Nitko od Pahora ne može napraviti većeg ludonju nego što on može sam
Što bi rekao Taksist Ibro, naš je predsjednik šala na svoj račun
Demokracija je Slovence, bit će, iznenadila i mnogima je četvrt stoljeća trebalo da zbroje demokratskih dva i dva i dođu do zaključka da u slučaju kada većina državljana na predsjedničkim izborima okruži broj ispred imena Boruta Pahora, taj isti Borut Pahor, zagorjelom glavom i nadignutom bradom, postaje predsjednik Slovenije.
To je jedino iole logično objašnjenje za medijsku prašinu koja se podigla kada je POP TV obavijestio gledatelje da će jedna od sljedećih epizoda njihove nove zabavne emisije Na žaru biti posvećena baš slovenskom predsjedniku. Uprizoreno kolektivno zgražanje, naime, svjedoči o tome da većini sve do sad nije bilo posve jasno tko je Borut Pahor i tko je kriv da se moramo neprestano crveniti zbog njega i njegovih istupa.
Emisija Na žaru je slovenska verzija na zapadu poznatog komičnog žanra roast u kojem brojni gosti, obično stand up komičari, raspale jedan po drugom odnosno po jednom od njih. Na Balkanu, objašnjava to gledateljima u najavi emisije voditelj Lado Bizovičar, to zovemo kafansko prcanje i sredinom veljače, pred očima cijele Slovenije, kafanski će se raspaliti po Borutu Pahoru (na temu arbitraže po njemu će raspaliti Jadranka Kosor).
Televizijski sadizam
Drugim riječima, Slovenija će dva sata slušati neslane šale na račun svog predsjednika, dok će ovaj za to vrijeme šutke sjediti u fotelji i od srca se smijati i kad šale ne budu nimalo smiješne.
Sumnjam, doduše, da ćemo čuti išta novo. Na račun Boruta Pahora teško je izmisliti novi vic jer ne možete vi od njega napraviti toliku, da prostite, budalu kao što to on sam umije. Što bi rekao Taksist Ibro, slovenska tviteraška zvijezda, naš je predsjednik šala na svoj račun. Jer taman vi nekako svarite zlatnu ribicu u njegovu uredu, a on se pojavi na tradicionalnom uličnom plesu maturanata i na mikrofon podvikne “To mi deli, miška!” (To mi radi, mačkice!).
Ali zbog nečeg se o njegovu nastupu u emisiji Na žaru u Sloveniji piše i govori kao da je papa Franjo priznao da je gej, crnac i musliman; kao da su ljudi sve do jučer vjerovali da je Borut Pahor ozbiljan političar pa ostali zabezeknuti kad je on danas neočekivano poludio i dopustio da se u prime timeu slobodno sprda na njegov račun, kao da nisu slovenski birači na demokratskim izborima voljom većine izabrali baš tog i takvog Boruta Pahora.
U svojoj kampanji (sličnoj onoj Kolinde Grabar-Kitarović) Pahor je sjekao drva, čistio dimnjake i meo ulice, skidao djevojčicama mačke s drveća i pomagao bakama preko ulice, te nas je uvjeravao i naposljetku uvjerio da uopće nije političar, nego priprost čovjek od naroda, čovjek bez vlastitih misli i uvjerenja, ali s osmjehom i lijepom riječju za svakoga. Za predsjednika države mi smo, dakle, svjesno birali apolitičnu estradnu zvijezdu koja u emisiju Na žaru paše kao ona njegova zlatna ribica u vodu.
Što bi rekao Taksist Ibro, slovenska tviteraška zvijezda, naš je predsjednik šala na svoj račun. Jer taman kad vi nekako svarite zlatnu ribicu u njegovom uredu, a on se dohvati mikrofona na uličnom plesu maturanata i podvikne: ‘To mi radi, mačkice!’
I neće biti da nismo imali drugog izbora. Pahorova dva protukandidata nisu bila bez greške, ali su svakako bili ozbiljni političari. Bivši predsjednik Danilo Türk bio je i pomoćnik generalnog tajnika UN-a, a Milan Zver, trenutačno poslanik u europskom parlamentu, obavljao je prije kandidature funkciju ministra školstva.
Logika birača
Pristojni su to bili kandidati, primjereni za predsjedničku funkciju, ali su birači prvome zamjerili to što je lijevi, a drugome to što je desni. Da bi izbjegli i jednog i drugog, i lijevog i desnog političara, mi smo dakle izabrali takozvani srednji put, nešto što nit smrdi nit miriše i što se zove Borut Pahor.
Slična će logika nekoliko godina kasnije na mjesto predsjednika slovenske vlade dovesti Miru Cerara. Miro i Borut naizgled ne mogu biti različitiji. Miro bi teško mogao biti ozbiljniji i stvara utisak da su posljednji osmijeh iz njega izvukli potkraj gimnazije, a šarmantan je kao obavijest o kazni za prebrzu vožnju. I mada je, priznajem, jedan od meni dražih slovenskih premijera, ponekad mi djeluje kao da je na to mjesto došao ravno sa šaltera i da će nam sad pa sad podijeliti neke formulare da ih ispunimo.
Zabavljač širokih masa
Kao i Borut Pahor, on je na izborima pobijedio jer nije bio ni za partizane ni za domobrane, ni za privatizaciju ni protiv nje, ni za jačanje socijalne države ni za štednju, ni za Olimpiju ni za Maribor. Kao Borut Pahor on nije bio ni za što, pa je izabran da vlada Slovenijom.
Borut i Miro, tako različiti, a tako isti, rezultat su zasićenosti slovenskog biračkog tijela politikom. Politikom kao putujućim cirkusom koji zabavlja građane svojim primitivnim i prožvakanim ideološkim prepucavanjima u kojima i debata o uređenju prometa u glavnom gradu ili problemima skijaškog saveza završi u šumi četrdeset pete. Borut i Miro sami su sebe izuzeli iz takvih lijevo-desnih podjela na jedini mogući način. Tako što o ničemu neće imati jednoznačno mišljenje i gotov stav.
Ali dok predsjednik vlade Miro Cerar birokratsku nedorečenost svojih misli vješto skriva iza etičnosti i zakonitosti, koje kao vrhunski pravnik vječito zagovara, i dok mu zbog operativne funkcije uz postavljanje žičanih ograda i druge vizionarske projekte ionako ne ostaje puno vremena za filozofiju, Borutu Pahoru na njegovoj protokolarnoj predsjedničkoj funkciji ne preostaje ništa drugo nego da bude Borut Pahor.
Kad se vi svjesno odreknete biti političar, to jest kad se iz političara za potrebe pobjede na izborima pretvorite u glasnika dobre volje te kad iz predsjedničke funkcije stvorite funkciju pajaca nacije, onda estrada neminovno postaje vaš prirodni habitus, a vi tek jedan od zabavljača nezahtjevnih širokih masa.
I zato se uzalud Borut Pahor u nedavnom intervjuu za časopis Dnevnik čudio plitkosti novinarskih pitanja, uzalud je pokušavao da nam se predstavi kao čovjek koji istinski promišlja slovensku i europsku stvarnost, uzalud je pokušavao biti ozbiljan. Kao što je uzalud 2016. godine žaliti se zbog svog neozbiljnog predsjednika. Jer predsjednički izbori su bili 2012. godine. Bilo je tada u ponudi različitih jela, ali je glasom većine izabrano nešto s roštilja.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.