Potezi Grabar-Kitarović snažan su argument da ne smije imati nikakve ovlasti (osim protokola)
Političko neznanje, neumjerena ambicija, beuzvjetna lojalnost HDZ-u
Kineski FB status predsjednice Republike kojim je poručila da želi preuzeti izvršne ovlasti te da će ih uistinu i preuzeti kada joj to dopusti Ustav, nabezbolnije bi bilo tretirati kao slab vic, ili kao zakašnjelu manifestaciju jetlaga, poslije dugog puta u Aziju. Nažalost, tako benevolentan odnos prema najnovijoj predsjedničinoj ekscentirčnosti posve je nemoguć. Naprosto zato što se ovdje radi o kontinuitetu njena političkog djelovanja, a ne izoliranom incidentu.
I drugi predjednici Republike sukobljavali su se s Vladom I parlamentom. Primjerice, Stjepan Mesić mjesecima se svađao s Ivicom Račanom, kada je Račanova parlamentarna većina ukidala ondašnje, iz Tuđmanova vremena naslijeđene ovlasti predsjednika Republike. Iz tog žestokog sukoba na hrvatskoj ljevici danas se pamti još samo Mesićeva izjavu kako on ne želi biti fikus.
Kolinda Grabar Kitarović poručila nam je da želi postati Franjo Tuđman. Takvo što – uz svo poštovanje prema dobrim stranama Tuđmanove politike – ne samo da je prijetnja ustavnom poretku nego i dugoročnoj političkoj stabilnosti Republike Hrvatske. Osim što se kontinuirano poigrava s ustavnim poretkom, predsjednica Republike uporno i srčano ugrožava hrvatski međunarodni položaj.
Nezabilježena razina antagonizma
Ivo josipović i Zoran Milanović, premda su pripadali istoj stanci, povremeno su se konfrontirali oko ovlasti u tajnim službama i vojsci, dok je Josipović, bez Milanovićeva protivljenja, odlučio o novom glavnom ravnatelju HRT-a.
Periodične napete situacije između predsjednika Republike, čije ovlasti uistinu jesu male, i predsjednika Vlade, gotovo da su prirodne i neizbježne. Međutim, u proteklih petnaest godina hrvatska se politička pozornica nije susrela s tako visokom i stalnom razinom antagonizma Pantovčaka prema Markovu trgu, kao u vrijeme mandata gospođe Grabar Kitarović.
Ambicije jačanja političkog utjecaja
Taj je antagonizam katkad bio osobne prirode, kao u slučaju prvih otvorenih prepucavanja između predsjednice Republike i predsjednika Vlade, za što su oboje podjednako krivi. No, i tada su se ispod osobnih nesimaptija prilično jasno vidjele ambicije šefice države, da značajno poveća svoj politički utjecaj.
Do danas, te su se ambicije manifestirale kroz dvije grupe postupaka. Riječ je, prvo, o izravnom ugrožavanju ustavnog poretka Republike Hrvatske, i drugo, o ugrožavanju međunarodnog položaja naše zemlje.
Kada je riječ o prvoj grupi postupaka, valja podsjetiti kako je predsjednica Grabar Kitarović još u proljeće ove godine zatražila da premijer Milanović podnese ostavku; predsjednica na to nema pravo, jer premijer odgovara hrvatskom Saboru a ne predsjedniku Republike.
Licitiranje navodnim ovlastima
Zatim je predsjednica ljetos dugo licitirala svojim navodnim ovlastima kojima bi, kao vrhovna zapovjednica, mogla spriječiti održavanje vojne parade: poslije velikog uspjeha mimohoda u povodu Oluje, gospođa Grabar Kitarović pravila se kao da ga nikad nije pokušavala spriječiti.
Zatim je, otkako je počela izbjeglička kriza, predsjednica Republike pokušala uspostaviti paralelni izvršni sektor za izbjeglice na čelu s posebnim povjerenikom dr. Andrijom Hebrangom. Njen je kadrovski odabir u ovom slučaju bio toliko katastrofalan da je taj pokušaj propao čim je dr. Hebrang dao prve tri izjave o izbjeglicama.
Zatim je predsjednica odbila odgovoriti hoće li dodijeliti mandate za sastavljanje nove Vlade onom kandidatu koji prikupi najviše potpisa ili onome koji osvoji relativnu većinu na izborima, premda je potpuno jasno da mandat dobiva kandidat koji prikupi potreban broj zastupničkih potpisa. Tu je već predsjednica Republike ušla u strahovito opasan teritorij miješanja u ishod izbora.
Obilježje državnog udara
Ne želimo koristiti preteške riječi, ali svaka intervencija u ishod parlamentarnih izbora nužno nosi obilježje državnog udara. I naposljetku, iz Kine nam je stigla poruka da predsjednica želi veće izvršne ovlasti i promjenu Ustava. Kolinda Grabar Kitarović poručila nam je da želi postati Franjo Tuđman.
Takvo što – uz svo poštovanje prema dobrim stranama Tuđmanove politike – ne samo da je prijetnja ustavnom poretku nego i dugoročnoj političkoj stabilnosti Republike Hrvatske. Osim što se kontinuirano poigrava s ustavnim poretkom, predsjednica Republike uporno i srčano ugrožava hrvatski međunarodni položaj.
Potpuno je nevjerojatno da Kolinda Grabar Kitarović u sukobu Mađarske i Hrvatske podržava mađarsku stranu. Još je nevjerojatnije da se predsjednica identificira s najzadrtijim nacionalističkim liderom današnje Europe. Čini se da gospođi Grabar Kitarović ni poslije njemačkog napada na Budimpeštu zbog zatvaranja granice prema Hrvatskoj, još nije jasno da je Viktor Orban mađarski Jörg Haider, samo što je dugo na vlasti.
Kolosalna povijesno-politička pogreška
Misli li gospođa Grabar Kitarović da je za Hrvatsku uistinu korisno vezati se uz čovjeka Haiderova profila i ugleda? Ako misli, riječ je o kolosalnoj povijesno-političkoj pogrešci.
U predizbornoj smo kampanji imali mnogo razloga sumnjati u političku kompetetnost gospođe Grabar Kitarović. Sada se, nažalost, iz dana u dan uvjeravamo u njeno političko neznanje (političko znanje ne treba brkati s tehničkim diplomatskim kompetencijama, koje predsjednica posjeduje), udruženo s neumjerenom osobnom ambicijom i s bezuvjetnom lojalnošću Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a ne građanima Republike Hrvatske.
Devet mjeseci mandata Kolinde Grabar Kitarović snažan su argument u korist inače sporne teze da predsjednika Republike valja birati u parlamentu i da predsjednik Republike ne treba imati nikakve ovlasti, osim posve protokolarnih.