Opet su uveli besmislenu smjenu straže i to, možda bolje od svega, pokazuje da smo se vratili u 90-e
Dragan Markovina piše o dubokoj poruci ovog simboličnog čina
Ponovnim uvođenjem ceremonije Velike smjene straže na Markovom trgu, koju je svojevremeno slobodoljubiva javnost nazivala Tuđmanovim crvenim mundirima, vladajući su iskazali dvije zabrinjavajuće stvari. S jedne strane očitu nakanu za bijegom u iracionalno, pred čitavim nizom političkih, ekonomskih i društvenih problema, a s druge novi ciklus izmišljanja tradicije i povratka svim besmislenostima tuđmanizma.
Ponovnim uvođenje ove prakse pokazalo se, bolje od ičega, da je društvo napravilo čitav krug i vratilo se na početne pozicije s kojih je krenulo sa smjenom vlasti i padom HDZ-a 2000. godine. Tadašnji polet koji je iznjedrio promjenu vlasti i modernizirao društvo i zemlju u cjelini i koji je donekle nastavljen za vrijeme Sanaderovog prvog mandata, prije par godina je definitivno okončan.
Od tada, pa sve do danas svjedočimo novoj društvenoj regresiji, nikad snažnijoj afirmaciji nacionalizma, s kojim se društvo uopće nije obračunalo, sve agresivnijim nastojanjima za razgradnjom sekularne države i definitivnim uvođenjem klerikalizma, sve prisutnijoj atmosferi mržnje prema političkim neistomišljenicima i manjinama, potpunoj dominaciji desnice na izborima i totalnom padu kulturnih standarda te ciljanoj razgradnji kulture uopće.
Bila bi apsurdna i da je riječ o autentičnoj tradiciji
Iako se svi navedeni procesi nisu dogodili preko noći i istovremeno, bilo je puno glasova koji su na njih upozoravali, no s obzirom da živimo u paralelnim društvima i parceliziranoj stvarnosti, njihov domet je bio ograničen. Unatoč tome što je posve jasno kako je riječ o procesu zamišljenom u krilu crkve, desnice i HDZ-a, on se ne bi mogao odviti bez ozbiljne asistencije i mimo političke volje SDP-a.
Upravo zahvaljujući tome, nakon petogodišnjih nastojanja, dobili smo neupitni kult Franje Tuđmana, u čemu je Zoran Milanović dosta pomogao sa svojim imenovanjem zagrebačke zračne luke, a to je sve logično završilo u rehabilitiranju besmislica Tuđmanovog režima, poput spomenutih crvenih mundira. Neovisno o tome što je ovdje ponajprije riječ o simboličkom činu, njegova je poruka znatno dublja.
Dok bi samosvjesno i moderno društvo afirmiralo suvremenu kulturu i kreativne domete novih generacija, retrogradno društvo bi se vraćalo u nešto što je davno prevaziđeno, a bilo je besmisleno i u času kad je uvedeno. Činjenica je da bi ova smjena straže bila apsurdna i bespotrebna čak i kad bi se radilo o nečem autentičnom i ukorijenjenom, no s obzirom da se radi o Tuđmanovoj izmišljotini, problem postaje još veći.
Možda ne bi bilo loše suočiti se s učincima 90-ih
Navodimo ovo iz razloga što se društvo prestrašeno izazovima modernosti čak nije uteklo autentičnoj tradiciji, nego iracionalnoj fikciji jednog autokrata, koji jednako nije razumio demokraciju i suvremeni svijet, poput njegove današnje nasljednice. Iz svega ovoga jasno je kako praktično iz prve ruke svjedočimo klasičnoj demonstraciji nedostatka samopouzdanja čitavog društva, na čelu s onima koji ga vode. Stoga je glavno pitanje kako nadići tu situaciju u kojoj se kao jedini kriterij ponovno uspostavlja ideološka podobnost i spremnost na plivanje niz struju?
Rješenje naravno nije jednostavno, niti može doći preko noći, no u situaciji u kojoj se ruše književni i filmski sektori, u kojoj se kvaliteta javne radio-televizije spustila na razinu iz devedesetih, u kojoj na naplatu dolazi katastrofalna privatizacija i ekonomska politika i u kojoj skupine militantnih fanatika konstantno nastoje limitirati ljudska i manjinska prava, što sve skupa spada u naslijeđeni paket iz devedesetih, možda ne bi bilo loše konačno se suočiti s tim godinama i s učincima Tuđmanovog doba.
Tek uz ostvarenje tog temeljnog preduvjeta, moguće je promisliti o tome kakvo bismo društvo željeli u budućnosti. Što se ovog autora tiče, sasvim sigurno ne ono u kojem bismo izmišljenu tradiciju predstavljali kao autentičnu i u kojoj bi fasada prikrivala sadržaj.