Polemika: prof. Lalović odgovorio je našem Markovini, kaže da apsolutno nije u pravu kad napada Most
Profesor Lalović i povjesničar Markovina polemiziraju o Mostu
Kritički osvrt istaknutog povjesničara i kolumnista Dragana Markovine na moje analize Mosta nezavisnih lista kao političkog fenomena pročitao sam sa zanimanjem, ali i s brojnim nedoumicama. Sa zanimanjem, najprije, jer iz njegova osvrta saznajem da u pozitivnom političkom vrednovanju Mosta nisam osamljen, ni među kolegama ni u široj javnosti. Da takav stav podržava “ne baš zanemariv dio javnosti” istovremeno me i raduje i iznenađuje.
Iznenađuje, jer to do sada nisam uočio; raduje, jer je negativistički, upravo huškački, stav spram Mosta dominantan u našoj javnosti, kao samorazumljva osuda bez priziva. Što je veoma rijedak i upravo stoga spoznajno povlašten slučaj vrijednosnoga i ideološkog konsenzusa naše intelektualne fronte, inače u svemu međusobno ljuto zakrvljenih aktera s tzv. “lijevo-liberalne” i “desno-nacionalističke” strane.
Ne dvojim u pravo mojeg kritičara da se bez iole uočljivog krzmanja priključi tom ideološkom jednoumlju, koje hara našom političkom scenom i truje našu javnost. Ali zašto onda uopće polemizira, kada moje teze ni ne pokušava razumjeti i kada mu je sve unaprijed jasno i razgovijetno, kad ne vjeruje Mostu ni riječ, kad sumnja u njegove motive i omalovažava njegove političke postupke i poteze?
Upisivanje sadržaja vlastitih političkih želja
Otuda nedoumice. Intrigira me otkud mojem kritičaru potreba da mi ljupko predbacuje da “u Most upisujem sadržaj vlastitih političkih želja”? Pritom mogu samo nagađati koje su to “političke želje”. Valjda bi trebalo biti utješno to da “nisu nužno negativne”, što zacijelo znači da nisam nužno nacionalist.
Nasuprot mojim na pukim žudnjama zasnovanim iluzijama, moj kritičar pretendira ponuditi “trezven uvid u sadržajno djelovanje Mosta”. Njemu se, naime, čini da pozitivan stav spram Mosta ne može biti ni argumentiran ni trezven. Tri su osnovne teze Markovinine navodno argumentirane i trezvene, do kraja negativističke, ocjene Mosta.
Prvo, mostovci se lažno predstavljaju kao nadideološki pravednici i reformisti, a zapravo su pozeri bez intelektualnoga i političkog pokrića; drugo, opasno je pogrešna, premda i zavodljiva, Mostova temeljna teza da između HDZ-a i SDP-a nema nikakve bitne klasno-interesne razlike; treće, prozirna je i lažna Mostova “neideološka” teza da je on na jednakoj distanci spram obje glavne koalicije; njegova suradnja s HDZ-om, naprotiv, pokazuje kako se “MOST ispostavio kao drugo krilo društveno-kulturne revolucije, drukčije od HDZ-a tek na pitanju elementarnog poštenja”.
Paradoksalna, ali neizbježna formula Mosta
Tim trima tezama mogla bi se dometnuti i četvrta da je Most suodgovoran za katastrofalno (ne)nefunkcioniranje sadašnje, već bivše Vlade. Ključna je, dakako, treća teza, jedina koja načelno zaslužuje da se na njoj zadržimo, ponajprije stoga što mi u njezinu obrazlaganju Markovina pripisuje zaključak da je Mostova vladavinska suradnja s HDZ-om bila “mudar izbor s obzirom na snagu HDZ-a, s kojim bi se navodno jedino mogle provesti reforme”.
Trebam li čitatelja podsjećati da to uopće nije moja teza, ni formulacijski ni po smislu? Ako možda ipak treba, onda je poanta slijedeća: ključne pravne, ekonomske i političke reforme našeg sustava, koje su desetljećima izbjegavale i vlade HDZ-a i vlade SDP-a, provedive su samo protiv samih strukturnih temelja i logike funkcioniranja toga sustava, koji je ideološki i institucionalno oblikovao HDZ.
Ako nije bila moguća vlada nacionalne koncentracije, tada je Most bio prinuđen ući u vladavinsku koaliciju s HDZ-om kao s “relativnim pobjednikom” parlamentarnih izbora. U paradoksalnoj ali i neizbježnoj formuli: s HDZ-om protiv hadezeovskog sustava privatizacije hrvatske države.
Zašto je Petrov odustao od lijeve koalicije?
Dakle, elementarno je nekorektno takav nadasve tegoban i smion “izbor” Mosta s toliko malo razumijevanja otpisati kao što to čini Markovina kada piše: “Petrov će teško ikoga moći uvjeriti da je postojao ijedan drugi razlog za koaliciju s HDZ-om izuzev ideološkog”. Nije tako, Petrov nije ideološki “izabrao”, bio je politički osuđen na HDZ. Da bi svoje očito jednostrano gledište dodatno potkrijepio Markovina ne preza ni pred posizanjem za sramotnim općim mjestom u medijskoj hajci na Most, uzgred ustvrđujući kako Petrov “nije suvislo objasnio zbog čega se iznenada odlučio na koaliciju s HDZ-om”.
Što naprosto nije istina! Petrov je nedvosmisleno obrazložio zašto je morao odustati od formiranja zajedničke vlade s tzv. lijevom koalicijom, kako je Milanović svojim spletkarskim postupcima izgubio njegovo političko i ljudsko povjerenje. Mene je od početka uvjerio, nije bilo teško povjerovati da govori istinu, ako je trebalo izabrati između Petrova i Milanovića. Otuda je bespredmetno tvrditi, kao što čini Markovina, da će Petrov “teško ikoga uvjeriti…”
Čak ni rasplet u kojemu je došlo do potpunog sraza između Mosta i HDZ-a ne impresionira mojega kritičara. Mostovo principijelno inzistiranje na političkoj i moralnoj odgovornosti Karamarka navodi ga da doduše prizna kako je “MOST spriječio HDZ da uspostavi apsolutnu autokratsku vlast”, ali i da završno upozori kako je to “tek manje dio istine”, jer da “nije išao s takvom strankom u koaliciju, ne bi nas imao od čega ni spašavati”.
Mostovci su nas spasili od Karamarka
Zar je doista “tek manji dio istine” da su nas mostovci uspjeli spasiti od Karamarka, spriječivši ga da ovlada represivnim aparatom i svim polugama vlasti? Da to Most nije postigao, zar bi itko mogao i zamisliti da je to uopće moguće? Zar se to moglo očekivati od vazalnih članova tzv. Domoljubne koalicije, primjerice od slavnih političkih stranaka kao što su HSS i HSLS? Zar nas neće imati od koga spašavati ako sutra eventualno bude išao u koaliciju sa SDP-om?
Kao i većinu komentatora i analitičara, Markovinu silno uzrujava Mostovo izjednačavanje naših dviju glavnih stranaka, kao frakcija iste klasno-interesne skupine koja neuspješno godinama monopolno vlada Hrvatskom. Markovina smatra da je ta teza dvostruko neodrživa, prvo, zato što nije istinita, drugo, jer je “isključivo poza koju su [mostovci] nebrojeno puta demantirali vlastitim djelovanjem”.
Uzgred, nije jasno jesu li tu tezu demantirali zato što nije istinita ili baš zato što jest? Kao primjer tih “nebrojenih puta”, “još jedan u nizu njegovih već pročitanih manevara”, navodi i izruguje se poznatoj izjavi dr. Petrova da se bitna jednakost dvaju naoko ljutih protivnika SDP-a i HDZ-a očituje kako u slučaju besramnog izglasavanja novih članova Ustavnog suda (što je stav, priznaje i Markovina, koji bi se “mogao logično braniti”), tako i u zajedničkom rušenju Vlade Tihomira Oreškovića (što je pak “potpuno suludo”). Zašto je potpuno suludo? Prema Markovini, potpuno je suludo osuđivati SDP jer, pobogu, “zašto bi SDP glasao za opstanak premijera čiju Vladu nisu podržali ni prilikom njezine inauguracije, a koja se pokazala čak i gorom od najcrnjih predviđanja”.
Izjednačavanje HDZ-a i SDP-a
Dakle, u prvom slučaju s Ustavnim sudom Petrovljevo izjednačavanje dviju glavnih stranaka još bi se i moglo “logički braniti”. Karakterističan tip argumentiranja, koji gotovo nevoljko i uzgred priznaje da bi Petrov mogao biti u pravu, ali ipak nije. Zašto nije? Zašto što znamo, svim činjenicama usprkos, da između SDP-a i HDZ-a postoji kvalitativna razlika.
Osporavanje pak drugoga Petrovljeva argumenta, kao “posve suludoga”, nečuven je primjer posvemašnje interpretativne proizvoljnosti. Petrovljeva žaoka sasvim je normalna i logična, usmjerena je na prokazivanje saveza SDP-a i HDZ-a, njihove “neprincipijelne koalicije” u rušenju Oreškovićeve Vlade.
Iz čega slijedi implikacija ne samo da se nijednoj od te dvije strane ne može vjerovati, nego da je Vlada doista radila, ili barem započela provoditi dogovoreni reformski program. Ocjena da se Vlada “pokazala čak i gorom od najcrnjih predviđanja”, a Most valjda kao “kamenčić u cipeli”, možda nije “sasvim suluda”, ali je sigurno sasvim neobjektivna.
Prvi potpredsjednik minirao rad Vlade
Naprotiv, Vlada nije srušena zato što nije radila, nego zato što je svim silama njezin rad minirao “prvi potpredsjednik”, bilo tako što se uopće nije petljao u svoj posao i izbjegavao čak i svaku komunikaciju s premijerom, bilo svojim bezočnim kadroviranjem. U tome su mu pomagali njegovi čauši iz Domoljubne koalicije stalnim zanovijetanjem o Mostu kao “remetilačkom čimbeniku”. Priskočila je i opozicija, koja nije imala pametnijeg posla nego da u tom bogougodnom rovarenju pruži svoj obol, “stvarajući pakao”.
Vlada je pala i zato što je Karamarku u njegovim zakulisnim kombinatorikama bilo nezamislivo da može ne uspjeti njegovo “preslagivanje”, da mostovce ne može slomiti ili potkupiti. Uspio je ipak Most okrnjiti, odvojiti od njega još tri člana, slijedeći i u tom pogledu svjetli primjer Milanovića, koji je uspio primamiti četiri člana Mosta.
Stalno se ponavlja optužba na račun Vlade da nije u prvih gotovo pola godine svog mandata poduzela niti jednu jedinu najavljivanu krupnu reformu. Je li ta olaka optužba samo u funkciji diskreditacije Vlade ili je valja pripisati tome da ljudi govore naprosto koješta?
Što je napravio Zoran Milanović?
Kada su mostovci, s vremena na vrijeme, odgovarali na te optužbe, s pravom su upozoravali da se krupne promjene našeg sustava ne mogu izvesti na brzinu i bez prethodnoga javnoga, političkog i stručnog konsenzusa. Među inima, takvu je optužbu na račun Vlade iznosio i Čačić, iako se nitko ne može sjetiti da je poduzeo i proveo bilo kakvu reformu ni u punih prvih godinu dana svojeg mandata, kao “prvi potpredsjednik” jedinstvene i stabilne Vlade Zorana Milanovića.
Kada se Markovina, s nizom drugih, zgraža nad ovom Vladom i ulogom Mosta u njoj, molim ga da zamisli da mostovaca u njoj nije bilo i da se Domoljubna koalicija mogla razmahati u punom kapacitetu svojih bojovnih ideoloških i kadrovskih resursa. Stabilna i jedinstvena Vlada s premijerom Karamarkom, ministrom unutarnjih poslova Brkićem i barem elitnom desetinom likova poput Hasanbegovića.
Koliko mogu razumjeti, Markovina polemizira sa mnom jer se, zacijelo opravdano, pribojava da bi naša sve šira javnost mogla sve više doživljavati Most kao “moralnu vertikalu”, kao “spasonosnu političku grupaciju”.
Grcanje u nepotizmu i korupciji
Što se mene tiče, tvrdim samo to da njihovo djelovanje od početka do kraja ovog političkog ciklusa, od formiranja do rušenja Vlade Tihomira Oreškovića, svjedoči da je Most samosvjesna grupacija hrvatskih građana, koja svojim ljudskim integritetom i demokratskom političkom kulturom predstavlja civilizacijsku i političku alternativu cijelome hrvatskom stranačkom sustavu, koji grca u autoritarnosti, nepotizmu, korupciji.
Valja se čuvati moralističke patetike i providencijalističke retorike. Uzmemo li samo dvojicu najistaknutijih čelnika Mosta, Petrova i Grmoju, nisu oni nikakvi antički “anđeli javnog života” (kako bi rekao Montesquieu), nego su samo normalni, razložni, samosvjesni mladi ljudi koji ne prijete, ne sikću, ne lažu i ne muljaju. Otporni na prijetnje, ucjene i korupciju. Moralna normala, a ne vertikala. Na svakome je da ocijeni da li time “u Most upisujem sadržaj vlastitih političkih želja” ili je riječ o objektivnim značajkama te grupacije građana.
Markovina je zacijelo u pravu kada ističe da je Most mnogo toga propustio učiniti, čak i da zanemarimo rigidnoga ideološkog bojovnika Hasanbegovića. Ali sam propušta uvidjeti što je Most učinio. A pogotovo previđa činjenicu da sadašnja, već bivša, vlada nije bila vlada Mosta, nego vlada čak ne ni samog HDZ-a nego i čitave Domoljubne koalicije, što je još kudikamo gore.
Bilanca djelovanja grupe Mostovaca
U toj do kraja nepovoljnoj konstelaciji, ne čudi da je Most šutke prešao preko ideološkog divljanja i revanšističkog kadroviranja u kulturnom i medijskom sektoru. Markovina nema pravo kad tu činjenicu tumači Mostovom ideološkom suglasnošću, štoviše njegovim suučesništvom, s tom retorikom i kulturnom politikom. U pitanju su granice Mostove političke moći, utjecaja i znanja, a ne ideološka kolaboracija sa crnom desnicom.
Završno bih istaknuo da političku bilancu djelovanja grupe građana mostovaca valja ocijeniti ozbiljno, konkretno i kritički. Može se, posve legitimno, smatrati da u svojim najvišim ambicijama nisu uspjeli, štoviše da nisu ni mogli uspjeti.
Nasuprot tome, nastojim pokazati da njihov primjer uopće nije za podcjenjivanje, da njihov politički angažman, uza sve njihove nedoumice i nedorečenosti, zablude i iluzije, otvara nove perspektive i budi nade da mi kao građani nismo puki objekti nama nesklonoga i opakog Usuda nego prvorazredni politički akteri u oblikovanju našega zajedničkog života.
Kako je počela polemika Dragutina Lalovića i Dragana Markovine, pročitajte ovdje:
Intervju s Lalovićem: ‘Most je jedna od najboljih pojava u povijesti zemlje’