Plenkovića ovih dana uspoređuju sa Sanaderom, ali Plenković sigurno nije Sanader. I to nije kompliment
Sanader je bar uspio nametnuti civiliziranu i tolerantnu političku agendu
Poslije Plenkovićeva obračuna s Mostom, premijerovi podržavatelji i protivnici počeli su ga uspoređivati s Ivom Sanaderom. Jedni zbog odlučnosti i efikasnosti, a drugi zbog diktatorskih metoda. No, Andrej Plenković sasvim sigurno nije Ivo Sanader. I to nije kompliment za Plenkovića. Ivo Sanader, neovisno od organiziranog državno-stranačkog kriminala kojim se kasnije bavio, u jednom je trenutku HDZ-u i cijelom hrvatskom javnom prostoru uspio nametnuti civiliziranu, tolerantnu, zaista proeuropsku političku agendu.
Andrej Plenković, koji je došao iz puno liberalnijeg okruženja od Ive Sanadera, takvo što još nije ni pokušao, nego se, naprotiv, na svjetonazorskoj razini uglavnom povukao pred nacionalističkim nabojem Karamarkova HDZ-a. Evo činjenica. Prvi magistralni potez Ive Sanadera, koji je odjeknuo Hrvatskom i cijelom Europom, bila je famozna rečenica Hristos se rodi, kojom je Srbe ponovo inkorporirao u hrvatsko političko tijelo.
Ugrožavanje demokratskog legitimiteta Hrvatske
Andrej Plenković, pak, nije sposoban ni hrabar maknuti natpis Za dom spremni iz Jasenovca. Ivo Sanader, premda vjernik iz konzervativne dalmatinske obitelji, neprijeporno jest zagovarao antifašizam kao jednu od važnih vrijednosti hrvatske države. Andrej Plenković nema snage suprotstaviti se valu revalorizacije NDH, čiji je prvi korak negativno izjednačavanje ustaštva i antifašizma, pa je izmislio nekakvo povijesno vijeće, kako bi odgodio suočavanje s problemom.
Gospodin Plenković ovdje se ponio tipično komunistički, po načelu, ako ne znaš riješiti problem, osnuj komisiju. Ivo Sanader dozirano se, ali razmjerno odlučno, suprotstavljao protumanjinskim ispadima u Hrvatskoj. Za vrijeme Vlada Andreja Plenkovića i Tima Oreškovića, Hrvatska je, prema izvještaju State Departmenta, postala zemlja neprijateljski raspoložena prema vlastitim manjinama. Plenković je, dakle, bitan dio vlasti koja ugrožava elementarni demokratski legitimitet Republike Hrvatske u svijetu.
Sanaderova kontrola endehazijskih nostalgičara
Sanader je svoj stav prema prijeporima u kulturnoj politici više nego jasno izrekao rečenicom Neću ne ću, jer je bivši premijer perfektno razumio sve povijesno-političke konotacije inzistiranja da se ne ću piše odvojeno. Plenković je, doduše, pokušao obraniti sferu kulture od HDZ-a postavljajući na mjesto ministrice kulture osobu koju desnica mrzi, a ljevica tolerira ili poštuje, no svejedno je dao smijeniti direktora HAVC-a, što je bio isključivo politički ustupak radikalnoj desnici, koji zapravo nema veze s financijskim poslovanjem te organizacije.
Ivo Sanader činio je, dakle, sve što može da kontrolira krajnji nacionalizam i endehazijske nostalgičare. Plenković, pak, tolerira radikalni nacionalizam i proustaške tendencije, jer ih se plaši. Što i nije neobično: u očima krajnje desne javnosti, one koja idealizira Zlatka Hasanbegovića, Andrej Plenković već je postao neka vrsta briselsko-jugoslavenskog strašila: o njemu se često govori kao o najgorem nacionalnom izdajniku. Gospodin Plenković vjerojatno je svjestan da će, ako padne, iz političkog života otići uz još bitno manje počasti od Tomislava Karamarka; strah od HDZ-a, one njegove tvrde desne jezgre, bitno determinira Plenkovićeve političke poteze.
Plenković nije nikakav jamac stabilnosti ove zemlje
Stoga Plenkovićeva eventualna pobjeda u obračunu s Mostom nipošto nije dobra vijest za Hrvatsku (koliko god nam Most išao na živce svojim amaterskim politikanstvom). Andrej Plenković nije nikakav jamac stabilnosti ove zemlje. Plenkovićeva pobjeda u sukobu s Mostom značila bi samo jačanje HDZ-ove vlade, bez ikakve mogućnosti korigiranja HDZ-ove politike. A HDZ-ova današnja politika jest kombinacija loših strana tuđmanizma sa svjetonazorskim elementima suvremenog ultrakonzervativizma.
Konkretno, HDZ-ova politika podrazumijeva propast kurikularne reforme, smanjivanje prostora slobode govora I slobode izražavanja, stalno napeti odnos s manjinama, povećavanje prostora za rehabilitaciju endehazijskih vrijednosti, te rast pritiska za ilegalizaciju pobačaja. Svemu tome treba dodati latentnu opasnost od lokalne i nacionalne korupcije: HDZ je, usprkos umiješanosti skoro svih drugih političkih stranaka, apsolutni nacionalni šampion u koruptivnim djelatnostima.
Vlada koju više nitko neće moći kontrolirati
Prepustiti HDZ-u vlast bez ikakvog korektiva (što je Most, silom prilika, morao predstavljati), najneodgovornija je politička odluka koju bilo koja oporbena stranka može donijeti. Stoga je zaista prilično nevjerojatno da su HNS i IDS odlučili podržati zahtjev za razrješenjem Bože Petrova.
HNS i IDS tim su licemjernim i pomalo herostratskim potezom zapravo preuzeli odgovornost za formiranje one HDZ-ove vlasti, koju, strukturalno gledajući, više nitko neće moći kontrolirati.