Zbog toga njihove izjave treba shvatiti kao još jedno priznanje potrebe uvođenja poreza na nekretnine, ali i straha od posljedica takve odluke po popularnost Vlade i HDZ-a u narednoj superizbornoj godini. Tako je porezna politika predestinirana za jednu od ključnih tema sljedećih parlamentarnih izbora.
Hrvatski državni proračun već se tri desetljeća ekstremno oslanja na prihode prikupljene porezima na potrošnju, a taj porezni model pokazao je svu svoju zloćudnost u uvjetima dvoznamenkaste godišnje inflacije. Prepunio je državnu blagajnu i dodatno osiromašio sve one kojima plaće i mirovine nisu povećane u skladu s porastom životnih troškova.
Petina građana živi u siromaštvu
Preludij kao naručen za stvarnu poreznu reformu i promjenu poreznoga modela, ali i za političke razdjelnice i međusobna suprotstavljanja političkih programa i stranaka. Jednostavno nije moguće zalagati se za ravnomjernije porezno opterećenje građana, a u svoja predizborna obećanja izbjeći inkorporirati smanjenje osnovne i snižene stope PDV-a, oporezivanje dohotka od kratkoročnoga najma bez ikakvih povlastica u odnosu na druge djelatnosti te uvođenje poreza za nekretnine sukladno njihovoj vrijednosti uz izuzetak prve nekretnine namijenjene stanovanju.
Budući da se na hrvatskoj političkoj sceni doslovno svi, od krajnje ljevice do krajnje desnice, zaklinju u Hrvatsku kao socijalno osjetljivu državu, što podrazumijeva i porezni teret sukladan imovnom stanju građana, bit će zanimljivo vidjeti tko će se sve sakriti iza fraza o poštovanju „hrvatskih specifičnosti“ i lažne brige za zaštitu najranjivijih skupina kao razloga zbog kojih ne treba mijenjati postojeći porezni model. Prema Eurostatu petina svih građana Hrvatske živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Nažalost, među onima u starijoj dobi od 65 godina taj udio je znatno veći, čak trećina, te je Hrvatska po tome četvrta na ljestvici članica Europske unije. Svaka stvarna porezna reforma treba polaziti od te otužne činjenice. Oni koji žive u riziku od siromaštva moraju plaćati istu stopu PDV-a na robu i usluge kao i oni koji žive u obilju pa bi svaka socijalno osjetljiva politika trebala nastojati drakonski smanjiti osnovnu i sniženu stopu PDV-a, a kao nadomjestak proračunskih prihoda povećati ili uvesti druge oblike poreza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi najviši standardni PDV u EU
Hrvatska ima drugu najvišu standardnu stopu PDV-a među članicama Europske unije, Mađarska primjenjuje stopu od 27 posto, a Danska i Švedska imaju kao i Hrvatska stopu od 25 posto. Susjedna Slovenija primjenjuje standardnu stopu PDV-a od 22 posto, te snižene stope od pet i 9,5 posto (hrvatske snižene stope su pet i 13 posto). U sedam godina vladavine Andreja Plenkovića sniženje standardne stope PDV-a nije bilo na dnevnom redu.
Prvi premijerski mandat Andrej Plenković započeo je u jesen 2016. godine. Te je godine PDV u državni proračun donio šest milijardi eura, a prošle godine 8,6 milijardi eura ili 43 posto više. U istome razdoblju ukupni godišnji porezni prihodi državnoga proračuna narasli su za 33,1 posto ili 3,2 milijarde eura, a ukupni rashodi za 57,5 posto ili devet milijardi eura. Proračunska stavka „Pomoć“ (Europske unije) prošle godine iznosila je 3,74 milijarde eura ili 280 posto više nego 2016. godine.
Ovo je moguće samo zbog pomoći EU
Ovakav način vođenja državnih financija moguć je samo zahvaljujući izdašnoj pomoći Europske unije, ali čak bi i brojne apologete Andreja Plenkovića trebao zabrinuti podatak da je prema Eurostatu prošle godine hrvatski BDP bio veći samo za 20,3 posto u odnosu na onaj ostvaren 2016. godine. Ako su proračunski prihodi od PDV-a u šest godina narasli za 43 posto, ukupni proračunski rashodi za 57,5 posto, a BDP za 20,3 posto, neupitno je da smo kao država u tome razdoblju išli u pogrešnome smjeru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili možda još jednostavnije i razumljivije, u usporedbi s 2016. godinom, BDP i ukupni rashodi državnoga proračuna prošle su godine bili veći za približno isti iznos, za cca devet milijardi eura, što je pak najbolja mjera (ne)uspješnosti hrvatskoga etatizma. Za usporedbu, u istome razdoblju gospodarski rast Poljske, Rumunjske, Slovenije, Mađarske i Litve bio je veći od hrvatskoga, estonski gotovo identičan, a gospodarstva Češke, Bugarske, Latvije i Slovačke rasla su sporije.
Plenković i ministri propustili su priliku
Andrej Plenković i njegova dva ministra financija, Zdravko Marić i Marko Primorac, propustili su priliku koja se neće tek tako ponoviti. Snažan rast poreznih prihoda generiranih među ostalim i dvoznamenkastom stopom godišnje inflacije i neprekinuti dotok europskoga novca stvorili su idealne uvjete za supstituciju dijela prihoda od poreza na potrošnju prihodima od drugih poreza. Politički kukavičluk i podložnost utjecajima onih koji po svaku cijenu žele spriječiti promjenu postojećega poreznog modela jedini su pravi razlozi zbog kojih je uvođenje poreza na nekretnine i dalje na čekanju.
Prije nekoliko dana ECB, europska središnja banka, upozorila je da bi zbog povećanja kamatnih stopa i sporijega gospodarskog rasta pad cijena nekretnina u eurozoni mogao biti kaotičan. U Hrvatskoj, za razliku od većine drugih europskih država, izvan upotrebe je na desetke tisuća stanova i kuća. Uvođenjem poreza na nekretnine i posebnoga poreza za nekorištene stanove i kuće trenutačno formirani cjenovni balon postupno bi se ispuhao, kapital bi krenuo drugim smjerovima, a nestala bi i potreba za subvencioniranim stambenim kreditima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve bi dovelo i do reda i ažurnosti u vlasničkim registrima što bi pak pripomoglo novim investicijama i gospodarskome razvoju. Porezni model koji preferira prihode od rente i imovine u odnosu na one od rada i potrošnje pogrešan je i štetan. Hrvatska ga može i dalje zadržati, ali bit će sve praznija i relativno siromašnija.
Plenković ne uvodi porez na nekretnine zbog političkog kukavičluka. I zato je Hrvatska sve praznija i siromašnija
Porezni model koji preferira prihode od rente i imovine u odnosu na one od rada i potrošnje pogrešan je i štetan
Uvođenjem poreza na nekretnine i posebnoga poreza za nekorištene stanove i kuće trenutačno formirani cjenovni balon postupno bi se ispuhao, kapital bi krenuo drugim smjerovima, a nestala bi i potreba za subvencioniranim stambenim kreditima.
Premijer Andrej Plenković i ministar financija Marko Primorac proteklih su tjedana nekoliko puta izjavili da porez na nekretnine nije bio dio predizbornoga programa HDZ-a te da zbog toga neće biti uveden do kraja mandata ove Vlade. Ministar Primorac bio je glasni zagovornik uvođenja poreza na nekretnine sve do preuzimanja ministarske fotelje, a premijer Plenković ima iza sebe neuspjeli pokušaj uvođenja toga poreza iz jeseni 2017. godine kada je ministar financija bio Zdravko Marić.
Zbog toga njihove izjave treba shvatiti kao još jedno priznanje potrebe uvođenja poreza na nekretnine, ali i straha od posljedica takve odluke po popularnost Vlade i HDZ-a u narednoj superizbornoj godini. Tako je porezna politika predestinirana za jednu od ključnih tema sljedećih parlamentarnih izbora.
Hrvatski državni proračun već se tri desetljeća ekstremno oslanja na prihode prikupljene porezima na potrošnju, a taj porezni model pokazao je svu svoju zloćudnost u uvjetima dvoznamenkaste godišnje inflacije. Prepunio je državnu blagajnu i dodatno osiromašio sve one kojima plaće i mirovine nisu povećane u skladu s porastom životnih troškova.
Petina građana živi u siromaštvu
Preludij kao naručen za stvarnu poreznu reformu i promjenu poreznoga modela, ali i za političke razdjelnice i međusobna suprotstavljanja političkih programa i stranaka. Jednostavno nije moguće zalagati se za ravnomjernije porezno opterećenje građana, a u svoja predizborna obećanja izbjeći inkorporirati smanjenje osnovne i snižene stope PDV-a, oporezivanje dohotka od kratkoročnoga najma bez ikakvih povlastica u odnosu na druge djelatnosti te uvođenje poreza za nekretnine sukladno njihovoj vrijednosti uz izuzetak prve nekretnine namijenjene stanovanju.
Budući da se na hrvatskoj političkoj sceni doslovno svi, od krajnje ljevice do krajnje desnice, zaklinju u Hrvatsku kao socijalno osjetljivu državu, što podrazumijeva i porezni teret sukladan imovnom stanju građana, bit će zanimljivo vidjeti tko će se sve sakriti iza fraza o poštovanju „hrvatskih specifičnosti“ i lažne brige za zaštitu najranjivijih skupina kao razloga zbog kojih ne treba mijenjati postojeći porezni model. Prema Eurostatu petina svih građana Hrvatske živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Nažalost, među onima u starijoj dobi od 65 godina taj udio je znatno veći, čak trećina, te je Hrvatska po tome četvrta na ljestvici članica Europske unije. Svaka stvarna porezna reforma treba polaziti od te otužne činjenice. Oni koji žive u riziku od siromaštva moraju plaćati istu stopu PDV-a na robu i usluge kao i oni koji žive u obilju pa bi svaka socijalno osjetljiva politika trebala nastojati drakonski smanjiti osnovnu i sniženu stopu PDV-a, a kao nadomjestak proračunskih prihoda povećati ili uvesti druge oblike poreza.
Drugi najviši standardni PDV u EU
Hrvatska ima drugu najvišu standardnu stopu PDV-a među članicama Europske unije, Mađarska primjenjuje stopu od 27 posto, a Danska i Švedska imaju kao i Hrvatska stopu od 25 posto. Susjedna Slovenija primjenjuje standardnu stopu PDV-a od 22 posto, te snižene stope od pet i 9,5 posto (hrvatske snižene stope su pet i 13 posto). U sedam godina vladavine Andreja Plenkovića sniženje standardne stope PDV-a nije bilo na dnevnom redu.
Prvi premijerski mandat Andrej Plenković započeo je u jesen 2016. godine. Te je godine PDV u državni proračun donio šest milijardi eura, a prošle godine 8,6 milijardi eura ili 43 posto više. U istome razdoblju ukupni godišnji porezni prihodi državnoga proračuna narasli su za 33,1 posto ili 3,2 milijarde eura, a ukupni rashodi za 57,5 posto ili devet milijardi eura. Proračunska stavka „Pomoć“ (Europske unije) prošle godine iznosila je 3,74 milijarde eura ili 280 posto više nego 2016. godine.
Ovo je moguće samo zbog pomoći EU
Ovakav način vođenja državnih financija moguć je samo zahvaljujući izdašnoj pomoći Europske unije, ali čak bi i brojne apologete Andreja Plenkovića trebao zabrinuti podatak da je prema Eurostatu prošle godine hrvatski BDP bio veći samo za 20,3 posto u odnosu na onaj ostvaren 2016. godine. Ako su proračunski prihodi od PDV-a u šest godina narasli za 43 posto, ukupni proračunski rashodi za 57,5 posto, a BDP za 20,3 posto, neupitno je da smo kao država u tome razdoblju išli u pogrešnome smjeru.
Ili možda još jednostavnije i razumljivije, u usporedbi s 2016. godinom, BDP i ukupni rashodi državnoga proračuna prošle su godine bili veći za približno isti iznos, za cca devet milijardi eura, što je pak najbolja mjera (ne)uspješnosti hrvatskoga etatizma. Za usporedbu, u istome razdoblju gospodarski rast Poljske, Rumunjske, Slovenije, Mađarske i Litve bio je veći od hrvatskoga, estonski gotovo identičan, a gospodarstva Češke, Bugarske, Latvije i Slovačke rasla su sporije.
Plenković i ministri propustili su priliku
Andrej Plenković i njegova dva ministra financija, Zdravko Marić i Marko Primorac, propustili su priliku koja se neće tek tako ponoviti. Snažan rast poreznih prihoda generiranih među ostalim i dvoznamenkastom stopom godišnje inflacije i neprekinuti dotok europskoga novca stvorili su idealne uvjete za supstituciju dijela prihoda od poreza na potrošnju prihodima od drugih poreza. Politički kukavičluk i podložnost utjecajima onih koji po svaku cijenu žele spriječiti promjenu postojećega poreznog modela jedini su pravi razlozi zbog kojih je uvođenje poreza na nekretnine i dalje na čekanju.
Prije nekoliko dana ECB, europska središnja banka, upozorila je da bi zbog povećanja kamatnih stopa i sporijega gospodarskog rasta pad cijena nekretnina u eurozoni mogao biti kaotičan. U Hrvatskoj, za razliku od većine drugih europskih država, izvan upotrebe je na desetke tisuća stanova i kuća. Uvođenjem poreza na nekretnine i posebnoga poreza za nekorištene stanove i kuće trenutačno formirani cjenovni balon postupno bi se ispuhao, kapital bi krenuo drugim smjerovima, a nestala bi i potreba za subvencioniranim stambenim kreditima.
Sve bi dovelo i do reda i ažurnosti u vlasničkim registrima što bi pak pripomoglo novim investicijama i gospodarskome razvoju. Porezni model koji preferira prihode od rente i imovine u odnosu na one od rada i potrošnje pogrešan je i štetan. Hrvatska ga može i dalje zadržati, ali bit će sve praznija i relativno siromašnija.