Raspudić je posljednjih tjedana na sebe skrenuo pažnju idejom o suradnji opozicije poslije izbora kako bi se smijenio HDZ. Kako upravo radi na knjizi o slavnom talijanskom političaru i književniku Niccolu Machiavelliju, prvo pitanje je bilo o tome radi li se i o svojevrsnom makijavelističkom pristupu današnjem političkom trenutku u Hrvatskoj.

RASPUDIĆ: Machiavelli je čudesan autor. I danas, nakon 500 godina, imate godišnju produkciju desetina knjiga o njemu u cijelom svijetu. Njegov put je, u biti, suprotan od mog, on se prvo bavio političkom praksom, pa teorijom, a ja prvo teorijom, a sad praksom. Nakon što je proglašena Firentinska republika obavljao je funkciju koja bi danas bila nešto poput spojenog ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova.

No, nakon 14 godina su se Medici, uz pomoć španjolske vojske vratili na vlast, srušena je Republika, a Machiavelli je utamničen, mučen i de facto protjeran iz grada. Tad se okreće teoriji i piše svoja remek-djela. On nikad nije napisao eksplicitno rečenicu “Cilj opravdava sredstva” i kad ga čitate itekako vidite da ne opravdava svaki cilj svako sredstvo. Najpoznatije djelo, “Vladar” je napisao u izvanrednoj situaciji ugroze države gdje se činilo da jedna osoba može spasiti stvar, ali iz cjeline Machiavellijevog rada je očito da je njemu glavni cilj – republika.

Mi se u Hrvatskoj danas nalazimo u situaciji u kojoj je očuvanje države kao republike, demokratske zajednice slobodnih ljudi važnije od bilo kakvog partikularnog cilja. Moramo, kako bih rekao, sačuvati naš nogometni teren, na kojem onda poslije možemo igrati nogometnu utakmicu, mi plavi protiv crvenih.

TELEGRAM: Dakle, sam teren je ugrožen? Kako? Plenković baca baklje na suce i igrače?

RASPUDIĆ: Svjedočimo jednoj kriminalnoj, koruptivnoj hobotnici koja drži Hrvatsku za gušu. Degradirane su sve institucije. Evo, Ustavni sud – objasnite mi zašto je to tijelo odbilo naš referendum o Covid potvrdama?

TELEGRAM: Kako su konstatirali da su građani bili obmanuti dok su davali potpise za referendum, mogu samo zaključiti da su suci Ustavnog suda telepatski pročitali njihove misli i očekivanja.

RASPUDIĆ: Idemo dalje. U kojoj demokratskoj zemlji se može dogoditi da ovoliki broj ministara i najbližih suradnika premijera ode zbog kriminala i korupcije, a da predsjednik Vlade ne da mandat na raspolaganje? Gdje je moguće da glavna državna odvjetnica dva puta dokazano laže u parlamentu i da de facto krši obvezujući akt EU o suradnji s OLAF-om i ne da im dokumente o slučaju Žalac, a kad europski tužitelj dođe do njih, bivša ministrica brzo završi u zatvoru? Dakle, vlast nema nikakve političke i moralne odgovornosti, te vodi Hrvatsku u propast.

E sad, minimum političke zrelosti danas je uvidjeti da je prvi zadatak Hrvatske osloboditi se te koruptivne hobotnice, a onda će se sljedeći izbori nakon toga održati na raščišćenom političkom terenu, kao pravi politički izbori na kojima možemo politički artikulirati sve naše različitosti.

TELEGRAM: Je li to, taj ideološki moratorij o kojem ste govorili kao preduvjetu za micanje sadašnje vlasti vaša osobna inicijativa ili nešto iza čega stoji ili će stati cijeli Most?

RASPUDIĆ: Mislim da cijeli Most stoji iza toga. Ne može Most dovesti ljevicu na vlast, niti očekujemo da će ljevica nas dovest na vlast. No, ono što mislimo, ako izborni rezultat bude takav, da vrijedi pokušati sa svim strankama koje su svjesne da je antikorupcija danas najvažnija stvar, formirati jednu prijelaznu Vladu koja će to odraditi. To može, sad špekuliram, biti i jedna vlada stručnih ljudi, ne političara, koju ćemo većinski podržati u parlamentu i koja će se obračunati s tom kriminalnom hobotnicom i osloboditi institucije. Ako ima sluha za to, mi smo spremni ići u tom smjeru.

TELEGRAM: Samo da bude jasno, govorimo o situaciji poslije izbora, ne o predizbornim koalicijama?

RASPUDIĆ: Most ide sam na izbore, tu nema zbora. I to je najpoštenije prema biračima. SDP, na primjer, stalno ponavlja istu grešku, stvaraju neke koalicijske kobasice, pa se poslije izbora neki njeni dijelovi žetoniziraju i prelaze HDZ-u.

TELEGRAM: Imate li ikakvu povratnu informaciju od stranaka ljevice u vezi s idejom o takvoj poslijeizbornoj suradnji?

RASPUDIĆ: Jedino što vidimo je da je Možemo nezainteresirano za bilo kakvu širu suradnju. Čudi me to, jer procjenjujem da ljevica za naših života više neće moći sama formirati vlast u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Pa je li ikad ljevica sama formirala vlast u Hrvatskoj? I u Račanovoj i Milanovićevoj Vladi bilo je stranaka centra koje su bile itekako utjecajne.

RASPUDIĆ: Ajde, ovako ću reći… Ljevica s ovim što se danas prezentira kao centar, a u biti je isto ljevica, ne može formirati vlast u Hrvatskoj. Bazen njihovih glasova je ispod 30 posto. Demografija im ne ide u prilog, a uz to više ne privlače mlade. Globalno je ljevica, a to će vam reći i puno istinskih intelektualaca s ljevice, završila na jednoj stranputici. U nekakvom woke ludilu koje je odbojno mladim ljudima, oni se ismijavaju s tim.

TELEGRAM: Mislim da uzimate za primjer baš ekstreman dio ljevice, a svakom ekstremnom dijelu bilo koje političke opcije, uključujući i centar, čovjek se može dobro smijati.

RASPUDIĆ: U programima mainstream ljevice su danas takve stvari. Ne znam kako očekivati od mene da nečije subjektivno uvjerenje, mimo objektivne biološke činjenice, priznajem kao objektivnu stvarnost. Pa to je kraj svake racionalnosti, znanosti, razuma, mogućnosti komunikacije, bilo čega. Uglavnom, u ovoj situaciji ne znam kako Sandra Benčić misli doći na vlasti i imati mogućnost stvarati bolju Hrvatsku, osim ako neće koalirati s HDZ-om. Možda to i jest deal, ne znam…

TELEGRAM: Ne vjerujem.

RASPUDIĆ: Ali imamo primjera suradnje u Europi zelenih i ovih tobože demokršćana.

TELEGRAM: Imamo svakakvih primjera suradnje u Europi.

RASPUDIĆ: Ne znam što oni u Možemo misle, da će se nekim čudom preobraziti i narasti na 30 posto, da će još i SDP malo narasti pa će onda oni obnašati vlast?

TELEGRAM: Ha, nadanja su legitimna. Spominjete Možemo kad pričamo o povratnim reakcijama. A SDP?

RASPUDIĆ: Suradnja s Možemo je utopija. Mi smo toliko različiti da je politička suradnja naših stranaka nemoguća. Nemamo dodirnih političkih točaka.

TELEGRAM: Čak ni u slučaju ovog o čemu smo do maloprije pričali – antikorupcija, očuvanje nogometnog terena…

RASPUDIĆ: Ne, ne. To je nešto drugo. Mi smo sad u pretpolitičkom stanju. Govorimo o okviru izvan političke borbe. Unutar okvira političkog nemamo nikakvih dodirnih točaka s Možemo.

TELEGRAM: Okej, znači u ovakvoj, pretpolitičkoj situaciji je moguće zamisliti da u jednoj prijelaznoj Vladi sudjelujete zajedno?

RASPUDIĆ: Mogu zamisliti teoretsku situaciju u kojoj su omjeri mandata u novom sazivu Sabora takvi da se podrži vlast stručnih ljudi koja će izvršiti temeljite reforme institucija i obračunati se s kriminalnom i korupcijskom hobotnicom koju je izgradio HDZ. Smatram da je to sad primarno. A ako nema za to sluha u ostatku oporbe, okej… Onda ćemo dalje kako se već bude moglo. Ali, morali bi pitati stranke ljevice kako oni uopće vide tu mogućnost da se smijeni HDZ, a da ne pokušaju naći nekakav konsenzus sa strankama desnog centra.

TELEGRAM: Već sam sebi dosadan koliko sam ih puta pitao što poslije izbora s Mostom. No, vratimo se na prijelaznu Vladu. Koliko smatrate da bi ona trebala trajati i što bi to napravila pa da se ne dogodi da nakon godinu, dvije opet imamo situaciju u kojoj će vlast, na starim principima preuzeti novi HDZ, nazovimo ga HDZ 4.0?

RASPUDIĆ: Već bi se puno napravilo kad bi nova saborska većina postigla konsenzus primjerice o tome da se smijeni ova sramotna glavna državna odvjetnica, čak i prije nego što dođe do reforme institucija, jer problemi nisu samo personalni, nego i strukturalni. Dakle, samo da stavimo na čelo DORH-a čestitu osobu koja će beskompromisno i profesionalno raditi svoj posao ili da na čelo javnog RTV servisa postavimo osobu koja će doista napraviti javni servis, a ne propagandnu sprdačinu, puno bi napravili.

TELEGRAM: Kadrovska politika je osnova svake politike, rekao je još drug Staljin.

RASPUDIĆ: Dakle, samo ova dva mala poteza bi odčepila pravosuđe i stvorila drugačiju medijsku atmosferu. Ili, kad bi zabranili, poput Vlade Zorana Milanovića, oglašavanje javnih poduzeća u medijima. Pa pogledajte slučaj Krešimira Macana, on nastupa kao neovisni analitičar, a plaćaju ga Hrvatske šume. Ili, što se ima HEP, koji je skoro monopolist, oglašavati po novinama? To je način suptilnog kupovanja medija. Dakle, izmjenom zakona se to može spriječiti, nije to nikakva viša matematika, samo sad nema političke volje da se to napravi.

TELEGRAM: Bila je užasna strka i pobuna u javnosti kad je Milanovićeva Vlada uvela nešto slično ovome što predlažete.

RASPUDIĆ: To što mi u oporbi imamo različite poglede na, recimo, komunistički totalitarizam, ne mora nas spriječiti da se makne ova glavna državna odvjetnica i postavi stručna i neovisna osoba. Ovo su neke stvari koje bi već bitno sjekle koruptivnu hobotnicu o kojoj govorimo, a oko kojih ne bi trebalo biti nikakvih ideoloških prijepora. Ili si na strani kriminala ili pravne države. E sad, ako nema za to sluha na ljevici, onda je to njihov problem, nek to objašnjavaju javnosti i svojim tradicionalnim biračima.

TELEGRAM: Primjećujem da i oko nekih ekonomskih problema ima sličnosti između vaših prijedloga i onih s ljevice, primjerice, povećanja neoporezivog dijela dohotka i smanjenja stopa poreza na dohodak. Ima li i tu prostora za suradnju?

RASPUDIĆ: Postoje neki potezi za koje vjerujem da će se opet svi složiti jer su to potezi koji bi kratkoročno bili dobri, poput povećanja neoporezivog dijela dohotka ili uvođenja jedinstvenog dječjeg doplatka. Mi se od ljevice razlikujemo po tome što smatramo da Hrvatska treba više slobodnog tržišta, naravno reguliranog. Mi u Hrvatskoj nikad nismo dobili istinsko slobodno tržište. Imamo nešto što zovem kripto javni sektor, poduzeća koju su kao na slobodnom tržištu, ali posluju isključivo s državom i javnim poduzećima. Poslove, jasno, dobivaju preko veza.

Puno obrtnika i poduzetnika nam se žalilo na to, da vi u Hrvatskoj, zapravo, ne možete voditi ništa iznad ćevabdžinice ili frizerskog salona, ako nemate političko zaleđe. Zbog nedostatka pravne i poslovne sigurnosti nemamo ni stranih investicija u proizvodnju kakve su imale druge slične zemlje, a bez toga nema rasta životnog standarda.

Ono što je naša razlika u odnosu na ljevicu je da smatramo kako odlučivanje treba spustiti po načelu supsidijarnosti što niže, prema ljudima. Ne vjerujem da neki birokrat u ministarstvu ili agenciji može donositi bolje ili racionalnije odluke nego što ih može donositi sam čovjek na kojeg se odnose.

TELEGRAM: Vidite li, kad već pričamo o razdoblju nakon parlamentarnih izbora, Peđu Grbina kao budućeg premijera?

RASPUDIĆ: Ne.

TELEGRAM: Pitam za njega jer je on predsjednik i dalje najjače oporbene stranke, barem po anketnom rejtingu. Zašto ne?

RASPUDIĆ: Zato što on u tom bloku koji dijeli njemu bliske političke vrijednosti nema dovoljno većine. On može biti dio većine koja će podržavati neku Vladu, ali ne vidim ga u funkciji predsjednika te Vlade, bar ne onog kojeg bismo mi podržali. A ako pitate mene osobno bih li ga podržao, mogu odgovoriti kao Baka Slišković kad su ga svojedobno pitali hoće li oprostiti dug Hajduku: “Jašta ću”.

TELEGRAM: A vidite li se vi osobno u nekakvoj mogućoj suradnji s HDZ-om?

RASPUDIĆ: Ne.

TELEGRAM: A Most kao politička opcija? Možda bude treća sreća?

RASPUDIĆ: Ne. HDZ je nepopravljiv.

TELEGRAM: Čak ni ako Plenković bude izvan igre, a HDZ bude vodio netko stoti?

RASPUDIĆ: Mogu već unaprijed reći koju će oni fintu pokušati odigrati prema javnosti i biračima od centra nadesno, nakon što padne ova priča s Andrejem Plenkovićem, kao što je završila i ona s Ivom Sanaderom. Oni će prodati priču: “A ne, ne. Nismo to mi, to je Plenković bio. Mi sad smo pravi demokršćanski, hrvatski HDZ”. A svi su dizali ručice i šutjeli…

Dakle, nije Plenković problem, on je samo najisturenije lice tog problema. Gledajte kakva se dva spina sad prodaju, prvi je da oporba ne radi ništa. Već na našem primjeru to pada u vodu, daleko smo najviše dali amandmana, zakonskih prijedloga, žurno smo izradili strateške smjernice obnove Banovine, sad nakon dvije godine dolaze na naše prijedloge, pokazalo se da s pravom nismo podržali loš zakon o obnovi, na koncu – odradili smo sve za najdemokratskiji mogući potez, referendum. Potpise smo skupili pod nemoguće teškim uvjetima, paljbom vlasti i oporbe i zaustavili ono što je krenulo u pogrešnom smjeru. Toliko o priči da oporba ništa ne radi.

Drugi spin je da nitko ne može parirati Plenkoviću. Hajdemo na tren zaboraviti da ga već sedam godina gledamo u odijelu i kravati, s titulom predsjednika Vlade, pa se već u sinapsama poistovjeti pozicija Plenkovića i premijera. Zamislite da morate nekome objasniti kakva je bila Plenkovićeva politička karijera i uspjesi prije nego što je došao na čelo HDZ-a. Tu imamo dva velika debakla. Prvi je katastrofalna predsjednička kampanja Mate Granića koju je vodio s 29 godina. Inače, Plenković iz tog vremena me jako podsjeća na Marka Milića danas. Onako, djelovao je kao našopan slatkim, kao, mama mu kaže – evo ti još malo pudinga. Uglavnom, to je jedna od najlošijih kampanja u povijesti hrvatske demokracije.

TELEGRAM: Dobro, tad je i pola HDZ-a navijalo da Mate Granić propadne.

RASPUDIĆ: Imao je on barem tu drugu polovicu. Dakle, bio je kandidat stranke koja je deset godina bila na vlasti, bio je ministar vanjskih poslova kojeg su mediji mazili. Ovaj malac od tad 29-30 godina mu je vodio kampanju i doživljavaju debakl. Nakon toga Plenkovića dugo nema u politici, da bi se pojavio 2012. uz Jadranku Kosor kao kandidat za zamjenika predsjednice. Pa je izgubio od Drage Prgometa. Čovjek je, ukratko, dva puta pokušao nešto u politici i dva puta je doživio teški debakl. No, onda 2016. godine netko odjednom izvlači tog Plenkovića i stavlja ga, bez protukandidata, na vrh najveće stranke. I onda je za sve što se poslije događalo kriv taj koji je spušten na vrh piramide padobranom, a ne čitava piramida koja to održava? HDZ-ovoj kriminalnoj hobotnici je on bio savršen maneken, govori jezike, Europljanin, nije u ništa umočen…

TELEGRAM: Drugačiji je od Karamarka, nije ekstreman…

RASPUDIĆ: Da. A njemu je trebala odskočna daska za megalomanske ambicije koje se očito tiču Bruxellesa. I tu je sklopljen taj pakt s vragom od kojeg ga sad boli glava. Da bi me danas netko uvjeravao da jednom sivom, bezličnom birokratu poput Plenkovića ne može parirati nitko od šest milijuna Hrvata koliko nas ima u zemlji i inozemstvu? Ma nemojte me zezati.

Tu priču šire oni koji su plaćeni, poput Macana koji dobiva od Hrvatskih šuma 30 tisuća kuna mjesečno pa nastupa kao neovisni analitičar. I ti HDZ-ovi plaćenici neće reći da je HDZ dobar – pa nitko u to ne vjeruje. Nego, reći će – HDZ je loš, ali oporba je nikakva, ne radi ništa i nitko ne može parirati Plenkoviću.

TELEGRAM: Prošli tjedan je objavljen tekst o navodno potencijalnim predsjedničkim kandidatima HDZ-a, u kojem se spominjete i Vi kao mogući kandidat Mosta za tu funkciju.

RASPUDIĆ: Zabavio me taj tekst, tih četvero likova koje su izvukli kao potencijalne HDZ-ove kandidate.

TELEGRAM: Ha, Ivan Šimonović ne bi imao loše izglede da se kandidira.

RASPUDIĆ: Ma Šimonović je jedna suha, odbojna, birokratska faca za koju ne mislim da bi dirnula u žicu Hrvata.

TELEGRAM: Možda kao antipod Milanoviću?

RASPUDIĆ: Ja bih rekao da je čak i Ivo Josipović imao više šarma i topline od Šimonovića. Njegovi kao da su feudalci za ljudska prava, on se time bavi na razini UN-a, žena na razini Europe, bila je suautorica Istanbulske konvencije, a kćer mu je pučka pravobraniteljica. Ljudska prava – leno Šimonovića.

Uglavnom, mislim da je to samo ispipavanje javnosti, da neće izaći na izbore. Ali, volio bih da ti likovi jednom doista izađu. Stani na crtu, izađi frajeru, trpi ovo što mi prolazimo. To sam rekao i za Vanđelića.

TELEGRAM: A što je s vama, hoćete li vi na crtu?

RASPUDIĆ: Što sam stariji, sve više uviđam kako su svo znanje i mudrost koji su vam potrebni sadržani u narodnim poslovicama. One su izdržale test stoljeća i destilirana su mudrost koja je došla do dana današnjeg. Ima tako i ona koja kaže “Ili kuj, il’ gaća ne mrči”. Dakle, ako si došao u kovačnicu, pred vatru, isprljat ćeš se, pa kad si već došao – kuj.

Mogu reći u svoje ime, ali i u ime Marije Selak Raspudić – kad smo ušli u ovu političku igru, spremni smo ući u fajt i preuzeti svaku odgovornost i posao za koji smatramo da ga možemo obavljati kako spada.

Još su daleko predsjednički izbori. Ako bude sve po redu, političku konfiguraciju za te izbore odredit će ishod europskih i parlamentarnih izbora i samo je pitanje procjene tko će biti najbolji kandidat Mosta za predsjedničke izbore.

TELEGRAM: Grbina ne vidite kao premijera, a vidite li Zorana Milanovića u drugom predsjedničkom mandatu?

RASPUDIĆ: Ne znam. Prvo bi ga trebalo pitati hoće li se uopće kandidirati. Onaj efekt koji sam spominjao kod Plenkovića važi i za Milanovića, gledate ga već godinama na TV-u kao predsjednika Republike. Uvijek je u prednosti onaj koji brani mandat.

TELEGRAM: Nije se baš ta prednost pokazala nešto bitnom kod dvoje Milanovićevih prethodnika.

RASPUDIĆ: Zamislite koliko su bili slabi kad nisu uspjeli iskoristiti tu prednost! Izazivaču je uvijek teže, pogotovo kad se radi o jednoj više reprezentativnoj funkciji kao što je predsjednička.

TELEGRAM: Dugo godina ste pisali o politici. Sad ste unutra. Kakva je usporedba te dvije uloge? Nije da imam osobnih političkih ambicija, samo mislim da bi usporedba mogla biti zanimljiva.

RASPUDIĆ: Još uvijek sebe ne doživljavam kao političara, nego kao lika koji je u politiku upao u jednom trenutku iz revolta. Imao sam dobru teorijsku osnovu s Filozofskog fakulteta, a dugo sam se bavio i Italijom, koja je možda i najdinamičnije društvo u Europi. Svi politički fenomeni su tamo krenuli prije nego u ostatku Europe, od fašizma, preko postmodernog televizijskog populizma s Berlusconijem, do internetskog antisistemskog Pet zvijezda.

Uz to, iskustvo pisanja redovne kolumne za Večernji list je bilo dragocjeno, vi koji to pišete znate jer te taj posao natjera da pratiš neke stvari koje možda inače i ne bi. Za razumijevanje cjeline sustava i društva je važno da pratiš šire od onoga što bi možda po svojim nagnućima pratio. Uglavnom, do ulaska u politiku sam živio jedan ugodan život, radio na fakultetu ono što volim, kolumna se etablirala među najčitanijim u zemlji, volio sam i TV nastupe koje sam dugo imao… Uglavnom, bila je to jedna komotna pozicija gdje popuješ i soliš pamet s visine, bez neke odgovornosti.

TELEGRAM: Dobro, to vam je skoro isto kao i sad u opoziciji.

RASPUDIĆ: Pa donekle. Međutim, u zadnje vrijeme u opoziciji – zazebem. Čini mi se da je situacija toliko krhka da se ovi mogu sutra srušiti i da možemo doći u situaciju da preuzmemo odgovornost ili dio odgovornosti za vođenje zemlje. A to nije mala stvar. I zbog toga se, između ostalog, doista ubrzano pripremamo. Ta slutnja velike odgovornosti ti uvijek puše za vratom, što je ipak drugačije nego kad si ti nekakav javni intelektualac ili komentator, netko tko gleda izvana.

Okidač za moj ulazak u politiku bila je situacija korona panike. Govorimo o proljeću 2020. godine, sve je zatvoreno, tramvaji ne voze, ne možeš izvan Zagreba, nema škole, ništa ne radi. Shvatio sam u jednom trenu da vlast koristi situaciju, strah ljudi i Stožer u kojeg su tad ljudi gledali kao u spasitelje. Vili Beroš je tad bio figura koja nas je, eto, spasila nove bubonske kuge. Sve to je HDZ koristio dijelom i za politički PR, doista su nagurali i izbore malo ranije, pod sloganom “Sigurna Hrvatska”, a Beroš je bio glavni izborni maneken i dobio je najviše preferencijalnih glasova.

TELEGRAM: Kako to sad sve drugačije izgleda.

RASPUDIĆ: A nije bilo davno. Danas je Beroš u zapećku, baš gledam u Saboru govor tijela kad je bio Plenkovićev opoziv, jadni Vili Beroš izoliran sjedi na repu, jasno ti je da je taj čovjek prvi na redu za ispadanje iz Vlade. Najradije bi ga sakrili u neki ormar sad.

A bit će im i taj uteg i veći kako neke stvari budu izlazile na vidjelo, evo procjena je da će morati biti uništeno 50 milijuna eura cjepiva koja su bezveze naručena. Ako si u to vrijeme pratio najveće stručnjake na tom području, recimo Johna Ioannidisa sa Stanforda. vidio njegove analize da je u biti virus bezopasan za mlade ljude, pa čak i one srednje dobi, no u to vrijeme je bilo neko ludilo, jedna ekstremna situacija u kojoj sam osjetio dubinsku potrebu da ne ostanem po strani, nego da se probam angažirati i učiniti što mogu.

TELEGRAM: Zašto baš Most?

RASPUDIĆ: Zato što je to nova i meni bliska opcija. Oni su griješili, ali to su u osnovi bili čestiti ljudi dobrih namjera.

TELEGRAM: Dobro, znamo da su pogriješili barem dva puta.

RASPUDIĆ: Što su mogli? Prvi put, na izborima 2015. godine, oni su bili grupa labavo povezanih ljudi. S Mostom nezavisnih lista se dogodilo čudo – glasovi između dva bloka bili su podjednaki, a svi prosvjedni glasovi su se slili njima. Oni su se kao potpuno neiskusni, nespremni ljudi našli u situaciji da imaju ključeve vlasti u rukama. Taktizirali su, odugovlačili, vodili pregovore. Boži prigovaraju onog javnog bilježnika što jest smiješno, ali to nije bio potpis da neće koalirati s ovima ili onima, nego da neće nitko od njih koji su činili taj Most nezavisnih lista koalirati mimo ostalih.

TELEGRAM: Mislim da su oni tad imali problema i sa samom terminologijom, s tim što znači koalicija.

RASPUDIĆ: Bio je tad i slučaj Prgomet, koji sa svoja dva zastupnika iza leđa ostalima pregovara s Milanovićem i onda su se oni odlučili prikloniti drugoj, tad oporbenoj strani. A drugi put, 2016. godine su pobijedili Plenković i HDZ, pa su oni mogli izabrati biti dio te vlasti kao manjinski partner koji će kontrolirati što se radi ili ostati izvan. Paradoksalno je to da nam se s jedne strane danas prigovara da ne želimo preuzeti vlast i odgovornost, nego da bi samo bili oporba, a kad s nekim formiraš vlast – e zašto si formirao vlast baš s njima. No, to nas ne opterećuje.

Bitno je da su u Mostu ljudi dobrih namjera i da su izvan onoga što kolokvijalno nazivamo duboka država, izvan starih, uhodanih političkih i interesnih shema. Ako pogledate moje tekstove o Mostu, davno sam napisao da se oni moraju formirati kao stranka i jasno politički i ideološki profilirati. Ne može se dugoročno prikupljati glasove nezadovoljnih. Jer, u biti, taj prvi rezultat je bio nerealan, to su većim dijelom takozvani leteći glasovi koji traže neku novu senzaciju i ti možeš samo kratko vrijeme biti bijelo platno na koje svatko projicira sliku kakvu želi.

TELEGRAM: I nezadovoljstvo s općim stanjem u društvu.

RASPUDIĆ: Kad se profiliraš nužno gubiš dio glasova, ali i učvršćuješ svoje biračko tijelo. U tome smo uspjeli. S obzirom na to da nam ankete redovno daju puno manje nego što na kraju dobijemo, mi smo sad stabilno iznad deset posto i to je čvrsti temelj na kojem se može dalje rasti.

Ja sam ušao u Most u trenutku kad je prolazio tu tranziciju prema profiliranoj političkoj opciji i oni su tad realno bili ispod praga. Tako da se nisam prikrpio na ničije ljestve, nego sam izborio mandat na svoj brk, svoj rad. U međuvremenu se dogodio i taj rast Mosta gdje je stranka postala respektabilna opcija bez koje se vjerojatno neće moći formirati vlast.

TELEGRAM: Činjenica je da je Hrvatska iz izbornog ciklusa u ciklus imala razna kratkotrajna iznenađenja, no evo Most je tu već osmu godinu i po rejtingu stoji bolje nego ikad, osim na samim izborima 2015. godine. Štoviše, i tad je po anketama, sve do zadnja dva mjeseca bio na 2-3 posto, a onda je krenuo rasti.

RASPUDIĆ: Ankete nam nisu bile sklone, a čak bih rekao i da nas je dio medija izravno gušio. Podsjetit ću da je tjedan dana prije izbora 2020. godine na naslovnici Jutarnjeg lista izašlo kako Raspudić ne prelazi izborni prag, da dobivam četiri i nešto posto. Sigurno je to dio ljudi okrenulo nekim drugim opcijama na centru i desnici, jer nisu htjeli da im glas propadne. No, na kraju sam dobio skoro duplo više nego u toj tobožnjoj anketi. Zanimljivo da te iste anketne kuće koje su davale pobjedu Restart koaliciji i govorile da Most neće proći izborni prag hladno danas prodaju svoje ankete i ozbiljno nastupaju u javnosti. Uvjeren sam, ukratko, da ankete dijelom služe i za manipulaciju biračkog tijela. Čak i ostajući metodološki ispravni, unutar margine koju oni ostave od 3,6 posto.

TELEGRAM: Plus-minus 3,6 posto.

RASPUDIĆ: Dakle, ako nekog digneš za tri i po posto, a nekog za toliko spustiš, ostavljaš sasvim drugačiju sliku političke scene.

TELEGRAM: Dobro, ali ta margina je statistička zakonitost, nije to sad netko izmislio.

RASPUDIĆ: Jest, ali kako se nije dogodilo da netko kaže da, evo, Raspudić dobiva 15 posto i na pragu je da mu i treći uđe s liste. Isto tako je i Miletić u Rijeci dobio daleko više nego što su mu ankete davale. Pa kako je uvijek ta margina u našem slučaju – prema dolje, hahaha.

TELEGRAM: Kad govorite o Mostu, stalno govorite “mi”, “zajedno”… Zašto se niste učlanili u stranku?

RASPUDIĆ: Marija Selak Raspudić i ja smo dijelovi pristupne ceste Mostu. Mislim da našom pozicijom pokazujemo da je Most širok, otvoren, spreman na suradnju kako s bliskom opcijama, tako i s ljudima koji su politički neovisni, koji nisu nikad bili u strankama, ali koji prepoznaju iste vrijednost.

Istovremeno, Most je i najčvršća opcija. To je jedini oporbeni klub danas u Saboru koji se nije osuo. Osam nas je ušlo, osam nas je ostalo. Svi drugi su se raspali – Radnička fronta je otpala iz Zeleno lijevog bloka, SDP se raskolio, par njih se žetoniziralo i otišlo, a o Domovinskom pokretu da i ne govorim. To govori da nas veže nešto puno više i ozbiljnije nego što je stranačka iskaznica.

TELEGRAM: Maloprije ste rekli da ćete možda vrlo brzo doći u poziciju da upravljate državom. Na što točno mislite? “Vrlo brzo” nije za godinu i pol dana kad trebaju biti izbori.

RASPUDIĆ: Sjetite se kako je naglo otišao Ivo Sanader. Ovdje se može dogoditi da europski istražitelji pokucaju na vrata Andreja Plenkovića. Nije mi nezamislivo da može završiti u zatvoru i da mu se raspadne vladajuća većina. Kad drvo padne – svi skoče na njega, odjednom će vam onda Hrebak reći, e sad treba transparentno, naglo će se probuditi poštenje kod Hrelje i manjinaca i vrlo brzo bismo mogli na nove izbore.

Mi smo spremni i na takav scenarij, zato i radimo ubrzano po resorima, nedavno smo predstavili svoju političku deklaraciju, da budemo spremni na to. Da završimo citatom druga Tita – učimo i radimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat. To je jedna koju bih stavio u korpus ovih mudrih narodnih izreka.