Papa je za Međugorje rekao ono što svatko razuman zna. No, to ne znači da Međugorje treba omalovažavati
Zašto je Međugorje bitno, bez obzira na ukazanja
Papa je napokon rekao očiglednu istinu o Međugorju. To, međutim, ne znači da Međugorje treba omalovažavati ili ismijavati. Izjava Pape Franje, da žena koja se ukazuje u Međugorju nije Majka Božja, trebala bi, napokon, približiti kraju rasprave o pravoj prirodi međugorskog čuda. Sasvim je normalno da više nitko razuman ne može vjerovati u božju narav “Gospe”, koja, kako kaže Papa, funkcionira poput poštanskog ureda.
Sasvim je jasno da je do Gospina pretvaranja u poštaricu došlo zbog komercijalnih interesa mnogih ljudi, koji su na međugorskim ukazanjima iz 1981. (koje Papa nije zasad decidirano osporio) napravili golemi biznis. Da bi se razumio fenomen Međugorja iz osamdesetih godina, valja podsjetiti na širi lokalni politički kontekst. Taj se širi kontekst tiče stalnog neprijateljstva komunističke države prema hercegovačkim franjevcima.
Moramo razumjeti kontekst ovog fenomena
U tom se kontekstu popularizacija međugorskih ukazanja mora razumjeti kao franjevački i hercegovački otpor komunizmu, koji je dobio globalnu afirmaciju, kroz stotine tisuća stranih hodočasnika. Lokalno-crkveni kontekst za hercegovačke je franjevce bio podjednako važan.
Naime, Provincija Marijina uznesenja, kako glasi pravo ime hercegovačke franjevačke organizacije, u dugogodišnjem je sukobu s mostarskim biskupima oko prevlasti u pojedinim hercegovačkim župama. Međugorsko čudo dovelo je franjevce u donekle superiornu poziciju prema biskupu, pa stoga nije neobično da je mostarski biskup jedan od najoštrijih kritičara međugorskih događaja.
U Međugorju se događalo puno toga dobrog
No, mimo ova dva konteksta, koja su motivirala lokalne franjevce da od Međugorja pokušaju i uspiju napraviti svjetsku atrakciju, koja je sada ozbiljno kompromitirana, činjenica je da se u Međugorju događalo mnogo toga dobrog. Međugorje smo posjetili dva puta, 1990. i 1991. godine.
Razgovarali smo s lokalnim župnikom, danas pokojnim fra Leonardom Orečom, ondašnjim provincijalom te također pokojnim fra Dragom Toljem, i s desetinama hodočasnika. Namjerno smo birali strance. Zanimljivo je da ni Tolj niti Oreč nisu tvrdili da se Gospa doista ukazuje, ali su satima govorili o drugim međugorskim čudima, poput niza izlječenja.
Pravi smisao Međugorja nema veze s ukazanjima
Hodočasnici s kojima smo razgovarali, bili su uglavnom potpuno uvjereni da Gospa zaista posjećuje Međugorje, te su nam svjedočili kako se nigdje na svijetu ne osjećaju tako dobro kao u tom malom hercegovačkom mjestu: trojica ili četvorica tvrdili su da su vidjeli kako su paralizirani ljudi ustajali iz kolica i počeli normalno hodati.
Don Živko Kustić, jedan od najvažnijih hrvatskih katoličkih intelektualaca, često nam je govorio o Međugorju kao o mjestu iskrene vjere za sve one koji tamo dolaze. Za Kustića je poanta Međugorja bila baš u osjećaju autentične vjere, a ne u autentičnosti ukazanja. I to je onaj važan i dobar aspekt Međugorja, koji ne treba dovoditi u pitanje. Ako ljudi iz cijelog svijeta u Međugorju pronalaze utjehu, vjeru i nadu, Međugorje ima smisla. Neovisno od “ukazanja”.