Pomalo neobičan život jedne od najvažnijih političarki SDP-a

Očuvanje jedinstva stranke

“Poštujem kolegu Komadinu, ali sam govorila da je Zoran bolji kandidat. U svom poslu srećem i dosta HDZ-ovih članova i simpatizera i svi do jednog su mi govorili da nikako ne žele Zorana Milanovića na čelu SDP-a. To puno govori samo za sebe. U čitavom izbornom procesu nastojala sam čuvati jedinstvo stranke i lobirati za Zorana tako da ne nastane ‘zla krv’ na dulje staze jer smatram da su naši politički protivnici izvan SDP-a, a ne u njemu. Osječki SDP je jedna od prvih organizacija koja je donijela jednoglasnu odluku da podržimo Milanovića na unutarstranačkim izborima, ali odluku nismo objavljivali javno, upravo zbog procjene da bi to dolilo ulje na vatru.”

Možda zbog toga što je već četiri godine njeno radno mjesto u Bruxellesu, pa je na određen način izvan žiže zanimanja domaće javnosti, o Biljani Borzan privatno, zna se mnogo manje nego o većini političara u Hrvatskoj. Ova 43-godišnja liječnica, koja je specijalizirala medicinu rada i sporta, u politiku se uključila 1999. godine i meteorski počela napredovati.

Kaže kako su joj se u politici, za razliku od profesionalne liječnike karijere, otvarala mnoga vrata na koja nije ni pokucala. Završila je studij i lišena učenja i polaganja ispita, odjednom se našla u moru slobodnog vremena. Krug prijatelja u kojem se kretala, mladih intelektualaca željnih dokazivanja, zanimao se za politiku i zahvaljujući šogoru, koji je već bio član SDP-a, uključila se u stranku, naivno misleći da će, kad se radi o politici, sama odrediti koliko će se njome baviti. A onda je shvatila da je politika ”rijeka duboka” u koju, kad jednom padneš, ili plivaš ili potoneš.

Račan ju je simpatizirao

Osječka gradska organizacija SDP-a predložila ju je za saborsku listu 2003. godine. Njen tadašnji životopis je, kaže, stao u tri reda, no Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a, nakon razgovora kojeg su obavili i ujedno se tom prilikom i upoznali, odlučio je staviti je na SDP-ovu saborsku listu. Doduše, na šesto mjesto u četvrtoj izbornoj jedinici, pa na tim izborima nije dospjela na Markov trg. Račanova odluka da je kandidira za Sabor ju je iznenadila, no tek će nekoliko godina kasnije, kad on već bude mrtav, saznati zašto ju je izabrao.

Bilo je to 2007. u zagrebačkom Domu sportova gdje je Zoran Milanović, pripremajući se za izbore, predstavljao svoj najuži tim, skupinu od dvadesetak ljudi koje je vidio kao najbliže suradnike i okosnicu svoje Vlade. Stajali su na bini, među njima bila je i Biljana Borzan. Kad je skup završio, prišla joj je Dijana Pleština, supruga pokojnog Ivice Račana, koju do tada nije poznavala i pokazujući prstom prema nebu, rekla: ”On bi bio ponosan da te sada vidi ovdje na bini. Sjećam se dana kada te upoznao jer kad je došao kući puno mi je pričao o tebi. Ostavila si sjajan dojam i rekao je kako će te, što je moguće više, uključivati u rad stranke”.

Život na relaciji Osijek-Bruxelles

Na izborima 2007. osvojit će prvi saborski mandat, a 2011. drugi, ali će ga u pola prekinuti jer je izabrana u Europski parlament. Bruxelles joj ni do tada nije bio nepoznat: od srpnja 2012. do lipnja 2013. bila je promatračica u Europskom parlamentu, tada još ne znajući da ondje, zapravo, obavlja svojevrsni ”pripravnički staž” za ozbiljan zastupnički posao na kojem je i danas. Iako joj mnogi zavide, smatrajući kako je zastupnički mandat u EU parlamentu posao iz snova – odlična plaća, lagodni život u prijestolnici Europske unije, poznate po luksuznim hotelima i vrhunskim restoranima – u praksi to izgleda posve drugačije.

Ponedjeljkom – rani jutarnji let iz Osijeka u Zagreb, u Zagrebu zrakoplov za Bruxelles, vožnja kroz uvijek gusti promet belgijske prijestolnice do ureda u Europskom parlamentu, gdje radni dan obično završava u večernjim satima. Do četvrtka sjednice, sastanci, konzultacije, razgovori – sve pod umjetnim svjetlom i umjetnom klimom – pa opet jurnjava na aerodrom, let do Zagreba i odatle vožnja do Osijeka. I tako iz tjedna u tjedan. S tim što je sada, nakon nedavnog terorističkog napada u Bruxellesu i ograničenog zračnog prometa s glavnim gradom Belgije, putovanje još zamornije. Umjesto u Bruxelles, iz Zagreba se leti u Amsterdam, pa odatle vlakom, još dva sata.

“Kad sam u Osijeku, najbolji odmor od Bruxellesa je vožnja biciklom. Suprug i ja izaberemo neku od osječkih staza, vozimo se i razgovaramo, udišemo svjež zrak kojeg sam, stalno u zgradi EU parlamenta, hotelu, zrakoplovu ili vlaku, naprosto željna,” priča dok razgovarao u njenom osječkom uredu, malenoj kancelariji uz dravsku promenadu, na Šetalištu kardinala Šepera.

Ne priznaje muško-žensku podjelu poslova

Suprug Biljane Borzan, Vladimir, također je liječnik, gastroenterolog u Kliničkom bolničkom centru u Osijeku. Nije sretna pitanjem koje joj postavljamo: kako s obzirom na stalna putovanja i izbivanja od kuće koja traju već godinama, uspijeva spojiti tri zahtjevne uloge: majke (Biljana Borzan ima dva sina, Andreja i Mateja), supruge i političarke. Smješka se i kaže: zašto se takvo pitanje ne postavlja muškarcima jer i oni imaju tri iste uloge: oca, supruga i političara?

“Ne znači da sam manje majka ili manje supruga ako sam u politici. Ključ je u dobroj organizaciji: kada za sve odredite vrijeme i zaista se posvetite onome što radite, možete biti puno učinkovitiji nego kada znadete da imate sve vrijeme ovoga svijeta. Kad sam doma u Osijeku, sa svojim sinovima nastojim maksimalno iskoristiti vrijeme, biti uključena u njihove, bilo školske, bilo slobodne aktivnosti. Naravno, osjećaj grižnje savjesti što sam toliko odvojena od obitelj ne izlazi iz mene, ali kada ih vidim zdrave i sretne, odlične u školi, smirim se i pomislim: tko kaže da bi to bilo nešto drugačije da sam stalno doma.”

Ne spada među one koji poslove dijele na muške i ženske. Među slikama iz obiteljskog albuma nekoliko je onih koje to zorno pokazuju: Biljana Borzan u ruci s bušilicom, izvijačem ili četkom za ličenje. Odrasla u obitelji gdje je bilo napretek alata (otac joj je inženjer), voljela se okušavati u popravcima: kad joj se, dok je još bila djevojčica, pokvario radio-kazetofon rastavila ga je i popravila. Kad se, pak, udala i kad su kod suprugovih roditelja uređivali svoj stan u potkrovlju, dvoje liječnika zajedničkim je snagama i zahvaljujući majstorskim znanjima, uglavnom samo uredilo svoj dom. Postavljali su izolaciju, borili se sa staklenom vunom i rigips pločama, lijepili pločice u kupaonici, postavljali karniše, ličili zidove…

“Bio nam je to veliki gušt, ali osim zadovoljstva što sami uređujemo svoj dom, puno smo i uštedjeli. Tek smo se vjenčali, novca baš nešto i nije bilo, pa smo se sami bacili na posao. Sjećam se, kad smo u potkrovlju postavljali izolaciju, bilo je paklenski vruće i kako sam imala košulju s kratkim rukavima, oštra staklena vuna bockala je i iritirala kožu,” priča hrvatska zastupnica u EU parlamentu o svojim kućnim majstorijama.

Slikarstvo kao velika ljubav

Javnosti je potpuno nepoznato da je dio garderobe koju nosi ova uvijek elegantno odjevena zastupnica, sašila sama. “Ne napominjem to kako bih se hvalila, već želim reći da nisam samo majstorica-štemerica, da u meni i ima i ta nježnija crta. U nekoliko navrata, analizirajući kao se političarke oblače, pohvaljena je jedna moja haljina koja je i moja kreacija i izvedba i to mi je bila najveća pohvala za trud,” kaže.

Nije odveć poznato ni da je slikarstvo jedan od njenih hobija. Iako kaže da joj je sada ”ruka zahrđala”, jer već dugo u rukama nije imala boje, nada se kako će ipak biti vremena da se jednom vrati toj svojoj mladalačkoj ljubavi. Kaže, mada ima talenta, nikada nije bila u dvojbi da li da studira slikarstvo i na taj način zarađuje kruh. Jer, veli, tada bi ovisila o tome sviđa li se nekom kako slika, a ne bi željela, samo radi toga da bi prodala slike – raditi na način da podilazi ukusima drugih.

“Što se glazbe tiče, dijete sam novog vala. Kada se želim opustiti to je glazba koju i danas najradije slušam, a kako mi je posao često vezan uz duge vožnje, najradije je slušam i u autu. I ne samo da slušam, već usput i pjevam tako da me suprug u šali zove hodajućim jukeboxom. Čim čujem pjesmu, zapamtim riječi i melodiju i stalno nešto pjevušim, pa se zna dogoditi da na relaciji Osijek – Zagreb – Osijek, pogotovo kad se vraćam kući i kad sam zbog toga vesela, vozim i cijelim putem pjevam, pa ponekad i promuknem,” kaže i smije se.

Aktivna u Europskom parlamentu

U Europskom parlamentu vrlo je aktivna: 332 puta govorila je na plenarnim sjednicama, a 65 puta se javila sa zastupničkim pitanjima. Osobito često sudjeluje u raspravama koje se tiču zdravstva, okoliša ili kontrole proizvodnje i prometa hrane, onome što se izravno ili posredno tiče njene liječničke profesije. No, vrlo je aktivna i kad je u pitanju zaštita potrošača i njihovih prava. Na pitanje požali li ponekad što je toliko truda uloženog u njeno obrazovanje sada manje iskorišteno nego da radi kao liječnica, kaže:

“Iako svaki puta kad prođem pored osječkog Doma zdravlja s čežnjom bacim pogled na prozore moje nekadašnje ordinacije – jer bilo je to lijepo razdoblje mog života – svoje obrazovanje koristim na drugi način. Kao zastupnik u EU parlamentu možete prilično utjecati na zdravstvene politike, a bilo bi posve neprimjereno da se time bavim, a da nisam liječničke struke. Ne mislim da je studij medicine bio protraćeno vrijeme, jer sva stečena znanja i iskustva sada koristim na drugi način, u političkom radu.”

Optimističan pogled na život

Sada, kad je trećina mandata u Europskom parlamentu iza nje (mandat aktualnog saziva završava u prvoj polovini 2019. godine), pitamo SDP-ovu zastupnicu, hoće li, s obzirom na činjenicu da će se kraj njenog mandata – izdrži li Oreškovićeva Vlada do kraja – poklopiti sa sljedećim hrvatskim parlamentarnim izborima, opet natjecati za posao u Bruxellesu ili odlučiti za izbore koji bi je ponovno mogli odvesti u saborske klupe na Markovu trgu.

“Što se budućnosti tiče, odavno sam prestala planirati dugoročno jer se pokazalo da mi je život uvijek krenuo u nekim smjerovima koji mi nisu bili ni u primisli. Stoga sam odlučila život prihvatiti kao jedno predivno putovanje s puno uzbrdica i nizbrdica, u kojem s osobitom znatiželjom iščekujem što se krije iza sljedećeg zavoja. Dosad se pokazalo da mi je to putovanje sve, samo ne dosadno.”