudi što je svi ostali bojkotiraju

Dragan Markovina o potpunom nedostatku srama oko Jasenovca

VUKOVAR, CROATIA - NOVEMBER 18: Croatian President Kolinda Grabar Kitarovic (C), Speaker of the Croatian Parliament, Bozo Petrov and Croatian Prime Minister Andrej Plenkovic march from Vukovar State hospital, where the injured people received treatment during the war, to the mausoleum during a commemoration ceremony on the 25th anniversary of the Vukovar massacre in Vukovar, Croatia on November 18, 2016. The Vukovar massacre was the killing of Croatian prisoners of war and civilians by Serb paramilitaries and the Yugoslav People's Army (JNA) at the Ovcara farm southeast of Vukovar on 20 November 1991, during the Croatian War of Independence. Mustafa Ozturk / Anadolu Agency
FOTO: Profimedia, Abaca

Sve ovo što se događa po pitanju Jasenovca i generalnog odnosa prema prošlosti ovih dana i oko čega se ispisuju razne novinske i stručne analize, objašnjivo je banalnom tvrdnjom kako živimo u potpuno nenormalnom društvu. Pri čemu se svi odgovorni iz dana u dan trude da nas zadrže u tom uvjerenju. Takva normalizacija nenormalnog se ne događa naravno isključivo na polju odnosa prema prošlosti, o čemu nam najbolje svjedoči slučaj Agrokor, ali se na njemu najbolje iščitava.

S obzirom da je sad već drugu godinu u nizu, zahvaljujući bojkotu stradalih zajednica i onih koji čuvaju memoriju na stradanje, službena komemoracija potpuno obesmišljena, posve je nevjerovatno da Vlada i dalje inzistira na njoj te iskazuje čuđenje zbog toga što je do bojkota došlo. Takva vrsta čuđenja bila bi smiješna, čak i kada ne bi postojala eksplicitna objašnjenja o razlozima bojkota, ali s obzirom da takva vrsta objašnjenja postoji, zapravo je tragična.

Sve što Vlada i odgovorni u zemlji trebaju napraviti je uspostava normalnog odnosa prema ustaškom režimu i njegovim epigonima. Bez ikakvih suvišnih ali, bez pozivanja na tezu o dva totalitarizma i uopće potreba da se u istu rečenicu smještaju socijalistički režim i fašistička okupacija. Iako ovo zvuči naizgled jednostavno, već i letimičnim uvidom u situaciju shvatit ćemo svu težinu ovakvog raspleta i svu šizofrenost situacije.

Premijer se skanjuje donijeti jedinu logičnu odluku

Tako primjerice zagrebački gradonačelnik Bandić istovremeno najavljuje podizanje spomenika žrtvama holokausta i daje nagradu grada Zagreba Jakovu Sedlaru, isključivo zbog njegovog filmskog falsifikata o Jasenovcu. Predsjednica države s druge strane imenuje posebnog savjetnika za holokaust, a istovremeno u onom bizarnom posjetu Jasenovcu nije u stanju imenovati što se tamo zapravo dogodilo. Predsjednik Vlade Andrej Plenković izražava žaljenje što manjinske i antifašističke udruge neće prisustvovati službenoj komemoraciji, dok se skanjuje donijeti jedinu logičnu odluku oko poplave ploča s ustaškim pozdravom, s naglaskom na onu u Jasenovcu.

U zemlji se razvio čitav niz huškačkih portala i organizacija koje negiraju stvarnost ustaškog logora, dnevnici javne televizije u pravilu istu pozornost posvećuju Danu antifašističke borbe i stradalima u Jazovki, dok zakon o Javnoj ustanovi spomen područja Jasenovac, de facto nije promijenjen još iz socijalističkog razdoblja. Sve se ovo naravno događa, jer se revizionizmu ne suprostavlja i jer se uporno pokušava graditi teza o domoljublju ustaškog hrvatstva, koje bi trebalo priznati u suvremenoj Hrvatskoj. Stvari su, kao što smo naveli na početku, vrlo jednostavne.

Vladina najveća odgovornost, ujedno i najveća šansa

Ustaški režim bio je kvislinški nacistički režim, koji je u zemlju došao s Hitlerovim tenkovima i blagoslovom Benita Mussolinija te je kao takav, poražen od partizana, odavde i otišao. U međuvremenu se iskazao kao jedan od najmonstruoznijih kvislinških režima uopće, poznat po posebnoj brutalnosti ubijanja, o čemu postoji more dokaza i zapisa. O tzv. domoljublju čitave priče besmisleno je uopće ozbiljno raspravljati, s obzirom da je malo što tako razorno djelovalo po Hrvatsku i Hrvate u cjelini kao četverogodišnja ustaška vlast.

To je na koncu bilo jasno i samom narodu, budući da je pretežan broj Hrvata dočekao kraj rata u partizanskim postrojbama. Dakle, ustaško domoljublje i ostale slične bajke, nisu predstavljale i ne predstavljaju ništa više od povijesnog mita, osmišljenog da zamaskira stvarnost te države, čiji je Jasenovac najprecizniji označitelj. Općenito je postalo jako zamorno pisati o ovako očitim stvarima 2017. godine, no to radimo isključivo iz razloga što su te činjenice poznate svima, osim vladajućima.

Preciznije govoreći, raspravu o prošlosti ćemo zaključiti u času kad se prestanu voditi rasprave o karakteru ustaške države i prestane rehabilitirati njezina simbolika i nasljeđe, te kada se, doista nužna rasprava o socijalističkom nasljeđu, potpuno odvoji od ove priče. Dok se to ne dogodi, društvo neće izaći iz začaranog kruga stalno istih rasprava i konstante rehabilitacije kvislinškog režima. U čemu je najveća odgovornost, ali ujedno i najveća šansa Vlade.