Nekad je nužno odabrati stranu

Osorno odbijanje isprike zbog Fimi medije govori sve o današnjem HDZ-u

Umjesto isprike koja ga ništa ne bi koštala, Plenković se drži uloge osornog i nepogrešivog vladara

Andrej Plenković
FOTO: Vjekoslav Skledar

Isprika je međutim, ipak nužna, čak i ako povjerujemo u komičan pokušaj opsjene oko toga da, eto, ondašnji i današnji visokopozicionirani dužnosnici stranke jednostavno ništa nisu znali. Baš zbog toga, zbog tog neznanja u vrijeme kad su publicirani feljtoni o korupciji i politici i kad su čelnici državnih firmi imali jasan naputak s kim da rade poslove

Bila je velika frka te 2007. godine. Oporbeni SDP, kojeg je taman preuzeo dotad javnosti slabije poznati političar, neki Zoran Milanović, opako je prijetio da bi na parlamentarnim izborima mogao skinuti HDZ s vlasti. Kampanja kojom je Ivo Sanader ipak sačuvao mandat stoga je bila gromoglasna. Cijela Hrvatska, htjela ne htjela, dobro je zapamtila zaraznu melodiju pjesme koja ju je pratila.

“Da nam mladež ima osmijeh što na licu sja/ I budućnost da ih čeka, da je sigurna/ Očevi i majke da se više ne brinu/ Poslije svega dobro znaju kom da vjeruju/ HDZ zna, zna, zna, zna se tko zna”, pjevao je Jacques Houdek stihove Dražena Žanka, a stranački simpatizeri i dužnosnici veselo su cupkali s iščekivanjem gledajući prema izbornoj pobjedi.

HDZ zna/ne zna

Četrnaest godina kasnije, mladež je uglavnom zbrisala na sigurno, preko granice, očevi i majke se i dalje brinu, ali glede&unatoč – sudeći po anketama – i dalje “dobro znaju kom’ da vjeruju”. A HDZ? E jebi ga, HDZ očito ne zna. Bar nije znao onda, dok su s Jacquesom zaneseno pjevali kako znaju.

Pravomoćna presuda za Fimi mediju, preko koje se u vrijeme dok su popularni pjevači galvanizirali biračko tijelo, izvlačila iz javnih poduzeća lovica za stranku, otkrila je još jednom goleme razmjere neznanja ljudi koji su u to vrijeme, kao i danas, sjedili u prvim redovima. Pa serijski slušamo nekadašnje marne graditelje kulta ličnosti predsjednika stranke kako, eto, nisu ništa znali. I nove mlade lavove HDZ-a koji, marno gradeći novi kult ličnosti predsjednika stranke, deklamiraju pažljivo napamet naučene fraze o tome kako nema kolektivne odgovornosti i kako nema potrebe za isprikom HDZ-a.

HDZ nije kriminalna organizacija

Tako priča o isprici, koju s upornom indignacijom odbija predsjednik stranke Andrej Plenković, postaje priča o današnjem HDZ-u i današnjoj Hrvatskoj. Jer, rijetko kad imaš takvu priliku uz tako malo štete ponizno pokazati da ti je stalo – do građana, do birača, u krajnjoj liniji, do elementarnog kućnog odgoja – kao što je imao Plenković nakon pravomoćne presude za Fimi mediju.

Mala, kratka isprika javnosti za pogreške nekadašnjeg vodstva – s kojim eto, nemaš nikakve veze, ne bi dodala ni grama na političku štetu koju je sama presuda već napravila HDZ-u. Niti bi pokazala da je, kako iz oporbe prepatetično zazivaju, HDZ kriminalna organizacija.

Tuđman može. Zasad

Ali, Plenković se umjesto toga odlučio za rutinsku ulogu osornog i nepogrešivog vladara. Za tumačenje kako HDZ nije proglašen krivim nego odgovornim – nadajući se da publika nema pojma o tome da pravna osoba po Kaznenom zakonu ni ne može biti kriva, jer krivnja podrazumijeva namjeru za počinjenjem. A namjeru može imati samo stvarna, fizička osoba.

Osorni i nepogrešivi vladar, naravno, nikom se ne ispričava. Ne pada mu na pamet. Jer, stvarno, zašto bi Plenković i HDZ nosili etiketu Ive Sanadera, kad je potonji stranku vodio samo devet godina? Uostalom, i službena stranačka povijest s njihove web stranice završava 1999. godine. Franjo Tuđman, pa ništa 16 godina, pa puf – Andrej Plenković. Onaj koji se ruga SDP-u da je izbacio bivšeg predsjednika iz stranke. Današnjem HDZ-u, pak, ne pada na pamet nositi etiketu Ive Sanadera (izbačen iz stranke i osuđen), Jadranke Kosor (izbačena iz stranke) i Tomislava Karamarka (potpuno marginaliziran). Tuđman može. Bar zasad.

Može im se

Isprika je međutim, ipak nužna, čak i ako povjerujemo u komičan pokušaj opsjene oko toga da, eto, ondašnji i današnji visokopozicionirani dužnosnici stranke jednostavno ništa nisu znali. Baš zbog toga, zbog tog neznanja u vrijeme kad su publicirani feljtoni o korupciji i politici, kad su čelnici državnih firmi imali jasan naputak s kim da rade poslove, svi ti bačići i jandrokovići, danas bi se trebali skrušeno ispričavati.

Ali, neće. Jer im se može. I jer je šef, očito, tako naložio. A savršeno logično pitanje o tome događa li se možda i danas nešto slično – a da svi oni nemaju pojma, kao ni prije 15-ak godina – ostat će lebdjeti u zraku poput neizgovorene optužbe. Jer, HDZ je danas stjegonoša borbe protiv korupcije. A svi oni čudesno obraćeni HSS-ovci i DP-ovci koji su se nedavno, odjednom, nakon izbora po jedinicama lokalne samouprave, pronašli u programu HDZ-a – savršena slučajnost. Poput svih silnih “žetončića” u prve četiri godine Andreja Plenkovića.

U svakom slučaju, čelnicima današnjeg HDZ-a u jednoj stvari treba dati za pravo. HDZ danas nema smisla stavljati u istu ravan s onim iz druge polovice dvijetisućitih. Tad je, naime, ako ništa drugo, bilo manje mučno.