Papin poziv kršćanima da se ispričaju gayevima revolucionaran je potez koji mijenja Katoličku crkvu
Gay zajednica od jučer više nije neprijateljica Crkve i obitelji
Franjin poziv kršćanima i Crkvi da se ispričaju homoseksualcima, zbog svih nepravdi koje im je Crkva bila nanijela, jest zaista potez revolucionarnog značaja. Jedan od onih koji mijenjaju Katoličku crkvu, i svijet u kojem ona djeluje.
Gay zajednica od jučer više neprijateljica Crkve i obitelji, nego potpuno ravnopravna društvena skupina, kojoj se Crkva treba ispričati zbog svih mogućih nepravdi, progona i šikaniranja. Uistinu je povijesno značajno kako je papa Franjo promijenio službeni status homoseksualaca i lezbijki: poslije jučerašnjeg njegova poziva, oni više ne smiju biti ljudi na koje se gleda sa skepsom, nego punopravni članovi društva, koje je to isto društvo neopravdano maltretiralo (a mnogogdje ih i dalje maltretira).
Šamar u lice golemoj većini svećenika
Ova je papina gesta, istodobno, i šamar u lice golemoj većini svećenika, kao i laičkih kršćanskih fudamentalista, koji nikako ne žele razumijeti da svi ljudi jesu jednaki, neovisno od spolnih (ili ideoloških) sklonosti i uvjerenja. Ovaj je njegov korak, naposljetku, još jedan od razloga zbog kojih volimo papu Franju.
Hrvatski će se svećenici , naravno, pokušati sakriti iza kanonskih citata, na koje se Papa morao pozvati, ali neće moći promijeniti stvarno značenje njegove odlučne afirmacije homoseksualne zajednice. Oni radikalniji tvrdit će, pak, da je Franjin slučaj najbolji dokaz kako i pape mogu biti veliki grešnici.
No, papin poziv na ispriku homoseksualcima važniji je čak i od svog očigledno revolucionarnog društvenog utjecaja. Papa se tim pozvim vratio dobroj Crkvi.
Dobra Crkva i neisključivi don Živko Kustić
S dobrom sam se Crkvom upoznao kao dijete, na vjeronauku u župi svetog Jeronima u Zagrebu, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća: naš je vjeroučitelj bio toliko pristojan, dobar, toelrantan i nestrog, da smo odlaske na vjeronauk doživljavali kao fenomenalno opuštanje poslije škole. Moje mi dijete kaže da su današnji vjeroučitelji među najstrožim nastavnicima u školi.
Zatim sam se upoznao, i godinama i destljećima razgovarao s don Živkom Kustićem, jednim od vodećih hrvatskih katoličkih intelektualaca, koji je imao snage da zbog zaljubljenosti prijeđe među grkokatolike, kako bi se mogao vjenčati. Don Živko uvijek je, i o najtežim pitanjima, govorio uvjetno, oprezno neisključivo.
Čak i kad smo raspravljali o pobačaju, apsolutnoj dogmi Katoličke Crkve, stavrofor Kustić naglašavao je: “Ne kriminalizirati. Ne smijemo kriminalizirati sirote žene koje se na to odlučuju.”
Jedini put koji može oživjeti Katoličku Crkvu
Danas se, katkad, čini da su sa smrću don Živka Kustića, i s odlaskom dr. Adalberta Rebića, nestali zadnji glasni glasovi razuma i tolerancije u crkvenoj hijerarhiji. A tolerantnost jest sama esencija poslanja Katoličke Crkve. Katolička Crkva nije ili, barem, ne smije biti Crkva koja prijeti, koja osuđuje, koja traži kaznu i osvetu. Katolička Crkva, u svom najvažnijem, esencijalnom obliku i učenju, jest Crkva tolerancije, blagosti i jednakosti.
Papa Franjo prvi je suvremeni poglavar Katoličke Crkve, koji propovijeda samo toleranciju, blagost i jednakost. Njegov akt prihvaćanja homoseksualne zajednice, o kojem hrvatski katolički portali cijeli ponedjeljak nisu htjeli ni izvijestiti, iznimno je značajan, ali samo jedan od brojnih Papinih poteza, kojima uzdiže tolerantnost, blagost i jednakost, kao najvažnije vrijednosti Katoličke Crkve.
Nismo, nažalost, sigurni da ga je mnogo biskupa, osobito onih hrvatskih, spremno slijediti u tom, jedinom putu koji može oživjeti Katoličku Crkvu.