Ovo je priča o četrnaest godina bjegunstva ratnog zločinca Mladića

U svibnju 2011. Mladić je uhićen i izručen sudu u Haagu

ZADNJA IZMJENA: Jan 26, 2016
Foto: DIMITAR DILKOFF/AFP

Nevjerojatnu i fascinantnu priču o ratnom zločincu Ratku Mladiću napisao je Julian Borger u knjizi “The Butcher’s Trail, u prijevodu “Trag koljača”, koja je u četvrtak objavljena u Velikoj Britaniji.

Borger, urednik vanjske politike Guardiana i nekadašnji dopisnik s Bliskog istoka i Balkana, knjigu temelji na 14 godina tijekom kojih je Mladić bježao od policije.

Guardian je objavio ulomak iz knjige koja pruža nikad detaljniji pogled u život bjegunca koji je kriv za smrt tisuće ljudi i koji je godinama izbegavao uhićenje, a mi ga ovdje prenosimo.

Hitan poziv

U srpnju 1997. Milan Gunj, oficir Jugoslavenske narodne armije primio je hitan poziv s posla.

U opisu Gunjeva posla bilo je da se brine o vojnim vikendicama koje je JNA osiguravala za visoke vojne dužnosnike. Vojnik koji je tog dana zvao Gunja radio je u mjestu Rajac, u jednoj od vojnih vikendica. Gunja je zvao jer su u vikendicu došli gosti, među njima bio je upravo Ratko Mladić.

Gunj je odmah znao o kome se radi jer je Mladićevo lice vidio stotine puta u medijima. U Mladićevoj pratnji je bilo i desetak naoružanih muškaraca u civilnoj odjeći.

“Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen“, prisjetio se Gunj. “Prvo, zato što se ovo događalo u ‘mom’ objektu, a nisam imao informaciju da će se to dogoditi. Drugo, znao sam da je gospodin Ratko Mladić optužen za određene stvari od strane Haškog suda. Tako da sam se u tom trenutku uspaničio.”

Nije ni čudo obzirom da se pred njim nalazio najtraženiji čovjek svijeta, kojeg se teretilo za pokolj na području Srebrenice, a nadgledao je i opsadu Sarajeva.

Pod okriljem JNA

Mladić i njegova svita u Rajacu su ostali mjesec dana, nakon čega su se preselili u drugi vojni objekt u blizini Kragujevca. Jedan od Mladićevih prijatelja general Đorđe Ćurčin opisao je kako su im prolazili dani. “Pričali smo, šetali smo šumom, igrali šah. Kartali smo i igrali stolni tenis. Ručali bi, a onda opet šetali.” JNA je htio Mladiću pružiti što veću udobnost i sigurnost, cijelo jedno vojno odjeljenje bilo je zaduženo da brine o njemu.

Mladić je u ovom periodu proveo dosta vremena u Beogradu, u obiteljskoj kući u ulici Blagoja Parovića, u naselju Košutnjak. Izlazio je u restorane, išao na nogometne utakmice.

Skup podrške Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću
Skup podrške Ratku Mladiću i Radovanu KaradžićuDIMITAR DILKOFF/AFP

Muškarci i žene koji su pomagali sakriti odbjeglog generala gledali su ga kao nacionalnog heroja, ličnost u kojoj je utjelovljen srpski mit prošlosti. Mladić je svih 14 godina svoga bijega ovisio o institucijama, vlastima i svojoj obitelji.

Iz JNA u odanost Republici Srpskoj

Zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić
Zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko MladićPASCAL GUYOT/AFP

Mladić je bio ratno dijete partizanske obitelji iz planina jugoistočno od Sarajeva. Njegov otac, Neđo, ubijen je 1945., u borbi protiv ustaša. Nakon kratke obuke za limara, Mladić se prijavio u vojsku, završio oficirsku školu i komandirao JNA jedinicama na Kosovu i u Makedoniji.

Kad se zemlja 1991. raspala, Mladić je bio pukovnik i poslali su ga se bori protiv Hrvata. Tamo je dobio reputaciju osobe koja je hrabra i nepromišljena. Kada se rat prelio u Bosnu, Mladić i njegovi oficiri presvukli su uniforme i skinuli činove, te su formalnu odanost Jugoslaviji promijenili u odanost Republici Srpskoj. Misija i vrhovno vodstvo ostali su isti: pokoravanje teritorija, za Srbe, i lanac komande koji je vodio sve do Miloševića.

Mladi general pomogao je u bombardiranju svojih nekadašnjih kolega u Sarajevu, tri i pol godine trajala je najduža opsada Sarajeva u povijesti modernog ratovanja. Mladić je bio na njezinom čelu. 10 000 stanovnika nakon toga je bilo mrtvo, zahvaljujući Mladiću i Radovanu Karadžiću.

Životna tragedija

Ipak, Mladić nikada nije zapostavio svoju obitelj, suprugu i djecu Darka i Anu. Oni su bili u Beogradu, a s njima je izbjegavao razgovore o politici i ratu. Ipak, neke su stvari bile neizbježne. Zaručnik njegove kćeri zahtijevao je od nje da se odrekne oca jer ga je smatrao ratnim zločincem. To je bio preveliki pritisak za djevojku u ranim 20-ima koja nije mogla zamisliti život bez oca, ali ni bez ljubavi svog života. U veljači 1994. Ana je uzela očev pištolj i oduzela si život.

Mladić se nikad nije mogao pomiriti s tim pa je vjerovao da su za Aninu smrt krivi njegovi neprijatelji. To je bio još jedan razlog za sjeme mržnje prema svima koji nisu Srbi.

Kraj zaštite iz Beograda

Mladić je tijekom svih godina svoga bijega bio vrlo svjestan političke situacije. Kad je Milošević izgubio vlast u listopadu 2000. znao je da više ne može računati na zaštitu Beograda. Premjestio se u bazu Krčmar, sklonište iz Titova doba u blizini Valjeva.

2002. Srbija je počela surađivati s Haškim sudom. Mladićevi problemi sve su se više gomilali. Generali su mu nevoljko priopćili da napusti Krčmar, no pružio im je otpor. Otišao je tek kada je dogovorio siguran bijeg, a vojska mu je osigurala konvoj koji će ga odvesti do drugog odredišta.

Ipak, mreža onih koji su mu pomagali svela se na šačicu najbližih ljudi. “Mrežu je vodio Đogo. Nakon što je vojska rekla da ga neće čuvati, otišao je Jovi Đogi i malom timu koji se brinuo za njega“, govori Mladićev odvjetnik Miloš Šaljić. “U novom Beogradu, sjedio je u stanu. Donosili su mu hranu i novine, a njegova obitelj nije ga smjela posjetiti.”

Tu se zadržao par nemirnih mjeseci, a onda su pronašli stan u blizini Radovana Karadžića, također ratnog bjegunca. No, nikad se nisu sreli.

Zahtjevan bjegunac

Karadžić se “skrivao” pred svima, pod identitetom iscjelitelja. Mladić je imao vojnu samodisciplinu, zabranio je mobitele u stanu i izlazio je iz stana rijetko, ponekad da prošeta sa sinom Darkom. No, bio je zahtjevan gost. Tražio je toplo mlijeko i med svakog jutra, hrana je morala biti svježa – kupljena isti dan kada bi se kuhala. Ako bi nešto ostalo od ručka, bacalo se. Voće i povrće su kupovali na različitim mjestima da ne bi izazvali sumnju. Mladić se svakog dana brijao, bio je ošišan. Kada su ga pitali “zašto se muči”, odgovorio je da “onako kako izgledaš na dan smrti, tako te vječnost pamti”.

Jako je brinuo o higijeni zuba i plašio se da bi odlazak zubara ugrozio njegovo skrivanje.

Ubijeno nekoliko ljudi da se ne otkrije gdje je?

Takva se situacija zadržala sve do ožujka 2003. kada je ubijen srpski premijer Zoran Đinđić. Mladić je tada poduzeo dodatne mjere opreza. Više nije htio tjelohranitelje, samo je jedna osoba znala njegovu lokaciju. Navodno postoje i dokazi kako je nekoliko ljudi ubijeno kako bi se osiguralo da njegovo sklonište ostane tajno.

Mladić se u stanu zadržao sve do prosinca 2005. kada se nakratko preselio u malo selo Ljuba, pokraj Srijemske Mitrovice, gdje je jedan od članova njegove pratnje imao vikendicu. Obzirom da se radi o malom mjestu, nije bilo sigurno da se tu zadrži pa je otišao. Tog mjeseca uhićen je Đogo i nekoliko Mladićevih suradnika. Od straha je odmah prekinuo sve kontakte s pomagačima i 4. veljače 2006. se pojavio na vratima svoga zeta Krste Jegdića, kojemu se predstavio kao čovjek iz Bosne.

Mladić je bio nervozni starac, koji je s vrata počeo izdavati naredbe. Naredio je Jegdićevom sinu da otjera vozača koji ga je dovezao, a, dok je dječak bio van stana, Mladić je rekao nešto čime je implicirao da je dječakov život u opasnosti ako se dozna da je tu. Ipak, Jegdićeva žena bila je bijesna i poručila mu je – čovjek koji prijeti njenom djetetu ne može ostati tu. Jegdić je ponudio da ga odveze kod drugog brata, Miroslava, u selo Mala Moštanica.

Upozorenje Mladiću

“Kada sam posjetio ovo mjesto 2013., Miroslavova snaha, Đuka Jegdić, pojavila se iz jedne kuće nadajući se da smo prevoditelj i ja agenti za nekretnine iz Beograda. Obitelj je godinama pokušavala prodati kuću, priča autor knjige. “Đuka je odbila priznati da je kuhala za Mladića i rekla je da je tu priču saznala tek nakon uhićenja generala. Poslije je povjerila kako joj je suprug Vukašin rekao da se Mladić krije u Miroslavovoj kući, ali mu ona nije vjerovala.

„Imao je halucinacije i mislila sam da je i to još jedna. Bio je uvjeren da je vidio razne ljude“, kazala je. „Jednom su došli i odveli nas oboje, nismo mogli upozoriti 15-godišnjeg sina koji je mislio da smo nestali,“ prisjetila se Đuka.

U travnju 2006. ljudi iz BiA-e došli su u Malu Moštanicu. Mladić, koji je sve to promatrao kroz drvene rolete, bio je uvjeren da je to njegov kraj, ali su agenti upali u kuću Vukašina Jegdića. Ta akcija je očito bila upozorenje Mladiću.

Mladić je pobjegao na zadnja vrata u šumu i vratio se sljedećeg jutra. Nekoliko dana kasnije, napustio je Malu Moštanicu.

Kraj Mladićeva vijeka kao bjegunca dogodio se u oronuloj kući njegova rođaka u Lazarevu, selu na sjeveru Srbije. Jedan dan, Branislav ga je našao kako leži na podu – navodno, zbog moždanog udara. Mladić je odbio da ode u bolnicu. Izolacija je sada bila potpuna. Nije viđao ni sina ni suprugu, ali, i pored svega, njegova osjećanja prema porodici na kraju se ga odala.

Izdale ga emocije prema unucima

6. svibnja 2008. Mladićev sin Darko doveo svoju djecu Anastasiju i Stefana da posjete rođake u Lazarevu. Zabava je bila u kući jednog Mladićevog rođaka, ali su Darko i obitelj svratili u kuću Branislava. Ušli su u dvorište i stajali bez ikakve svrhe tamo 20 minuta, ali to je uočio policajac koji ih je pratio. Tek nakon uhićenja, bilo je jasno šta su tu radili.

„Gledao ih je kroz prozor. Nije se osjećao dobro. Nije mogao dopustiti da ga djeca vide, ali on ih je želio vidjeti“, kazao je Tadić. „Onda je njegova obitelj zvala Lazarevo dva puta u tri dana. Zašto dva puta? To nas je na kraju odvelo do Mladića.“

‘Našli ste koga tražite’

U zoru 26. svibnja 2011, specijalci su upali u selo i izveli akciju u kući njegovog rođaka. Dva policajca popela su se uz stepenice kuće i jedna vrata nisu mogli otvoriti. Bilo je jasno da je netko u toj prostoriji. Provalili su i našli prljavu sobu, a iza vrata je bio starac s crnim kačketom.

Tražili su dokumente, a starac im je predao dokumente na ime Ratka Mladića. Nisu mogli vjerovati. Figura koja je bila pred njima uopće nije sličila na generala kojeg su očekivali. “Tko si?” pitali su.

“Našli ste onog kojeg tražite”, odgovorio im je čovjek, s dozom prkosa u glasu. “Ja sam Ratko Mladić.”

Htio da ga upucaju

Mladić je prethodno rekao svom rođaku da ga upuca prije nego što ga preda. Ali, Branislav je to jutro bio uhićen. Poslije je Branislav rekao kako nikad to ne bi mogao učiniti. Nije to mogao učiniti ni sam Mladić.

Predsjednik Tadić radio je jutarnje vježbe kada ga je pozvao Saša Vukadinović, šef BIA-e koji je tog trenutka bio u Washingtonu. “Mislim da smo uhvatili Mladića”, rekao je Vukadinović.

Uhićeni Mladić je tog trenutka bio u vozilu prema Beogradu. Predsjednik je bio ushićen. Konačno je okončana potraga za Mladićem, ona koja je obilježila njegov mandat. Više od pet godina bio je pod pritiskom cijelog svijeta da ga uhitii. Ako je ovo zaista odbjegli general, bit će ovo vrh njegove karijere. Odmah je zatražio DNK test, odgovoreno mu je da će na to čekati nekoliko dana.

„A, kakav dokaz imate“, upitao je Tadić. „Ljudi koji su ga uhvatili kažu da je on. Poslat ćemo fotografije čim stignu u Beograd“, odgovorio je Vukadinović. Sat vremena kasnije slike su stigle, skinute, isprintane i odnesene Tadiću. Predsjednik ih je pogledao samo jednom i kazao: „Ovo je Ratko Mladić!“

Oronuli starac

Šaljića je pozvao Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu, da vidi svog davno izgubljenog klijenta. Kada je ušao u Mladićevu ćeliju, bio je šokiran.

„Mladić je bio plav, njegova usta i lice bili su u čudnom položaju. Ne bih ga prepoznao na ulici“, rekao je odvjetnik. Kada ga je vidio, starac se ustao i zagrlio ga, plačući.

Sljedećeg jutra, Rakić je zatvoreniku odnio doručak i slike obitelji. „Bio je prestravljen. Pitao me hoću li ga ubiti. Rekao sam: neću, donosim ti da jedeš.“ Rakić je pokušao iskoristiti ovaj trenutak i upitao ga je za ljude koji su činili njegovu mrežu podrške. Zatvorenik je odbrusio: „Imate mene. Šta hoćete s tim ljudima? Sve su žrtvovali za mene. Pustite ih.“

Šaljićev pokušaj da odgodi izručenje Hagu zbog zdravstvenog stanja Mladića nije uspio, ali je srpski sudac pristao na zahtjev da Mladić posjeti grob kćerke Ane. Mladić je dobio 45 minuta, a pratioci su stajali na određenoj udaljenosti, formirajući prsten oko njega. „Mogli ste vidjeti kako mu se usne pomjeraju“, kazao je Rakić. „Pričao je s njom.“

Tajana Vlašić
Telegram autor
2773 članka Više o autoru