Nitko nije primjetio ironiju imena novog projekta: Groblje mira!
Telegramov kolumnist Ivan Lovrenović piše o projektu neobičnog imena
Kad se izađe iz Mostara prema Širokom Brijegu pa negdje iza Pologa skrene desno put Grabove Drage, od nje se nakon nepuna tri kilometra putom prema Gorancima stiže na Misišće na Bilima. Misišće – prostrana vrtača, s krošnjama velikoga drveća, kao oaza u surovom visinskom kraškom krajoliku. To je drevno svetilište s kapelicom, ograđeno po rubovima niskim zidom. Automobilom je sve to čas posla, lagodno i bez napora, neka vrsta profanacije i skrnavljenja; da bi se naslutio duh mjesta i izvornost nakane, trebalo bi moći zamisliti kako je to izgledalo nekad, kada je odsvakud od Širokoga Brijega i od Mostara čeljad svake prve nedjelje po Petrovdanu kretala pješke k Bilima, na tu suhu visoravan pod Čabuljom s koje se, rekao bi, horizont razmakne do nakraj svijeta, a svetost doživljaja izvire iz panteističkoga osjećaja prostora i nenačete prirode.
Crkva i HDZ
Od sada, sve će to biti drukčije: na Bilima se već drugu godinu gradi golemi memorijal pod imenom Groblje mira – nova betonska crkva, kosturnica i pedeset tisuća uniformnih križeva, poput kakve hercegovačke replike Arlingtona. I, naravno, parkiralište za automobile. Nije najjasnije tko je investitor projekta, a političku i idejnu podršku snažno i otvoreno osigurava Hrvatski narodni sabor BiH, odnosno njegov Odjel za Drugi svjetski rat i Domovinski rat, što se sve može i kraće izraziti: HDZ BiH. Katolička crkva ne zaostaje.
Gledanje u budućnost
Definicija memorijala ne može se jasno iščitati iz javnih nastupa i izjava političkih i crkvenih animatora ovoga pothvata, kao da se za sada radi nečega planski malo zamućuje. Tako, projekt se službeno vodi kao Hrvatsko i međunarodno spomen-područje Groblje mira na Bilima, redovito se ističe da će to biti „najveće groblje u Europi“, „skupno mjesto svih pobijenih vojnika i civila iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata“, te „sjećanje na sve totalitarne režime“. U kosturnicu će biti „položeni oni za koje se ne zna tko su“, a križevi će nositi imena i datum rođenja i smrti „onih koji su pali za našu slobodu, a ne zna se gdje“. Na nekim dosadašnjim inicijalnim i animacijskim skupovima sudjelovali su i predstavnici komisije SR Njemačke za nestale njemačke vojnike te predstavnici njemačke partije CDU koja podržava gradnju groblja, a uspostavljen je i kontakt s Volksbundom, njemačkom Udrugom za drugi svjetski rat. A predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, koji neformalno već figurira kao glavni i glasni pokrovitelj projekta, vidi ga kao namjeru da se „otrgne od zaborava svaka žrtva, svakog proteklog rata, i u tome se ne smijemo zagubiti u prošlosti nego gledati u budućnost“, te da je „ovo groblje mira, koje je otvoreno za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecala i pod kojom je čizmom stradala“.
Kojoj će ideji novo groblje biti instrument? Kolektivističkog resantimana i natražnog revizionizma, ili ideji zdravog pomirenja s prošlošću, u suočavanju s njenim demonima?
Kako će, i hoće li, sve te višesmislenosti biti pomirene i nejasnosti razjašnjene, može li hercegovačko Groblje mira pronaći vlastitu konzistenciju između koncepta „hrvatskog nacionalnog groblja“ i koncepta groblja „otvorenog za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecala i pod kojom je čizmom stradala“? Ili će ostati „zagubljeno u prošlosti“? I kojoj će ideji i ideologiji biti instrument – ideji kolektivističkog resantimana i natražnog revizionizma, ili ideji zdravog pomirenja s prošlošću, u kritičkom suočavanju s njenim demonima? Ili će, s evidentnim ideološkim nabojem koji nosi, biti žrtvom implicitne ironije sadržane u samome imenu, koju za sada kao da nitko ne primjećuje: groblje mira! Eto još jedne aktualne teme za sve one silne i u pravilu jalove akademske i nevladino-sektorske skupove, konferencije i workshopove, kakvi se od Mostara do Sarajeva svaki čas održavaju pod zvučnom egidom kulture pamćenja.
Bosna (i Hercegovina, itekako) zemlja je grobalja. Prahistorijski ilirski tumulusi, recimo, na Glasinačkom i Kupreškom polju, antički sarkofazi, cijela jedna srednjovjekovna sepulkralna kultura s do danas preostalih sedamdesetak tisuća stećaka, potom četiri oblikovno različite prakse obilježavanja grobova iz otomanskoga vremena s nebrojenim šehitlucima, mezarjima, katoličkim i pravoslavnim grobljima, te malobrojnim a silno evokativnim grobljima Jevreja-sefarda – sve to ovoj zemlji daje poseban i prepoznatljiv kultni i kulturni pečat.
Veliki majstor
Genijalno transponirajući mnoge elemente cijelog tog simboličkog i graditeljskog naslijeđa, te kombinirajući ih s oblicima dosanjanim u vlastitoj imaginaciji, veliki južnoslavenski majstor modernih spomeničkih nekropolisa i pisac čudesnih knjiga Bogdan Bogdanović sagradio je u Bosni i Hercegovini tri spomenička „grada“, od njih dvadeset u cijeloj Jugoslaviji. Najpoznatiji i najveći – Partizansko groblje u Mostaru, te dva manja ali ne manje snažna spomen-parka s kenotafima žrtava u Garavicama kod Bihaća i u Smrikama kod Travnika. Bogdanovićeva spomenička umjetnost je uvijek posvećena žrtvama fašizma, a veličinu i trajnost ona postiže upravo time što nadigrava i dokida svaku ideologiju, te bi u bilo kojoj civilizacijski emancipiranoj i samoosviještenoj sredini bila predmetom najveće pažnje, ponosa i poštovanja.
Poznata je, međutim, žalosna sudbina Bogdanovićeva veličanstvenog grada mrtvih u (sadašnjem zapadnom) Mostaru – obezvrijeđen, prezren i napušten, predan je sustavnom vandaliziranju, jer vladajuća nacionalna politika, i sredina potonula u opskurni ideološki resantiman, nisu u stanju da prepoznaju univerzalnost njegove vrijednosti i neprolaznost njegove ljepote.
Briga za baštinu
Manje poznato a ne manje remek-djelo, prekrasno ambijentiran brežuljak sa skupinom kenotafa-stećaka u Smrikama ima još tipičniju sudbinu: u besmislenom a krvavom „unutarnjem“ građanskom ratu između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni 1993. dugo je nekropola bila na samoj liniji sukoba, izložena granatiranju i projektilima raznih vrsta, a poslije rata posve izbrisana iz bilo kakve lokalne kulturne politike i brige za kulturnu baštinu. Kao da je nema, kao da nekada tu nije boravio, sanjao, crtao, sa svojim majstorima klesarima stvarao neimar Bogdan, sin Milanov, kako se potpisivao na svojim projektnim shemama – jedan od najvećih i najsamosvojnijih europskih umjetnika dvadesetoga stoljeća!
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 10. listopada 2015.