Pardon, zašto se Horvatinčićeva prijateljica ne procesuira zbog promjene iskaza?

Evo što je Hrovatinićeva pratilja izjavila nakon nesreće…

Razlike u svjedočenju Anice Đerđe Dilber sasvim su očite, i primjećene su još tijekom prvog suđenja zbog ove pomorske nesreće. Naime, u istrazi što je provedena odmah nakon udesa, Horvatinčićeva pratilja je izjavila: “U potpalublju sam Tomi napravila sendvič od kulena i sira i donijela mu ga na palubu. Autopilot je bio uključen, a Tomo je sjedio na stolici ispred upravljača broda. Za nekoliko minuta Tomo je počeo vikati: ‘Ne rade mi komande, ne rade mi komande’, što je ponovio više puta kroz otvor za zrak ispred upravljača i počeo mahati rukama…”.

…a ovako je svjedočila na glavnoj sudskoj raspravi

Međutim, kada je počelo suđenje i kada je obrana, uz problem s komandama glisera, kao razlog gubitka nadzora nad plovilom počela isticati Horvatinčićev navodni gubitak svijesti, Anica Đerđa Dilber izjavila je sljedeće: “Viknula sam ‘Tomo, Tomo’, ustala i i protresla mu ramena. Nakon toga on je nekako usporeno, neprirodno, podigao glavu i položio ruke na komandni pult, a ubrzo nakon toga čula sam udarac, te pala između stola i klupe. Pokreti su mu bili neuobičajeno, dosta usporeni”.

Pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali nakon jučerašnje presude Općinskog suda u Šibeniku postavljaju pitanje zašto je sutkinja Maja Šupe odlučila povjerovati baš drugom iskazu Horvatinčićeve pratilje, odnosno nakon ponovljenog suđenja doći do zaključka da će u takvoj situaciji, različitih iskaza, donijeti presudu u korist okrivljenika, po načelu in dubio pro reo, odnosno u sumnji u korist tuženoga.

Zašto vijeće nije povjerovalo jednom svjedočenju?

“Nesvakidašnji je potez da sudac, kada ima različite iskaze, odlučuje ne povjerovati ni jednom. Uobičajeno je jednoj verziji iskaza pokloniti vjeru, te u presudi obrazložiti zašto je tako odlučeno. Ni jedno sudsko vijeće nije vezano posljednjim iskazima ni svjedoka ni vještaka”, objašnjava za Telegram bivši sudac kojeg čudi i činjenica da je Horvatinčić, ukoliko je znao da ima problema s povremenim gubitkom svijesti i da je pio određene lijekove, uopće sjeo za upravljač.

Po njegovom mišljenju, za razliku od stava što ga je zauzelo vijeće sutkinje Šupe, ta činjenica ukazuje na izravnu namjeru ugrožavanja prometa, zbog čega je Horvatinčić trebao i biti sankcioniran za izazivanje nesreće. “Po mom sudu, snikopa, pogotovo ukoliko je gospodin Horvatinčić i ranije imao istih problema s gubitkom svijesti, ne bi mogla biti razlog za oslobađanje od odgovornosti za nesreću”, dodaje bivši sudac svoj stav o presudi Horvatinčiću.

Suci moraju doznati zašto je svjedok promijenio iskaz

I bivši glavni državni odvjetnik Berislav Živković, koji sada radi kao privatni odvjetnik, objašnjava kako sudsko vijeće odlučuje kojem će iskazu svjedoka pokloniti vjeru – onom iz istrage ili promijenjenom iskazu na glavnoj raspravi.

“Kada se takva situacija pojavi, na sudskom je vijeću da svjedoku postavi brojna pitanja kako bi se na osnovu njih razjasnilo zbog čega je došlo do razlike u iskazima. To su ona kontrolna pitanja na osnovu kojih suci donose zaključak u kojem je trenutku svjedok govorio istinu, a u kojem je lagao kako bi pomogao obrani.

Nakon toga, nužno je da sud u presudi detaljno obrazloži zbog čega je poklonio vjeru baš jednom svjedočenju, a zašto je drugi iskaz nelogičan i neživotan, kako se to obično objašnjava. Nužno je objasniti i koji je iskaz u suglasju sa zaključcima vještaka, te ostalim dokazima. U slučaju oslobađajuće presude gospodinu Horvatinčiću, sud je možda i pravilno primijenio načelo ‘in dubio pro reo’.

‘In dubio pro reo’ – načelo koje sudovi različito koriste

No, problem je što neki sudovi u Hrvatskoj to načelo primjenjuju u ovakvim situacijama, dok drugi jednostavno promijenjene iskaze svjedoka odbacuju”, objašnjava odvjetnik Živković primjećujući kako je vijeće Općinskog suda u Šibeniku u obzir uzeo zaključke vještaka sudske medicine koji, međutim, također, nisu bili decidirani je li Horvatinčić doista izgubio svijest.

“U kazneni progon zbog mijenjanja iskaza može se ići nakon što sudsko vijeće detaljno ispita zašto je svjedok odlučio promijeniti priču, odnosno ovisno o tome koliko je njegovo svjedočenje bitno. Naravno da se neće zbog čežnog svjedočenja prijavljivati neke marginalne svjedoke. U ovom slučaju, koliko vidim, iskaz gospođe Đerđa Dilber je ključan.

‘Lažno svjedočenje’ godinama je u Kaznenom zakonu

Tamo gdje svjedok a priori tvrdi nešto drugo, u odnosu na ono što je iskazivao ranije u postupku, te ne daje za to nikakvo logično obrazloženje, po mom mišljenju postoji osnov sumnje za da je u pitanju davanje lažnog iskaza. Osim toga, kako to kazneno djelo već godinama postoji u hrvatskom Kaznenom zakon, ne vidim razloga zbog kojeg ga ne bismo i procesuirali”, zaključuje Živković.

I iskusni policajci s kojima smo razgovarali tvrde kako bi se kod ovakve promjene iskaza, kakvu je napravila gospođa Anica Đerđa Dilber, moglo raditi o kaznenom djelu.

“Ukoliko su oba iskaza uzeta formalno u kaznenom postupku, a ne radi se samo o neformalnom iskazu pred policijskim inspektorima, onda se tu zasigurno radi o kaznenom djelu”, komentirao je za Telegram jedan bivši ravnatelj hrvatske policije.