Komentar: Par važnih napomena o tome za koga su Sinjani ginuli 1715.

Stvarnost je nešto drukčija od povijesne mitologije

Pojednostavljeno govoreći, radi se o promatranju povijesnih događaja iz konteksta suvremenog društva. Takav odnos, koji čak i javne obrazovne institucije potiču i održavaju, kako za vrijeme socijalističkog razdoblja tako i danas, povijest u pravilu promatra kroz crno-bijele vizure i prizmu imaginarnog nacionalnog interesa. U kojem postojimo, uvjetno govoreći, ‘mi’ i ‘oni’. Odnos prema baštini Sinjske alke nije tu naravno jedini, pa čak ni najdrastičniji primjer, no njegova aktualnost može nam poslužiti kao paradigma takvog tretiranja prošlosti. Sasvim u duhu Tuđmanove vizije o tisućljetnom snu i višestoljetnom povijesnom razvoju koji je nužno vodio do samostalne države, bitka iz 1715. godine dominantno se promatra u kontekstu borbe između Hrvata i Turaka u kojoj su Hrvati odnijeli pobjedu, spasivši Sinj od tuđinske okupacije. No stvarnost je ipak nešto drukčija od povijesne mitologije.

Kad je prije nekoliko godina, točnije 2007., u Klovićevim dvorima postavljena izložba Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja, javnost je na najbolji mogući način mogla vidjeti kako funkcioniraju mehanizmi mitologizacije i samoobmane. U raskošnu izložbu, koju je iz mnogo razloga trebalo postaviti, ako ništa onda zbog tvrdnje iz samog naslova, o nepoznatoj zemlji, uložena su značajna sredstva. Uz kvalitetnu marketinšku kampanju i iscrpan, studiozan katalog, izložba je doživjela uspjeh kod javnosti i potpuno opravdala svoje postavljanje. No imala je isti problem kao i sadašnje obilježavanje tristote obljetnice Alke.

Pored toga što je brojne, manje ili više poznate činjenice, predstavila široj javnosti, znatan dio toga je prešutjela. To posebno vrijedi za katalog. Naime, kad bi neupućen netko čitao spomenuti katalog, stekao bi dojam kako je čitava Zagora temeljito i gotovo isključivo obilježena katoličkom baštinom, dočim islamske i pravoslavne jedva da ima u tragovima. Što, naravno, ne odgovara činjeničnom stanju stvari.

Mantra o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva

Zadržimo li se ovdje na odnosu prema osmanskoj baštini u kontekstu Alke, pogubnost takva pristupa koja je dovela do mantre o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva, rezultirala je time da studenti povijesti na splitskom Filozofskom fakultetu organiziraju simpozije u čast oslobođenja Klisa od Turaka. Čime se anakroni i u temelju nacionalistički odnos prema prošlosti dodatno obnavlja i na najvišim obrazovnim institucijama u zemlji. Promatrati ratove između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva iz 17. i 18. stoljeća kroz prizmu nacionalnog oslobođenja, u vremenu u kojem ne postoji pojam nacionalne svijesti, nije samo potpuno promašeno nego je i znanstveno diskreditirajuće. To što se takvu gledištu odaju mnogi profesionalni povjesničari sa sveučilišta i instituta, ne čini tu poziciju ništa utemeljenijom. Jedino na što ta činjenica upućuje jest stanje hrvatske historiografije.

Famozna bitka iz 1715. godine odigrala se u sklopu posljednjeg u nizu od tri mletačko-osmanska ratna sukoba iz 17. i 18. stoljeća, pri čemu treba naglasiti kako nije imala veću vojnu važnost. Općenito govoreći, čitavo dalmatinsko bojište u tom je ratu bilo sporedno u odnosu na vojne sukobe na Peloponezu, odnosno Moreji, kako se taj poluotok nazivao u mletačkoj terminologiji. Štoviše, nakon dva razarajuća rata iz 17. stoljeća (Kandijskog 1645. – 1669. i Morejskog 1684. – 1699.), ovaj posljednji rat u nizu, koji je završio mirom u Požarevcu iz 1718. godine, umnogome je poštedio Dalmaciju većih borbi i razaranja.

Njegov ključni ishod odnosio se na mletački gubitak Moreje i kompenzaciju u vidu dobivanja Imotske krajine, koja od tada postaje dio Mletačke Dalmacije. Sumiramo li ova tri ratna sukoba na dalmatinskom prostoru, shvatit ćemo da je njihova ključna posljedica ta da je prostor dalmatinskog zaleđa nakon otprilike stoljeća i pol osmanske vlasti došao u posjed Mletačke Republike. Pri čemu nisu bili rijetki slučajevi da jedni protiv drugih ratuju najbliži članovi obitelji iz tih pograničnih krajeva.

Mletačka Republika tada je bila osvajač

To konkretnije znači da neka vlast koja na određenom prostoru boravi dulje od stotinu i pedeset godina naprosto ne može biti tuđinska. Odvedemo li ovu tezu dalje preko ruba svjesne provokacije, prije će biti da se Mletačka Republika pojavila na tom prostoru tada kao osvajač, s čijim dolaskom se znatno promijenila demografska i identitetska slika prostora. Neupućeni čitatelji bi danas bili iznenađeni tadašnjim vizurama, primjerice Knina, Drniša i Sinja, koje su obilovale minaretima džamija.

Ovo mletačko osvajanje dalmatinskog prostora rezultiralo je dvjema posljedicama, od kojih je druga umnogome usmjerila daljnji razvoj dalmatinskog zaleđa. U prvom redu međureligijske te poslije međunacionalne odnose na tom prostoru. Značajno pomicanje mletačko-turske granice duboko u zaleđe jadranske obale prvi je put utjecalo na preusmjeravanje interesa vrhova Mletačke Republike prema Dalmaciji uopće.

Bitka za interese Mletačke Republike

S obzirom na brojne gubitke na ostatku Pomorskog posjeda, Dalmacija je Republici ostala jedinim prostorom na temelju kojeg su mogli graditi imperijalni mit i legitimizirati daljnji opstanak Republike. Što je Veneciju natjeralo na brojne reformske pokušaje u duhu prosvjetiteljstva u Dalmaciji 18. stoljeća. O čemu je sjajno pisao Larry Wolff u, kod nas neprevedenoj knjizi, o otkriću Dalmacije u doba prosvjetiteljstva.

Tako da je, s te strane promatrajući, bitka za Sinj, kao i sve ostale bitke između mletačke i osmanske vojske na dalmatinskom prostoru, zapravo bila bitka za imperijalne interese Mletačke Republike. Što je ona naravno svojim morlačkim vojnicima znala honorirati.

Tim je zabavniji paradoks koji ovo društvo u historiografskoj produkciji konstantno proizvodi već više od stotinu godina. S jedne strane, razgrađuje mletačko nasljeđe i naglašava kolonizatorski status Dalmacije u sustavu Republike, a s druge strane, nekritički glorificira bitke koje su vođene za korist Venecije proglašavajući ih bitkama za nacionalno oslobođenje. Ono po čemu su dugoročno ovi ratovi presudno obilježili prostor dalmatinskog zaleđa odnosi se na novu demografsku strukturu tog prostora.

Tada je, naime, na ispražnjeni prostor naseljeno brojno morlačko stanovništvo, kako katoličke tako i pravoslavne provenijencije, koje se sve do Drugog svjetskog rata nije nalazilo u nikakvu sukobu. Jedini sukob koji je obilježio mletačko 18. stoljeće vodio se između pravoslavnog morlačkog stanovništva i službene katoličke hijerarhije oko pitanja crkvene autonomije.

Pri čemu je, nedorečeno i kontradiktorno, arbitrirala država, ostavljajući taj problem otvorenim. U konačnici je takvo stanje dokinula francuska uprava, utemeljivši 1808. pravoslavnu episkopiju u Šibeniku.

Razmisliti o novom odnosu prema osmanskoj baštini

Imajući u vidu sve navedeno, a neosporavajući folklornu i baštinsku vrijednost alkarskog nasljeđa, vrijedilo bi razmisliti o novom odnosu prema osmansko-mletačkim ratovima i općenito prema osmanskoj baštini koja je umnogome obilježila prostor dalmatinskog zaleđa. Zbog čega se, posebno u kontekstu 21. stoljeća, promatranje osmanske vlasti kao tuđinske, ili nekom vrstom uljeza, čini prilično neprimjerenim. Jer bi iz te perspektive jednako tuđinske bile i mletačka, kao i habsburška, tj. austrijska vlast.

Bilo kakvo ustrajavanje na drugačijem tumačenju, koje bi u podlozi imalo katolički ekskluzivizam prostora i promatralo rani novi vijek kroz dioptriju suvremenog nacionalizma, pored toga što bi bilo posve promašeno, bilo bi i logički neodrživo.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 8. kolovoza 2015.