Iako je hrvatski javni i politički prostor prepun bizarnosti i dugotrajnih rasprava oko posve nebitnih stvari, performans kojeg su ovih dana u Kumrovcu, pokrivanjem Titovog spomenika, izveli pripadnici Domovinskog pokreta spada u bizarnije događaje u političkom životu.
Josip Broz Tito umro je 4. svibnja 1980. godine, dakle prije nešto malo više od 43 godine, tijekom kojih je sjećanje na njega prvo jednako bizarno održavano besmislenom štafetom mladosti, da bi se već krajem osamdesetih i posebno za vrijeme devedesetih našao na sveopćem udaru sa svih strana, završivši na kraju kao netko tko je ili u potpunosti odbačen ili prešućen ili afirmiran parcijalno, ali definitivno kao netko za koga ne postoji institucionalno sjećanje.
U Hrvatskoj je taj proces završen preimenovanjem trga u centru grada, što će ostati posljednji potez po kojem će se Milana Bandića pamtiti. Sve što je ostalo nakon svega je Tito kao simbol nostalgije i kao pop-kulturna ikona koja održava Muzej Jugoslavije i onaj u Kumrovcu na životu
Temeljito razvaljeno nasljeđe
Inače, zgodno je za napomenuti da su proces potpunog odbacivanja Tita započela dvojica prominentnih srpskih nacionalista, Gojko Đogo sa zbirkom pjesama ‘Vunena vremena’ i Vojislav Šešelj s idejom da otvori grobnicu u Kući cvijeća i probode Titovo srce glogovim kolcem. Režim je kod Đoge još uvijek bio dovoljno snažan i paranoičan, zbog čega je i osuđen, da bi mu Štulić na Filigranskim pločnicima posvetio pjesmu ‘Gorki okus’.
Što se, pak, tiče nasljeđa, ono je istovremeno i temeljito razvaljeno i ostat će vjerojatno zauvijek. Socijalizam je poražen, Savez komunista kojeg je stvorio nestao je na 14. Kongresu, a potom su njegove nasljednice doživjele niz poraza ili se odale ratničkom nacionalizmu, što je bio slučaj u Srbiji i Crnoj Gori, federativna Jugoslavija se raspala.
Antifašizam kao ideja je gurnut na marginu, JNA koja je proizišla iz partizanske borbe postala je zločinačka armija u službi jednog hegemonističkog projekta, bratstvo i jedinstvo je nestalo u ratovima za jugoslavensko nasljeđe, modernizacija se održala u još uvijek postojećoj javnoj infrastrukturi i arhitekturi, brojne institucije jesu preživjele, ali su temeljito promijenile karakter, a ideja modernizma je skoro u potpunosti poražena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Neprihvatljivo ignoriranje od strane mainstreama’
No, pored arhitekture i još uvijek postojećih institucija, ostale su sve ove postjugoslavenske samostalne države točno u onim granicama iscrtanima u Jajcu i s pravnim subjektivitetom koje su vukle iz SFRJ. I ostala je naravno pobjeda u Narodnooslobodilačkoj borbi.
O negativnim stranama Titovog nasljeđa, a to su masovne egzekucije na kraju rata, progoni Nijemaca i Talijana, Goli otok, nedostatak demokracije, zatvaranje i ubojstva političkih protivnika te kult ličnosti ispisana je čitava biblioteka, što ozbiljnih studija, što dobrih publicističkih tekstova, što šarlatanskih knjiga, a povijesni instituti u Zagrebu i Beogradu su se neko vrijeme samo time bavili.
I sada, nakon svega navedenoga, ukazuju nam se u Kumrovcu pripadnici Domovinskog pokreta da pokriju Titov spomenik i ukažu na, ovo vrijedi izvorno citirati, “potpuno neprihvatljivo negiranje komunističkih zločina od strane mainstreama u Hrvatskoj jer je Hrvatska možda još jedina postkomunistička zemlja koja se nije suočila s komunističkim zločinima i prošlošću; koja nema trgove žrtava komunizma i koja se i dalje pravi da se to nije dogodilo.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko spada u taj mainstream u Hrvatskoj
Ovu jednako lažnu, koliko i zabavnu rečenicu, izrekao je Igor Peternel i to samo par dana nakon što je po ustaljenoj praksi održana komemoracija za žrtve onoga što se uvriježilo zvati Bleiburgom i Križnim putem, pod pokroviteljstvom Sabora i uz prisutnost premijera i članova Vlade.
Kako se dakle Hrvatska nije suočila i pravi se da se ovo nije dogodilo, kada Sabor i Vlade već desetljećima sudjeluju u organizaciji ovih okupljanja i kada nema udžbenika iz povijesti koji o tome ne govori? Usput, Split je prije par godina dobio ‘Prilaz žrtava komunizma’.
Druga laž je to da mainstream, pod čim u Domovinskom pokretu valjda podrazumijevaju medije, autore i povjesničare koje ne mogu podnijeti, negira komunističke zločine. Ne postoji nitko u javnom prostoru tko piše ili nastupa, a da tvrdi da se oni nisu dogodili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne mogu naći smisao političkog djelovanja
Ono što, međutim, postoji jest nastojanje da se socijalističko razdoblje i posebno partizanska borba ne gledaju samo kroz posljednje dane rata, nego u cjelini. A kad se stvari tako gledaju, Tito ima svoju itekako pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti.
Uostalom, a to demantira još jednu laž istaknutu u Kumrovcu, onu o tome da je bila riječ o protuhrvatskim režimu, taj Tito je stvorio današnju Hrvatsku. Koja se potom potpuno legalno osamostalila i na koncu obranila od agresije.
U čitavoj ovoj priči je stoga najzanimljivije to što u Domovinskom pokretu ne uspijevaju pronaći nikakav smisao političkog djelovanja, osim onoga da se obračunavaju s duhovima sad već daleke prošlosti i s nostalgičnim okupljanjima koja nemaju nikakvu političku težinu. To je već nerješiv problem hrvatske desnice koji je anegdotalno tragikomičan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Peternel i ekipa su pokrivanjem Tita ceradom u Kumrovcu razotkrili politički besmisao Domovinskog pokreta
Nerješiv problem hrvatske desnice koji je anegdotalno tragikomičan
Desnica nastoji da se socijalističko razdoblje i posebno partizanska borba ne gledaju samo kroz posljednje dane rata, nego u cjelini. A kad se stvari tako gledaju, Tito ima svoju itekako pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti.
Iako je hrvatski javni i politički prostor prepun bizarnosti i dugotrajnih rasprava oko posve nebitnih stvari, performans kojeg su ovih dana u Kumrovcu, pokrivanjem Titovog spomenika, izveli pripadnici Domovinskog pokreta spada u bizarnije događaje u političkom životu.
Josip Broz Tito umro je 4. svibnja 1980. godine, dakle prije nešto malo više od 43 godine, tijekom kojih je sjećanje na njega prvo jednako bizarno održavano besmislenom štafetom mladosti, da bi se već krajem osamdesetih i posebno za vrijeme devedesetih našao na sveopćem udaru sa svih strana, završivši na kraju kao netko tko je ili u potpunosti odbačen ili prešućen ili afirmiran parcijalno, ali definitivno kao netko za koga ne postoji institucionalno sjećanje.
U Hrvatskoj je taj proces završen preimenovanjem trga u centru grada, što će ostati posljednji potez po kojem će se Milana Bandića pamtiti. Sve što je ostalo nakon svega je Tito kao simbol nostalgije i kao pop-kulturna ikona koja održava Muzej Jugoslavije i onaj u Kumrovcu na životu
Temeljito razvaljeno nasljeđe
Inače, zgodno je za napomenuti da su proces potpunog odbacivanja Tita započela dvojica prominentnih srpskih nacionalista, Gojko Đogo sa zbirkom pjesama ‘Vunena vremena’ i Vojislav Šešelj s idejom da otvori grobnicu u Kući cvijeća i probode Titovo srce glogovim kolcem. Režim je kod Đoge još uvijek bio dovoljno snažan i paranoičan, zbog čega je i osuđen, da bi mu Štulić na Filigranskim pločnicima posvetio pjesmu ‘Gorki okus’.
Što se, pak, tiče nasljeđa, ono je istovremeno i temeljito razvaljeno i ostat će vjerojatno zauvijek. Socijalizam je poražen, Savez komunista kojeg je stvorio nestao je na 14. Kongresu, a potom su njegove nasljednice doživjele niz poraza ili se odale ratničkom nacionalizmu, što je bio slučaj u Srbiji i Crnoj Gori, federativna Jugoslavija se raspala.
Antifašizam kao ideja je gurnut na marginu, JNA koja je proizišla iz partizanske borbe postala je zločinačka armija u službi jednog hegemonističkog projekta, bratstvo i jedinstvo je nestalo u ratovima za jugoslavensko nasljeđe, modernizacija se održala u još uvijek postojećoj javnoj infrastrukturi i arhitekturi, brojne institucije jesu preživjele, ali su temeljito promijenile karakter, a ideja modernizma je skoro u potpunosti poražena.
‘Neprihvatljivo ignoriranje od strane mainstreama’
No, pored arhitekture i još uvijek postojećih institucija, ostale su sve ove postjugoslavenske samostalne države točno u onim granicama iscrtanima u Jajcu i s pravnim subjektivitetom koje su vukle iz SFRJ. I ostala je naravno pobjeda u Narodnooslobodilačkoj borbi.
O negativnim stranama Titovog nasljeđa, a to su masovne egzekucije na kraju rata, progoni Nijemaca i Talijana, Goli otok, nedostatak demokracije, zatvaranje i ubojstva političkih protivnika te kult ličnosti ispisana je čitava biblioteka, što ozbiljnih studija, što dobrih publicističkih tekstova, što šarlatanskih knjiga, a povijesni instituti u Zagrebu i Beogradu su se neko vrijeme samo time bavili.
I sada, nakon svega navedenoga, ukazuju nam se u Kumrovcu pripadnici Domovinskog pokreta da pokriju Titov spomenik i ukažu na, ovo vrijedi izvorno citirati, “potpuno neprihvatljivo negiranje komunističkih zločina od strane mainstreama u Hrvatskoj jer je Hrvatska možda još jedina postkomunistička zemlja koja se nije suočila s komunističkim zločinima i prošlošću; koja nema trgove žrtava komunizma i koja se i dalje pravi da se to nije dogodilo.”
Tko spada u taj mainstream u Hrvatskoj
Ovu jednako lažnu, koliko i zabavnu rečenicu, izrekao je Igor Peternel i to samo par dana nakon što je po ustaljenoj praksi održana komemoracija za žrtve onoga što se uvriježilo zvati Bleiburgom i Križnim putem, pod pokroviteljstvom Sabora i uz prisutnost premijera i članova Vlade.
Kako se dakle Hrvatska nije suočila i pravi se da se ovo nije dogodilo, kada Sabor i Vlade već desetljećima sudjeluju u organizaciji ovih okupljanja i kada nema udžbenika iz povijesti koji o tome ne govori? Usput, Split je prije par godina dobio ‘Prilaz žrtava komunizma’.
Druga laž je to da mainstream, pod čim u Domovinskom pokretu valjda podrazumijevaju medije, autore i povjesničare koje ne mogu podnijeti, negira komunističke zločine. Ne postoji nitko u javnom prostoru tko piše ili nastupa, a da tvrdi da se oni nisu dogodili.
Ne mogu naći smisao političkog djelovanja
Ono što, međutim, postoji jest nastojanje da se socijalističko razdoblje i posebno partizanska borba ne gledaju samo kroz posljednje dane rata, nego u cjelini. A kad se stvari tako gledaju, Tito ima svoju itekako pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti.
Uostalom, a to demantira još jednu laž istaknutu u Kumrovcu, onu o tome da je bila riječ o protuhrvatskim režimu, taj Tito je stvorio današnju Hrvatsku. Koja se potom potpuno legalno osamostalila i na koncu obranila od agresije.
U čitavoj ovoj priči je stoga najzanimljivije to što u Domovinskom pokretu ne uspijevaju pronaći nikakav smisao političkog djelovanja, osim onoga da se obračunavaju s duhovima sad već daleke prošlosti i s nostalgičnim okupljanjima koja nemaju nikakvu političku težinu. To je već nerješiv problem hrvatske desnice koji je anegdotalno tragikomičan.