Telegram istraživanje: Kako su srpski crkveni čelnici odgodili proglašenje Stepinca svetim
U pismu papi čelnici SPC zatražili su valorizaciju cijele NDH
Izjava kardinala Josipa Bozanića kako je papa Franjo zbog toga što “Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu dovoljno jasni argumenti po kojima je blaženi Alojzije Stepinac svet”, predložio da se formira Radna skupina sastavljena od katoličkih i pravoslavnih stručnjaka koja će zajedno preispitati sporna pitanja glede osobe kardinala Stepinca, izazvala je zaprepaštenje i nezadovoljstvo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ali i među vjernicima.
Naime, proces beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca završen je već prije gotovo četiri godine pa je već nekoliko puta objavljen čak i datum kada je kardinal Stepinac trebao biti proglašen svetim. Premda se znalo da se SPC protivi kanonizaciji kardinala Stepinca, sve je ipak upućivalo na to da je samo pitanje vremena kada će se odluka Svete Stolice o beatifikaciji i formalno objaviti. Čak je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na svečanoj uskrsnoj misi 2014. izjavio da nitko i ništa više ne može zaustaviti Crkvu da proglasi Alojzija Stepinca svetim, premda su protivnici kršćanstva desetljećima pokušavali zatrti sve što je vezano uz njegove ime.
Srpski prigovori
Kako je očito dogovoreno da sadržaj korespondencije pape Franje s patrijarhom Irinejom te zaključci do kojih su došli ostanu najstroža tajna, ni iz Katoličke ni iz Pravoslavne crkve ne mogu se, ni službeno ni neslužbeno, saznati detalji dogovora. Ipak, iz izvora dobro upućenih u zbivanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Beogradu Telegram je doznao da se patrijarh Irinej u svom pismu papi Franji nije bavio samo jednim pitanjem, onim o beatifikaciji kardinala Stepinca, već je njegovo pismo znatno kompleksnije te otvara cijeli niz vrlo važnih pitanja vezanih za razdoblje Nezavisne države Hrvatske te zločina koji je počinio ustaški režim. Također, ne krije se ni zabrinutost SPC-a što se, kako tvrde, u Hrvatskoj i danas, ne samo toleriraju nego se pokušavaju zagovarati, pa i rehabilitirati vrijednosti iz vremena ustaškog NDH režima.
A da bi to moglo biti točno, može se iščitati iz riječi kardinala Bozanića koji je objasnio kako će se ispitati i “ratni događaji vezani uz odnose Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu po kriterijima cjelovite istine”.
Dakle, riječ je o puno široj tematici kojom će se baviti Radna skupina stručnjaka Katoličke i Pravoslavne crkve, što potvrđuje da je posrijedi dramatičan zaokret Vatikana sa, za sada, teško sagledivim posljedicama. Posebice zbog toga što će Radnoj skupini zasigurno trebati puno vremena, što znači da će se za nekoliko godina odgoditi proglašenje kardinala Stepinca svecem premda je radni proces, kako je istaknuo kardinal Bozanić, pri Svetoj Stolici gotovo završen s pozitivnim zaključkom te predstoji još samo sud Kardinalske komisije i službeno proglašenje Svetog Oca.
Nedavno je objavljeno da se formira zajednička komisija Vatikana i Srpske pravoslavne crkve o kanonizaciji Alojzija Stepinca, a u pismu što su ga prije nekoliko mjeseci poslali papi čelnici Srpske pravoslavne crkve zatražili su, po informacijama Telegrama, valorizaciju čitave NDH
Kardinal Bozanić također je istaknuo da se “ono što je učinjeno neće više preispitivati, nema nikakve revizije procesa. Možemo reći da je sam proces za proglašenje svetim blaženog Alojzija došao gotovo do svog kraja… Nadalje, htio bih naglasiti da papa Franjo ne želi odustati od kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca jer je i osobno uvjeren u njegovu svetost. Stoga u odanosti prema Svetom Ocu prihvaćamo njegovu odluku koja otvara možda malo dulji vremenski tijek do kanonizacije i traži više ljudskoga strpljenja i povjerenja u vodstvo Providnosti… Inicijativa srpsko-pravoslavnog patrijarha Irineja, nadamo se, pridonijet će boljem i širem upoznavanju istine o životu i djelu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, a Istina će nas osloboditi!”, zaključio je kardinal Bozanić svoju homiliju.
Kesteni u vatri
Srpski pravoslavni patrijarh Irinej uručio je krajem prošle godine u Beogradu tadašnjem tajniku za odnose s državama u Državnom tajništvu Svete Stolice nadbiskupu Dominiku Mambertiju pismo za papu Franju u kojem je iznio prigovore glede kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. U veljači ove godine kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za sjedinjenje kršćana, donio je patrijarhu Irineju Papin odgovor. U njemu se, između ostaloga, kaže da su prigovori patrijarha Irineja već bili predmet procesnih istraživanja iz kojih proizlazi da je nadbiskup Stepinac bio pastir posve posvećen spasu duša, kao vjeran sljedbenik Kristov i uzor kršćanskoga života. Ujedno se navodi da se takve ocjene duguju savjesti i stručnosti povjesničara i teologa koji su ispitivali procesne isprave.
Unatoč tomu papa Franjo odlučio je formirati radnu skupinu i odgoditi beatifikaciju. Čime je napravio presedan kakav se još nije dogodio u višestoljetnoj povijesti Katoličke crkve.
Kardinal Bozanić takvu je neočekivanu odluku Svete Stolice branio tezom kako se papa Franjo time odlučio na jedan poseban, gotovo neočekivan ekumenski korak, bez presedana u povijesti. “Sveti Otac želi da Srpska pravoslavna crkva upozna naše argumente zašto je kardinal Stepinac svet te da se i sama njegova kanonizacija dogodi u boljem ozračju odnosa tih dviju Crkava”.
Globalna politika
Dobro upućeni izvor blizak vrhu Katoličke crkve na Kapolu nije krio nezadovoljstvo odlukom pape Franje te je upozorio kako je kardinal Bozanić morao “vaditi kestene iz vatre” umjesto Vatikana te objasniti vjernicima i javnosti zašto je beatifikacija odgođena.
“Hrvatska je zemlja koja je po svemu najbliža Vatkanu. Geografski je bliža samo Italija, povijesno smo najbliži jer smo bili predziđe katoličanstva, a osim toga, u Hrvatskoj živi čak 85 posto katolika. Unatoč tomu Hrvatska je već više puta u povijesti bila kolateralna žrtva globalne vatikanske politike, posebno kada je riječ o odnosu Katoličke i Pravoslavne crkve. Svaki papa želi prebroditi razlike između katoličanstva i pravoslavlja, pokušava započeti dijalog o približavanju, nastoji ponovno povezati dvije Crkve, naći zajednički jezik i program, riječju da se uspostavi međusobno povjerenje i razumijevanje.
To je prioritet vatikanske politike, to je njen dugoročni cilj i tomu je sve podređeno. Kako to u Ruskoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi dobro znaju, koriste svaku priliku kako bi iz toga izvukli beneficije za sebe. Problem je međutim u tomu što nitko nije tako neprijateljski nastrojen prema Vatikanu kao što su to SPC i Srbija. Nije to ni Rusija ni Ruska pravoslavna crkva kao ni Grčka i njena pravoslavna crkva. Odnos Beograda prema Vatikanu mogao bi se najbolje opisati riječima iracionalna mržnja. Beograd si dopušta takvo ponašanje prema Vatikanu jer zna da je Srbija za Svetu Solicu iznimno važna karika koju je oduvijek doživljavala kao odskočnu dasku prema Istoku, Rusiji, pravoslavlju i komunizmu. Osim toga Vatikan je dodatno oprezan prema Srbiji jer iza nje stoji Rusija. Uostalom Vatikan, da se ne zamjeri Moskvi, nikada nije bio odviše oštar u osudi ruske intervencije u Ukrajini.”
Kako bi ilustrirao svu složenost odnosa Vatikana i Srpske pravoslavne crkve, sugovornik Telegrama ispričao je kako je bečki nadbiskup, kardinal Franz Konig, u vrijeme komunizma i Jugoslavije, vrlo često posjećivao u Zagrebu kardinala Franju Kuharića.
Tajni posjeti
Tek kasnije je kardinal Kuharić saznao da je dio tih posjeta kardinal Konig iskoristio za tajne posjete Beogradu. Tamo je predavao čelnicima SPC-a novac u gotovini koji im je Vatikan slao kao financijsku pomoć da lakše prežive komunistički režim. Može se samo zamisliti kako je reagirao kardinal Kuharić kada je saznao za tajne misije kardinala Koniga koji mu o tomu nikada nije rekao niti jednu riječ. Nije također nikakva tajna da je Vatikan godinama tajno stipendirao školovanje mladih pravoslavnih svećenika.
A da zaista postoji izniman interes Vatikana za suradnju sa SPC-om, možda najbolje ilustrira otkriće do kojega je Telegam došao u Beogradu. Za najžešćih napada JNA i Srbije na Hrvatsku, u Beču su se u strogoj tajnosti sastali zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić i patrijarh srpski Pavle, arhiepiskop pećki, mitropolit beogradski sa suradnicima. Sastanak su inicirali pojedinci i institucije koje su, zaključile su kasnije obje strane, valjda željele dobiti Nobelovu nagradu za mir.
Važno je međutim spomenuti da je Vatikan podupro ideju o razgovorima. Premda su kardinal Kuharić i patrijarh Pavle pregovarali punih pet dana, razišli su se bez dogovora jer su obje strane ostale pri svojim stajalištima. Dva su izaslanstva bila smještena u jednom dvorcu pokraj Beča, ali su odsjele na suprotnim krilima. Švicarci su pak između dvije delegacije postavili teško naoružane vojnike objašnjavajući da je to potrebno jer su države u kojima djeluju crkveni velikodostojnici ipak u ratu pa da je potrebna predostrožnost. Ti čuvari međutim nisu bili potrebni jer su se članovi izaslanstava međusobno dobro poznavali, a patrijarh Pavle i njegovi suradnici čak su nazočili misi u maloj kapeli dvorca koju je držao kardinal Kuharić.
Bozanić je bio prisiljen, umjesto Vatikana, vjernicima objasniti što se dogodilo, kaže Telegramov izvor blizak Kaptolu
U Srbiji je pak pravu uzbunu izazvao episkop slavonski Jovan Ćulibrk, koji je nedavno komentirao u intervjuu za tjednik Nedeljnik probleme oko kanonizacije Alojzija Stepinca. Za episkopa Jovana tvrdi se da je u SPC-u najbolji poznavatelj holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu te da je specijalist za srpsko-židovske odnose koje je izučavao na Židovskom univerzitetu u Jeruzalemu i u Jad Vašemu. Kada je vladika Jovan ustoličen za episkopa u Pakracu 2011., mediji su objavili da je, dok je služio vojni rok u Nišu, postao podoficir JNA te rezervist 63. padobranske jedinice zloglasnih niških specijalaca.
“O Stepinčevoj kanonizaciji isključivo Vatikan odlučuje. No, samo formiranje ovakve komisije veliki je korak napred u međusobnim odnosima i nadam se da će preko ove komisije i nauka i bogoslovlje imati priliku da daju svoje odgovore… Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca. Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu. Na tom procesu i uopće pred komunistima je on pokazao hrabrost, i nesumnjivo je da je taj elemenat ispovjedništva presudan u procesu beatifikacije i kanonizacije.
No, upravo odatle polaze i oni koji Stepincu prigovaraju da istu hrabrost nije pokazao i pred Pavelićem kada je trebalo osuditi i spriječiti ustaška zlodjela. No, ništa nije jednostavno: zamislite da su i Stepincu i patrijarhu Pavlu ustaše ubile brata – Pavlov brat Dušan poginuo je u partizanima u Siraču 1942., a Stepinčeva brata Miju odveli su i ubili sljedeće, 1943. godine.”
“Papin korak je iznad svega pragmatičan”, kaže za Telegram profesor Ivica Maštruko, veleposlanik Jugoslavije u Vatikanu do 1991., a od 1992. veleposlanik Hrvatske u Italiji, Rumunjskoj, Moldovi, Sloveniji i Armeniji, jedan od najkompetentnijih sugovornika za vjerske teme. Maštruko (75) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu teoriju ateizma i religije, a 1980. u Ljubljani je doktorirao na temu Sociologije religije.
“Taj korak nije baš s oduševljenjem dočekan u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, kao uostalom i neki drugi papini potezi. Kada se promatra u kontekstu globalne politike Svete Stolice, onda taj potez doista ima izrazito ekumensku dimenziju. No, vjerujem da papa Franjo nije imao na umu samo tu ekumensku dimenziju. Dakle, nije riječ samo o iskazivanju dobre volje nego i u tomu da unutar Katoličke crkve, pa i u samom vrhu u Vatikanu, među kardinalima, postoje oni velikodostojnici koji imaju potpuno različita stajališta i razmišljanja o događajima u Hrvatskoj za Drugog svjetskog rata. Vjerujem da je zbog svega toga papa odlučio formirati Radnu skupinu koja će razmotriti različite dvojbe vezano uz djelovanje kardinala Alojzija Stepinca tijekom NDH, ali kako bi i sam papa raščistio neke osobne dileme o tome”, kaže Maštruko.
Odnosi s Moskvom svakom su papi od velike važnosti i jasno je da se neće zamjeriti Srbiji, kaže izvor Telegrama
Na pitanje kako objašnjava da su iz Srpske pravoslavne crkve vjerojatno stizale iste zamjerke u vrijeme kad je papa Ivan Pavao II. proglasio kardinala Stepinca blaženim, ali da tada te primjedbe nisu uzete u obzir, Maštruko kaže: “Treba imati na umu snažno djelovanje hrvatskog lobija pri Svetoj Stolici, koji je preko visokopozicioniranih svećenika u vatikanskoj hijerarhiji te Zavoda svetog Jeronima širio, promovirao i uspješno prezentirao svoje viđenje uloge kardinala Stepinca. Pri tomu je antikomunizam unutar Katoličke crkve i Vatikana usko povezan s antikomunizmom kardinala Stepinca. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim, moj je dojam, koji je možda i pogrešan, ponajprije zbog njegova antikomunizma, dok su njegova uloga i prošlost u NDH s obzirom na funkcije koje je obavljao, stavljene u drugi plan”.
Dodaje da je osobno izbjegavao manifestacije koje su promovirale pozitivnu ulogu kardinala Stepinca. “Zato što je za mene kardinal Stepinac, blago rečeno, kontroverzna ličnost. Istinski kršćani s ovih prostora nikad nisu bili ni na koji način svojom djelatnošću vezani uz neki režim. Za mene su kršćanski uzori katolički intelektualci poput Šagi-Bunića, Turčinovića, Bajsića, biskupa Badurine ili specifične osobe poput Majke Tereze. Stepinca se u tom pogledu s njima uopće ne može uspoređivati”, smatra.
Molba za pokrštavanje
U pismu koje je krajem prošle godine srpsko-pravoslavni patrijarh Irinej uputio papi Franji on je posebno upozorio na ulogu kardinala Stepinca pri pokrštavanju pravoslavaca nakon formiranja NDH i dolaska Ante Pavelića i ustaša na vlast.
“Pokrštavanje pravoslavaca nije jedini, ali je svakako najsporniji dio djelovanja kardinala Stepinca tokom ustaške vlasti. Kardinal Stepinac bio je vojni vikar NDH, bio je na čelu Komisije za pokrštavanje, što mu se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi najviše zamjera. Nesporno je da je kardinal Stepinac služio ustašama uz primjedbe na račun ponašanja njihova režima, ali on se nikako ne može kompletno odvojiti od ustaške vladavine. Sasvim je sigurno da su pokrštavanjem spašeni životi mnogih Srba, no ipak je riječ o manjem broju u odnosu na onaj koliko ih je ubijeno i prisilno iseljeno. Inače, način na koji se provodilo pokrštavanje bio je u potpunoj suprotnosti s obranom, stajalištima, postupcima, pismima i obraćanjima koje je kardinal Stepinac iznosio za suđenja protiv njega. Njegovo je stajalište bilo da mu se ne može suditi pod pritiscima, dakle zalagao se za suprotno od onoga što je kao predsjednik Komisije za pokrštavanje radio. Spašavanje života ljudi pod cijenu ljudske degradacije i poniženja grijeh je koji Bog ne bi trebao opraštati.”
Različita mišljenja
Za razliku od Maštruka, sugovornik Telegrama blizak vrhu Kaptola, kao uostalom i cijela hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj, uvjeren je kako je pokrštavanjem kardinal Stepinac činio plemenito djelo jer je tako spasio živote mnogih Srba.
Po podacima koje je Srpsko narodno vrijeće prikupilo u zagrebačkoj nadbiskupiji, 1941. godine oko 41.000 Srba podnijelo je molbu za pokrštavanje, 1942. oko 21.000, a nakon toga je godišnje stizalo između 500 i 600 molbi. Ukupno je, dakle, u prve dvije godine NDH oko 65.000 Srba podnijelo molbu za pokrštavanje. Upozorava se da tim brojkama valja pribrojiti još oko 18.000 Srba čije se molbe za pokrštavanje nalaze u Državnom arhivu te oko 4500 molbi iz Gradskog arhiva. U pismu papi patrijah Irinej upozorava također da je iz NDH prisilno iseljeno oko 120.000 Srba te da ih je po podacima United States Holocaust Memorial Musem u Washingtonu u NDH stradalo oko 300.000, a po podacima povjesničara profesora Vladimira Žerjavića oko 217.000.
Episkop slavonski vladika Jovan smatra međutim da je nemoralno iznositi autoritativne tvrdnje o broju žrtava u Jasenovcu.
“Broj nije suštinski bitan, ali je veoma važan jer pokazuje dimenzije zločina. Da je broj stradalih u Jasenovcu ogroman, to znamo, ali je problem koji postoji još od početka osamdesetih, kada je počelo otvorenije da se raspravlja o Jasenovcu, u tome što će veliki broj ljudi da skoči i pita: a koliki je taj broj? Ovde ću da ponovim ono što govorim stalno, a to je da je nemoralno pitati za broj stradalih u Jasenovcu. Zašto? Zato što su u većini europskih država do 1948. godine izvršene procjene broja žrtava u Drugom svjetskom ratu i date su preliminarne procjene karaktera rata; Nürnberški sud je simbol tog vremena.
Sedamdeset godina nakon prestanka rada Jasenovca, mi još uvijek baratamo s poratnim procjenama, i još uvijek nam nedostaje ozbiljan rad na utvrđivanju broja žrtava. Zato, iznositi autoritativne tvrdnje o broju jasenovačkih žrtava, pogotovo kako se to radi na prostoru bivše Jugoslavije, jest nemoralno”, objasnio je vladika Jovan Ćulibrk.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. rujna 2015.