Niz napada na liberalni politički poredak zbližio je Obamu i Merkel. No, sada gledaju kako se njihov svijet raspada
Obama je od svih svjetskih lidera, najčvršći odnos uspostavio upravo s Merkel
Na svojoj posljednjoj europskoj turneji ovoga tjedna, koja će ujedno najvjerojatnije biti i njegova posljednja velika turneja po inozemstvu, američki predsjednik na odlasku Barack Obama je puna dva dana rezervirao za Berlin. Ovako neobično dugačak posjet njemačkom glavnom gradu nije slučajnost, piše Foreign Policy.
Upravo je ovdje, u lipnju 2008. godine, Obama postao figura globalnog značaja kada je još kao predsjednički kandidat osvojio publiku od 200 tisuća građana Berlina. Ovdje je i razvio najsnažniju povezanost s jednim od svjetskih lidera: njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Najvažnije od svega, upravo se ovdje nalazi najsnažnija, a možda i posljednja utvrda njegovog vanjskopolitičkog naslijeđa.
Nakon što je ove srijede stigao u Berin, satima je večerao s Merkel u jednom hotelu u središtu Berlina. U četvrtak je predsjednik Obama upozorio izabranog predsjednika Trumpa da bude oprezan kada bude imao posla s Rusijom.
Na početku se činilo gotovo nemogućim
Prije osam godina bilo je teško zamisliti da bi Obama mogao razviti ovu razinu političke i osobne privrženosti s Njemačkom. Obamina je pažnja bila usmjerena na rastuću moć u Aziji, a Merkel je bila fokusirana na održavanje Starog kontinenta iznad površine vode. U to vrijeme, činilo se gotovo nemogućim da bi to dvoje lidera moglo formirati odnos koji bi izlazio iz okvira profesionalne ljubaznosti.
Politički gledano, Obama i Merkel su naslijedili američko – njemačke diplomatske odnose na povijesno lošoj razini. Njihovi suprethodnici ulazili u otvorene sukobe oko intervencije u Iraku. Amerikanci su naime smatrali da je moć Njemačke, najsnažnije europske države, oslabila, a istovremeno, okopnilo je njemačko povjerenje u globalno vodstvo Sjedinjenih Država.
Sjedinjene Države su počele doživljavati Njemačku kao simbol Stare Europe, oslabljene u političkom, ekonomskom i vojnom smislu. Njemačka je smatrala da je svjetski policajac van svake kontrole, a američku ekonomiju je percipirala kao pionira casino kapitalizma. U uvjetima duboke otuđenosti i sumnjičavosti, s dolaskom Obame pojavila se nada da će odnosi između dvije države postati kvalitetniji i kooperativniji.
Nova zatezanja u odnosima
To se ipak pokazalo težim nego što se isprva očekivalo. Obama se nije pokazao kao instant rješenje za dokidanje, po mnogima pretjeranog, američkog rata protiv terorizma, a njegov neuspjeh u zatvaranju zatvora u Guantanamu predstavljalo je osobito razočarenje.
Američko-njemački odnosi nisu bili pošteđeni novih zatezanja. Odbijanje Berlina da podrži NATO intervenciju u Libiji Sjedinjenim Državama je, kao i nekim drugim zemljama saveznicama, bila neshvatljiva. (Iako je razvoj događaja ponudio ponešto opravdanja za tu neodlučnost.)
Njemačko upravljanje krizom u eurozoni Washington je otvoreno kritizirao, strahujući da je na obzoru novi pad globalne ekonomije koja se tek počela oporavljati. Za kraj, otkriće o ekstenzivnom nadzoru američke Nacionalne agencije za sigurnost (NSA) koje je obuhvatilo mnoge međunarodne organizacije i zapadne vlade, uključujući i Angelu Merkel, žestoko je uznemirilo i razljutilo Njemačku.
Izbjegavanje Berlina
Odnosi između Sjedinjenih Država i Njemačke, i odnosi između dvoje lidera, ostali su rezervirani tijekom cijelog prvog Obaminog mandata, pa čak i duže od toga. Ipak, treba napomenuti da su obje vlade u tom razdoblju međusobne konflikte tretirale s puno pažnje, izbjegavajući otvorene sukobe.
Ipak, pravi momentum, kojeg su mnogi s dolaskom Obame na vlast priželjkivali, svejedno je izostao. Obama je posjet Berlinu odgađao punih pet godina, izbjegavajući konfrontaciju s svima koji su nakon početnog oduševljenja u Berlinu 2008. ostali razočarani.
Utjecaj izravnih napada na poredak
U međuvremenu, do sredine 2013. nakon kampanje za reizbor i nove pobjede na izborima, raspored globalnih snaga je pogodovao snažnijem povezivanju Sjedinjenih Država i Njemačke. Ono što je na kraju spojilo Obamu i Merkel – i što je pomoglo u stvaranju povezanosti koja i dalje jača – upravo je niz izravnih napada na liberalni međunarodni poredak i samim time, napad na mir i prosperitet na obje strane Atlantika.
Krenulo je s agresivnom ruskom kampanjom na internacionalni status quo. Moskva je zatražila ekskluzivnu sferu utjecaja na Ukrajinu i na druge države. Zahtijevala je mjesto za pregovaračkim stolom oko ratnih konflikata, primjerice sirijskog rata. Počela se miješati u domaću politiku zapadnih zemalja i testirala granice NATO-a, pokušavajući izazvati sistemsku konfrontaciju sa Zapadom.
Unatoč svim uloženim naporima, ni europsko ni transatlantsko jedinstvo se nije raspalo, što vjerojatno nije bio rasplet kakav je ruski predsjednik Vladimir Putin očekivao. Za takav razvoj događaja u dobroj je mjeri zaslužan tim Obama – Merkel. Njemačka kancelarka postala je ključni sugovornik s Kremljom i osigurala podršku europskih država za nametanje sankcija Rusiji. Američki je predsjednik zauzvrat poveo računa o tome da američke reakcije i sankcije budu sinkronizirane s europskim.
Uključenje u zapadnu koaliciju
Sljedeći veliki izazov sastojao se u sprečavanju teritorijalnog napredovanja i kosolidacije tzv. Islamske države u Iraku i Siriji, i paralelno, suzbijanje širenja internacionalnog terorizma. Usprkos tradicionalnoj nevoljkosti u sudjelovanju u vojnim intervencijama u inozemstvu, Njemačka se pridružila zapadnoj koaliciji protiv Islamske države u rujnu 2014. godine.
Njemačka je opskrbljivala kurdske borce oružjem i opremom, a godinu dana kasnije, odobrila je slanje kontingenta njemačke vojske u Turskoj i istočni Mediteran. Njemački doprinos bio je u suprotnosti s ranijem stavovima i odbijanjem davanja podrške intervenciji u Libiji i Siriji. Za promjenu stava, doduše, svakako je zaslužan i val terorističkih napada, uključujući i napad u Parizu 2015. godine.
Prijeteći val populizma
Uslijedila je izbjeglička kriza. U ljeto 2015. godine, stotine tisuća ljudi je krenulo opasnim rutama iz ratom poharanih Sirije, Iraka i Afganistana i sklonište pozražilo u Europi. I dok je sve više europskih zemalja zatvaralo granice, Merkel je donijela odluku, po nekima hrabru, po nekima katastrofalnu, da će Njemačku ostaviti otvorenom za izbjeglice. Merkel je ovu odluku predstavila kao moralnu obavezu i ustavno pravo, i time ostavila snažan dojam na Obamu, koji se na domaćem terenu po istom pitanju borio sa žestokim otporom republikanaca.
Na kraju, širenje divljeg populizma diljem Europe i Sjedinjenih Država donijelo je i Merkel i Obami ozbiljne probleme. Oboje razumiju da agresivna nacionalistička politika predstavlja prijetnju demokraciji. Val populizma prijeti da će zakone zamijeniti nasiljem, ne samo unutar država nego i između država te uništititi temelje pravde, blagostanja i mira. Merkel je ranije osjetila rast ovog pritiska u Europi, a sada se suočava s jačanjem populizma u Njemačkoj, djelomično i zbog svoje politike prema izbjeglicama.
Brojčano nadjčana vrsta
S druge strane Atlantika, Obama je shvatio da Sjedinjene Države također nisu imune na ovaj trend, što je pokazala pobjeda Donalda Trumpa na izborima. I za Amerikance i Nijemce, ovaj uspon tribalizma i okretanje prema unutra kao odgovor na globalizaciju očito je pogrešan. No, oboje lidera su morali naučiti da instinktivna želja za otvorenošću nisu uvjerljivi onoliko koliko bi oni htjeli da jesu, i itekako mogu polučiti kontraefekt.
Priči o njihovoj suradnji može se dodati još nekoliko događaja, od iranskog nuklearnog sporazuma do Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, pa sve do transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva. Ali bez obzira na sve to, čini se da se povezanost između Obame i Merkel postupno razvila na dubljoj razini. Na neki način, našli su se pomalo i kao dvije srodne duše, lideri koji su, uz sve međusobne razlike, pronašli zajednički jezik u spremnosti da se suprotstave javnom mnijenju i, možda, u uzajamnom osjećaju da je njihova vrsta ljudi brojčano nadjačana.
Igrači na duge staze
To znači i da su oboje bili s vremena na vrijeme izloženi javnom bijesu. Obamine odluke o suzdržavanju od bombardiranja u Siriji kada je Bašar al-Assad 2013. godine u ratovanju koristio kemijsko oružje od kojeg su stradali civili i uskraćivanje smrtonosnog oružja Ukrajini koja se suočavala s ratom s Rusijom, kritizirao je gotovo cijeli američki vanjskopolitički establišment.
Merkeličina odluka o zatvaranju nuklearki izazvala je val nezadovoljstva u poslovnim krugovima, podrška sankcijama Rusiji potaknula je žestok otpor konformista, a odluka da Njemačku ostavi otvorenom za izbjeglice rezultirala je optužbama za moralni imperijalizam. Ni jedna od tih odluka ne znači da su Obama i Merkel politički idealisti, oboje se radije smatraju realističkim internacionalistima. Možda bi ipak bilo najtočnije, piše Foreign Policy, definirati ih kao igrače na duge staze.
Sada je sve na njemačkoj kancelarki
Ako su se, u ovim slučajevima, Obama i Merkel suprotstavili mišljenju većine i političkoj inerciji, to je bilo zato što su bili vođeni realističnim, održivim i postupnim promjenama. Ovaj maratonski pristup, kako ga je jedan od analitičara nazvao, nastoji pobijediti impulzivnost koja se pojavljuje pod pritiskom novih političkih ciklusa i izbora, i postaviti dugoročni okvir za političke akcije.
Merkel koja je kao osoba oblikovana Željeznom zavjesom i njezinim naglim padom, a politički mentorstvom Helmuta Kohla, uvjerena je kako dnevna politika mora biti potkrijepljena principima i izdržljivošću ako želi u napraviti pozitivan pomak u dugoročnom razdoblju.
Kako se Obama približavao kraju mandata, njegov odnos s Angelom Merkel razvio se u političku simbiozu koju je malo tko očekivao tijekom njegovih prvih godina u Bijeloj kući. Sada ostaje samo na Merkel da nastavi njegovati duh koji su ona i Obama stvorili. Ne samo u američko-njemačkim odnosima, nego i na globalnoj razini.