Otišla su dva važna Splićana, njihove oprečne životne priče puno govore o našem odnosu prema povijesti

Partizan Lovre Reić i pisac Enzo Bettiza umrli su ovog tjedna

ZADNJA IZMJENA: Jul 30, 2017
Foto: Pixsell/Wikipedia

Činjenica da su u razmaku od nekoliko dana umrla dva velika Splićanina, Lovre Reić i Enzo Bettiza, prvi u dobi od 96 godina, a drugi u dobi od 90 godina, u nekom boljem društvu koje doista zanima Drugi svjetski rat na ovim prostorima, otvorila bi velike teme pobjednika i poraženih, egzila, trauma i društvenih lomova. No, s obzirom da to u Hrvatskoj nije slučaj i da teza o stalnim raspravama na temu ustaša i partizana, kako se eufemistički pokušava sakriti sve prisutniji neoustaški revizionizam, jednostavno nije točna, to se nije dogodilo.

Da građane ove zemlje doista zanima Drugi svjetski rat, a ne današnja ideološka borba za pobjedu u produžecima, oni bi ponajprije znali tko su spomenuta dvojica, a onda bi razumijevajući njihov životni put, puno naučili o toleranciji i o tome kako stvari nisu crno-bijele.

Tim prije jer između njih dvojice nije naizgled bilo nikakve sličnosti. Radi se naravno tek o površinskom dojmu. Iako su obojica bili iz predratnih dobrostojećih splitskih familija, njihovi životni izbori, temeljeni u kontekstu unutar kojeg su odrasli, bili su posve različiti. Reić je bio iz fetive splitske hrvatske familije, dok je Bettiza bio autohtoni splitski Talijan, ali iz miješanog braka.

Ratna događanja u Splitu

Lovre je potom bio skojevac, komunist i partizan, koji je prošao sva amblematska mjesta partizanske epopeje i preživio ih, dok je Enzo kao tinejdžer rat promatrao očima raspuštenog djeteta u okupiranom Splitu i unutar obitelji rastrzanoj između različitih identiteta i odabira.

Dok je njegov otac bio Talijan s jasnim građanskim osjećajem i daleko od sentimenata za fašizam, koji je ujedno oženio Hrvaticu, jedan očev brat bio je gorljivi fašist, a drugi komunist, čija su djeca pripadala partizanskom pokretu. Enzo je uživo svjedočio prijelomnim ratnim događajima i atentatima u samom gradu, o čemu je prvi put pisao tek 1995. godine, dok je Lovre jedva preživio Sutjesku, tu najveću bitku u povijesti ovih prostora, u kojoj je život izgubilo skoro tri tisuće Dalmatinaca.

Reićev opis ulaska u Trst 1945.

Reić je pored toga bio prvi partizan koji je 1. maja 1945. ušao u Trst. Njegov opis tog ulaska u prestrašeni grad, kojeg bi iznosio u privatnim razgovorima i u nekoliko intervjua iz posljednjih godina, zvučao je doista filmski, s obzirom da je znao vjerno prenijeti ogroman pljusak koji je pred zoru padao, stvari koje je vidio kroz dalekozor i samoću koju je osjećao kad se kao partizanska izvidnica spuštao u Trst.

Strahote i herojstvo Sutjeske opisao je u svojoj jedinoj knjizi ‘Epopeja Sutjeske’, gdje se kao posebno upečatljivi momenti ističu onaj u kojem ga je njemački pas nanjušio kao živoga ispod gomile leševa, a vojnik ga nije probio bajonetom, s obzirom da je sjeo na Lovrinog mrtvog druga ispod kojeg se ovaj skrivao i njegov bijeg u krošnju bukve.

Pobjednik i poraženi na kraju rata

Pojednostavljeno, ali i suštinski točno govoreći, Reić je rat završio kao pobjednik koji je uspio preživjeti, a Bettiza kao poraženi. Dok se Lovre u Split vratio kao heroj i pobjednik, Enzov otac je prodao svu svoju imovinu, okupio familiju i emigrirao je u Italiju. Činjenica da ih doista nitko nije otjerao, ne znači da je bivanje Talijanom u poslijeratnom Splitu bila imalo ugodna činjenica, nakon svega što se dogodilo za vrijeme okupacije. I Enzov otac je toga bio svjestan.

Kolika god je bila Reićeva radost zbog toga što su, uz ogromne žrtve, uspjeli pobijediti u ratu i osloboditi Split te graditi neki novi svijet, tolika je bila Enzova tuga što je zauvijek izgubio rodni grad. Iako se naravno trudio da se to definitivno ne dogodi, s obzirom da je u njega stalno dolazio i družio se s ljudima iz mladosti, sad već kao ugledni novinar i talijanski senator.

Moderna Hrvatska nije trebala ljude poput njih

No o svom gradu nije pisao ništa, sve do početka posljednjeg rata. U isto to vrijeme Lovri se kompletno srušio svijet u kojeg je vjerovao i s tim se do kraja života nije mogao pomiriti. Društvo koje je omalovažavalo žrtvu njegove generacije i revizionistički Split duboko su ga uznemiravali, pa ne bismo bili daleko od istine kad bismo zaključili da je ono što je Reić osjećao posljednjih godina bilo praktično identično Bettizinom osjećaju nakon okončanja Drugog svjetskog rata.

Moderna Hrvatska nije ni trebala, ni pamtila ljude poput njih. Split pogotovo. Ono što im je u toj melankoliji bilo zajedničko je činjenica da do kraja nisu posustali. Reić je tako bio politički aktivan u SRP-u i pohodio je brojne javne tribine u gradu, nastupavši sa srcem devetnaestogodišnjaka, dok je Bettiza uporno i strpljivo pisao.

Napustili su svijet u gotovo istom kontekstu

Bol Enza Bettize zbog činjenice da je izgubio Split, bila je zatomljavana točno pola stoljeća, koliko je prošlo od njegovog odlaska, do objave autobiografske knjige ‘Egzil’ 1995. godine. Par godina nakon nje, objavio je još jednu knjigu posvećenu ratnom Splitu, roman naslovljen ‘Izgubljena knjiga’, što ga je konačno približilo rodnom gradu.

Dva, svaki na svoj način velika čovjeka su tako umrli u istom tjednu, napustivši ovaj svijet u gotovo istom kontekstu. Reića će kao heroja antifašističke borbe ispratiti dobar dio njegovih sugrađana, dok će ostatak grada, i to njegov pretežan dio s prijezirom gledati na sve za što se borio, dok je Bettiza doživio to da godinama nije mogao dobiti hrvatsko državljanstvo i da mu je splitski Filozofski fakultet odbio dati počasni doktorat.

Umjesto rasprave, opća mitomanija

I jedan i drugi slučaj jasno ukazuju da u zemlji nije problem prevelika priča o Drugom svjetskom ratu, nego upravo nedostatak konkretnog i sadržajnog razgovora o njemu i opća mitomanija bez utemeljenja u činjenicama. Jer kad bi tome bilo tako, ovdašnja javnost bi shvatila da zemlja nikad nije bila nacionalno homogenija, nego što je danas i da to nije činjenica koju treba slaviti.

U zemlji koja se pomirila sa svojom povijesti bilo bi jasno da je Reić bio na ispravnoj strani, kao i da kao društvo nismo smjeli dopustiti ono što se dogodilo Bettizi i brojnim dalmatinskim te istarskim Talijanima. Drugim riječima, pretjerani trijumfalizam i potpuni nedostatak empatije prema poraženima vodi ka duhom siromašnijem i gorem društvu, no što ga zaslužujemo.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
2 članaka Više o autoru