Novi ministar kulture kontroverzan je čovjek, a ovo je 8 njegovih izjava

Iz Mosta su nerijetko stizale poruke kako se ne bi trebalo baviti ideološkim problemima, te kako je ekonomija u prvom planu. Kako će se u to uklopiti novi ministar kulture, čije izjave izazivaju velike prijepore, ostaje za vidjeti.

Ovo su neke od Hasanbegovićevih kontroverzih izjava:

1. Antifašizam je floskula i nema ga u Ustavu

“Domovinski rat je jedini u 20. stoljeću u kojoj su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska. Duhovi i zlodusi prošlosti izazivat će stalni rascjep i beskrajne debate. Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu”, rekao je Hasanbegović gostujući na HRT-u.

2. O Milanovićevom govoru u Jasenovcu

Napao je Zorana Milanovića nakon njegovog govora 2015. “Posebno je čudna ona rečenica da je za njega jedina hrvatska vojska u ratu hrvatski partizani i partizani Hrvatske. To je posebno bizarno. Ostaje nejasno jesu li to bile dvije vojske i koja je razlika. Drugo previđa činjenicu da se ta oružana sila sama označavala jugoslavenskom i tako su se doživljavali.

To je bilo formalno i njezin službeni naziv u svim fazama rata, počevši od Narodnooslobodilačke vojske. Čisti zdrav razum govori da nešto što je bilo jugoslavenska vojska ne može biti hrvatska vojska”, rekao je tada Hasanbegović.

3. O Marxu, Engelsu i Lenjinu

Na pitanje kakva je uloga muslimana u stvaranju i razvoju komunističkog društva, Hasanbegović odgovara: “Ako bi zaključivali samo na temelju raširenosti titoističkog kulta u Bosni i Hercegovini, idealizacije jugoslavenskog socijalizma, “antifašističke” histerije u kojoj sudjeluje na prvi pogled raznorodno društvo od mostarskoga muftije i umirovljenih subnorovaca, te ostarjelih oznaških mučitelja i zatiratelja islama, pa do mlađahnih sarajevskih “antifašističkih” komsomolaca (vidi slučaj Thompson), onda bi mogli ustanoviti kako su i Marx, Engels i Lenjin bošnjačkog podrijetla, možda i begovi”.

4. Ovčara i Srebrenica refleks su partizanskih egzekucija 1945.

“Jugoslavenska armija koja je provela opsadu i razaranje Vukovara i Sarajeva baš je ona armija kojoj gori “vječna vatra” u središtu Sarajeva, a koja je upravo u Titovo doba pretvorena u “državu u državi” tj. odvojeno boljševičko središte moći koje je etničku krizu u savezu s velikosrpskom ideologijom 1991./92. pretvorilo u brutalan rat i agresiju.

U tom smislu Ovčara i srebreničke egzekucije modelski nisu ništa drugo već umanjeni, ponavljam umanjeni, refleks masovnih partizanskih egzekucija u ljeto 1945. kada je samo u nekoliko dana na najbrutalniji način, planski i organizirano, smaknuto više desetaka tisuća poraženih komunističkih neprijatelja, a čije se kosti, vezane žicom, svakodnevno pronalaze po slovenskim ledinama i zatrpanim tenkovskim rovovima, uz šutnju titoističkih novinskih apologeta koji javnost zatrpavaju pričama o Titovom “antifašizmu”, kuharicama, unukama, ljubavnicama, jahtama i pudlicama te “nesvrstanim” odnosima s diktatorima među kojima je bilo i kanibala”, rekao je.

5. NDH je prvi i posljednji pokušaj državnog uozbiljenja pravaških koncepcija

“Iz današnje perspektive, NDH je, uz ostalo, predstavljala prvi i posljednji pokušaj državnog uozbiljenja pravaških koncepcija o katoličkomuslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije. Taj pokušaj je ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačkoideološke ili vojničke formacije već i zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji.

Ukratko, moje temeljno historiografsko polazište, koje moji kritičari etiketiraju kao “revizionizam”, a što prihvaćam, glasi: komplicirana povijesna stvarnost u Drugom svjetskom ratu, na području koje je prije toga obuhvaćalo Kraljevinu Jugoslaviju, ne može se objašnjavati teološkim konceptima o borbi “dobra” i “zla”, “antifašizma” i “fašizma” kao pojmova batina bez konkretnog sadržaja”, rekao je Hasanbegović 2010.

6. Drugi svjetski rat u Hrvatskoj se ne može promatrati crno-bijelo

“Bez obzira na to što mnoge stvari tek treba istražiti, mislim da upravo Đozin slučaj može dobro poslužiti za tezu kako se komplicirana povijest Drugoga svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih klišeja o “dobru” i “zlu”, “fašizmu” i “antifašizmu”.

Ovakav pristup donekle može biti upotrebljiv za anglo-američku ili sovjetsku perspektivu, ali je beskoristan za razumijevanje konkretne ratne finske, baltičke, slovačke, hrvatske, srpske, bošnjačke, ukrajinske ili indonežanske povijesne situacije”, kazao je 2013. u intervjuu Oslobođenju.

8. Hrvatska elita je proizvod titoizma

“Hrvatska politička i općenito društvena elita, posebice ona vladajuća i društveno najutjecajnija, na različite je načine proizvod titoizma i jugoslavenskog komunizma te je u formativnom smislu bila i ostala prožeta njegovim vrijednostima. Ovdje nije samo riječ o emocionalnom odnosu, koji bi donekle bio i razumljiv jer se svatko od nas teško rastaje s različitim zabludama iz prošlosti. Riječ je o dubljem vrijednosnom odnosu koji svaku našu raspravu o prošlosti zapravo pretvara u raspravu o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti.

Apologeti titoizma mogu se podijeliti barem u dvije skupine. Jedno su paleokomunistički ostaci oličeni u različitim veteranskim »antifašističkim« partizanskim udrugama i njihovim pomlacima, tzv. »mladim antifašistima«, zakonitim nasljednicima zloglasnog SUBNOR-a. Oni nemaju problema s duhom vremena i političkom korektnošću te s činjenicom da se u 21. stoljeću očekuje barem kurtoazna osuda svakog zločina. Dok predstavnici one druge skupine »lakiranih« titoista jugoslavenske komunističke »sistemske« zločine različitim oblicima relativizacije svode na tzv. osvetu.”, kazao je u intervjuu Glasu koncila 2013.