Novi populizam briše granice između ljevice i desnice. Nudi povratak u svijet kakvog nikad nije ni bilo
Ekstremna ljevica i desnica ujedinila su se u falsificiranju povijesti
Izraz lica Borisa Johnsona nije bio izraz lica čovjeka koji je upravo ostvario svoju najveću političku pobjedu, znatno dalekosežniju od pobjeda na izborima za londonskog gradonačelnika. Izraz lica Borisa Johnsona ukazivao je na ozbiljno zabrinutog čovjeka, vrlo vjerojatno jer je u tom trenutku on bio ozbiljno zabrinut čovjek.
Johnson nije budala kakvu voli izigravati; dok je 24. lipnja, nakon objave rezultata britanskog refrenduma o EU, stajao pred novinarima i čekao svoj red da im se obrati, moralo mu je biti jasno da je njegova politička karijera upravo završila. Boris Johnson ući će u povijesti kao čovjek čija pobjeda je upropastila jednu vladu, državu, a možda i uniju. Upropastila je i njegovu karijeru, nakon što je danas morao odustati od kandidature za čelnika Konzervativne stranke i sljedećeg premijera; to nikom ne može biti neka utjeha.
Johnson je klaun, šarlatan, zabavljač i simpatični redikul. YouTube je prepun njegovih zabavnih predizbornih klipova, gafova, govora i ispada. Boris Johnson, na kraju, ima frizuru poput Donalda Trumpa; međutim, riječ je o obrazovanom i inteligentnom čovjeku koji sasvim sigurno nije htio da Britanija uistinu izađe iz Unije. Ideja mu je bila skupiti nešto političkih poena na valu novog populizma, a zatim se dobro pozicionirati na sljedećim stranačkim izborima konzervativaca.
Johnson je Brexit stavio u mainstream
Do veljače ove godine, britanska je vlada bila uvjerena kako će Johnson biti na strani ostanka u Europskoj uniji. Johnson je privatno godinama dobar s Cameronom, i donedavno nije pokazivao znatnu količinu skepticizma prema Europi. Nigel Farage karijeru je posvetio Brexitu, no Boris Johnson tom je pokretu dao legitimitet mainstreama. Nešto slično kao Tomislav Karamarko s hrvatskom ekstremnom desnicom.
Još gore, Johnson je dao europski legimitet novom toksičnom populizmu što ga Donald Trump uspješno prodaje u Sjedinjenim državama.
Novi populizam briše granice između ljevice i desnice, i okuplja sve kojima se ne sviđa svijet kakav trenutno jest; oni žele svijet kakav je nekad bio, odnosno, oni žele svijet kakav nikad nije bio, ali se svima čini da jest. Taj prostor podjednako je natopljen desničarskim mitovima o jakoj, ponosnoj i čistoj domovini, kao i ljevičarske utopije o zaštićenim radnim mjestima i lokalnim tvornicama od kojih su živjeli pojedina mjesta, naselja i kvartovi.
Debeli bankari, bogatuni i svjetski moćnici
Donald Trump prvi je shvatio da se ne mora držati desničarskih dogmi Republikanske stranke, a kako bi svejedno osvojio najradikalnije birače te stranke. Umjesto da jaši po uobičajenim svjetonazorskim pitanjima poput gay brakova, pobačaja i prava na oružje, dakle stvari koje republikanski kandidati uglavnom eksploatiraju kako bi šarmirali bazu u predizborima, Trump je pokrao elemente najgoreg lijevog populizma.
Osim ksenofobičnih ispada o meksičkim narkodilerima i muslimanima, Trump je neobičnu količinu svoje retorike posvetio tradicionalnim neprijateljima radikalne ljevice: debeli bankari, velike korporacije, bogatuni s Wall Streeta, svjetski moćnici, kazao je Donald Trump, krivi su za naše probleme. Jer, da njih nema, da Ameriku ne tlače bogatuni, useljenici i međunarodne korporacije, Amerika bi ponovno bila velika.
Ekonomski nacionalizam i zavičajna mitologija
Ta ekscentrično pojednostavljena i fabricirana verzija stvarnosti izvanredno je prihvaćena u republikanskim predizborima; Trump je, doslovno, prvi uspješni republikanski kandidat nakon gotovo stotinjak godina koji je izmiješao lijevi i desni populizam. Jednakom gorčinom napadao je svjetsku ekonomiju i muslimanske teroriste, trgovinske sporazume i meksičke useljenike, burzovno bogaćenje i zle Kineze.
Trumpova revolucija, u svojoj suštini, uronjena je u tradiciju američkog populizma s kraja 19. stoljeća, a iste smo vrijednosti mogli promatrati u potpori za izlazak Britanije uz Europske unije. Taj toksični koktel u sebe je ugradio elemente ekonomskog nacionalizma, blage ksenofobije, tople nostalgije i zavičajne mitologije koji ljudima nude kakav-takav, makar i posve izmišljeni odgovor na trenutne strahove, neduomice i egzistencijalne probleme.
A to je dovoljno, jer druga strana nije ponudila ništa. U slučaju Trumpa, republikanci uopće nisu razumjeli da ih je nadmurio bijesnim ljevičarenjem, a ne samo ksenofobičnim ispadima. U slučaju Brexita, nekad europski i suvremeno orijentirana britanska ljevica postala je glavna kočnica napretka.
Nitko ljudima ne želi reći istinu
Jer, iako je najglasniji u divljanju protiv Europe bio desničarki UKIP, pobjedu opciji izlaska donio je mlaki laburistički lider Jeremy Corbyn, ekstremni socijalist i poznati euroskeptik koji je glasačima uporno prodavao fantaziju o jakoj industriji, povratku tvornica, revivalu sindikata i više novca za manje rada.
Corybn se, formalno, nikad nije izjasnio za izlazak iz Europske unije, ali to nije bilo ni potrebno. Laburistički glasači naprosto nisu shvatili zašto bi taj novi svijet mogao biti dobar, pa su se naprosto odlučili za ono što su mislili da poznaju.
Problem je što tim ljudima, kako je u New York Timesu otužno zaključio Tony Blair, nitko nije ponudio jasnu alternativu ni iskrene odgovore na pitanja koja imaju. A ti su odgovori, nažalost, brutalni: teška industrija nikad se neće vratiti; slobodnu razmjenu i migraciju ljudi ne možemo zaustaviti, ali je možemo pametno iskoristiti; i ne, europska birokracija, meksički useljenici, ili, u našem slučaju, komunizam, više ne mogu biti isprika za stagnaciju.
Svijet neće biti kakav nikad nije bio
Svijet više nikad neće biti kakav je nekad bio, između ostalog i zato što ni tada nije bio kakvim ga danas doživljavamo. Početkom 20. stoljeća deset posto ljudi na svijetu živjelo je u demokratskom sustavu; danas ih je 50 posto. U 19. stoljeću više od 80 posto ljudi živjelo je u siromaštvu; ta brojka do danas se smanjila za 90 posto. Isto je sa životnom dobi, smrtnosti novorođenčadi, brojem poginulih u ratovima i umrlih od najčeščih bolesti u posljednjih nekoliko desetljeća.
U Hrvatskoj je između 1949. i 1967. od ospica oboljelo 165 tisuća ljudi. Nakon uvođenja cjepiva, taj broj pao je na 2100 ljudi u razdoblju od 1992. do 2012. Subjektivne predrasude uvijek nas vuku prema romantiziranim sjećanjima iz djetinjstva ili starih romana, no sve brojke govore o ozbiljnom i raširenom napretku Zapada u posljednjih stotinjak godina.
Nastavak tog procesa neuzastavljiv je; put naprijed bit će put u daljnju liberalizaciju bogaćenja, rušenje pregrada i granica, otvaranja tržišta i razmjene ideje. Mislite li uistinu da Boris Johnson to nije znao kada je, 24. lipnja ove godine, čekavši svoj red za obraćanje javnosti, shvatio da je Britaniju vratio u svijet kakvog nikad nije bilo?
Urednički komentar redakcije Telegrama