Razgovarala sam u ova dva dana s dosta odreda razboritih i školovanih muškaraca i žena i sve sam pitala istu stvar. Vjeruju li da Zdravko Mamić govori istinu kad tvrdi da su ti suci Županijskog suda u Osijeku koje je javno imenovao, kao i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, primali od njega za mito ogromne sume novca, putovanja i poklone? Ili misle da klipan laže.
Presjek odgovora u tom slučajnom uzorku bio je zapanjujući. Jer svi do jednoga – ali baš svi – izrazito su skloni unaprijed vjerovati Mamiću. Čak i oni najoprezniji, koji stavove nikad ne formiraju srljajući pred rudo pa pozivaju da se i u ovom slučaju sve istraži do zareza, misle kako je lako moguće i vjerojatno da je bog Dinama podmićivao sudačku elitu.
I ja imam taj isti problem koji je debelim nitima povezan s najvećim problemom naše države. I ja u ovoj stvari vjerujem Mamiću koliko god pritom bila neugodno svjesna da kiksam. I koliko god se zbog toga osjećala loše.
Papirima s aferama mogao bi se napuniti šleper
Jer mora biti neka vrsta ozbiljnog poremećaja spontano, i zasad bez ikakvih dokaza, povjerovati osuđeniku. Bjeguncu koji je kidnuo u drugu državu da ne završi u zatvoru. Kriminalcu koji je pronevjerio milijune. Osobi kojoj se, dakle, ni jedna ne smije uzeti zdravo za gotovo. A istodobno napamet sumnjati u suce, pripadnike treće vlasti u državi, ljude koje plaćamo da časno i pošteno rade svoj posao i da budu društveni uzor.
Ali protiv jakih dojmova teško se racionalno boriti. A dojam građana o hrvatskom pravosuđu očito je tako loš, bolje reći užasan, da svi padamo u istu klopku. Mamić ili suci? Mamić. To je zapravo strašno. Ali jasno da nije palo s neba. Jer javnost svoja uvjerenja nije stekla ni na brzinu, ni napamet.
Papirima s grdnim aferama u pravosuđu mogao bi se napuniti dobar šleper. Ma pogledajmo samo male cvebe iz ove sedmice. Općinski sud u Kninu odlučio je da Josipi Rimac neće oduzeti vozačku dozvolu premda je u naseljenom mjestu, gdje je dopuštena brzina 60, prije godinu dana jurila Audijem 130 kilometara na sat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poraz hrvatskog pravosuđa u samo jednom tjednu
Kninski suci sasvim su ozbiljno zaključili da bi oduzimanje dozvole – a tako bi rebnuli svakoga drugoga – za bivšu kninsku gradonačelnicu i ministricu bila stvarno preteška kazna jer joj je vozačka ”neophodna zbog kaznenog postupka koji protiv nje vodi USKOK daleko od mjesta stanovanja”.
Općinski sud u Požegi bio je ovoj tjedna milostiv i prema kumi bivše ministrice Gabrijele Žalac, koja je pijana autom pokosila pješakinju i pobjegla s mjesta nesreće. Izrekli su joj kaznu od osam mjeseci zatvora koju su odmah zamijenili radom za opće dobro da se gospođa ne zlopati u rešetkama. Jedan dan zatvora košta kao dva sata guljenja krumpira. To znači da će za jedno osmosatno radno vrijeme otplatiti 4 dana zatvora, a cijelu kaznu za dva mjeseca u nekoj kuhinji ili toploj kancelariji kakve udruge. Fino.
Pa evo nam i osuđenika za ratni zločin Mirka Norca kome je Ustavni sud većinom glasova usvojio ustavnu tužbu s kojom se žalio na presudu da državi mora nadoknaditi 156 tisuća kuna odštete koja je isplaćena obiteljima pet civila za čije je strijeljanje proglašen krivim 2004. godine. Dakle, umjesto Norca, to ostaje trošak države iako ga – bar se nadamo – država nije slala da puca u glavu nevinim ljudima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A ministar pravosuđa? Pravi se da nije odavde
Naše slavno pravosuđe ovog se tjedna jalovo nateže i s Tomislavom Horvatinčićem oko toga treba li osuđenik za ubojstvo dvoje ljudi napokon ”javiti” u Remetinec. I sve to samo u ovih par dana. A gdje su svi oni poznati gadljivi slučajevi u kojima su se određeni suci intimizirali s političarima i kriminalcima. Pomagali u perušanju tvrtki u stečaju i uzimali starce na dosmrtno uzdržavanje da bi se dočepali njihovih nekretnina.
Gdje su sva ta sramotna razvlačenja na suđenjima politički umreženima, moćnima i bogatima i te presude koje normalan čovjek ne može pojmiti. Nije, dakle, ipak nikakvo svjetsko čudo što ćemo prije vjerovati Zdravku Mamiću nego spomenutim sucima da im je iskeširao ukupno pola milijarde kuna. Vodio ih na provod u Dubai. Plaćao im hotele s ljubavnicama i kupovao im skupa odijela i satove. Sjedio s njima u restoranima i VIP ložama.
Jadno je što tako mislimo, ali tu smo gdje jedino možemo biti s obzirom na okolnosti. Tako da je malo lakše podnijeti taj osjećaj krivice što je povjerenje oko ovoga dosta prevagnulo na Mamićevu stranu i kod sasvim normalnih ljudi. Zato je ključni potez na DORH-u. Koji, međutim, ima Mamićev optužujući USB već pet mjeseci i čeka. A ministar pravosuđa pravi se da nije odavde.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravosuđe nam je takvo da smo prije spremni vjerovati jednom Mamiću nego sucima. I to je najstrašnije od svega
Dojam građana o hrvatskom pravosuđu očito je tako loš da svi padamo u istu klopku
I ja imam taj isti problem koji je debelim nitima povezan s najvećim problemom naše države. I ja u ovoj stvari vjerujem Mamiću koliko god pritom bila neugodno svjesna da kiksam. I koliko god se zbog toga osjećala loše
Razgovarala sam u ova dva dana s dosta odreda razboritih i školovanih muškaraca i žena i sve sam pitala istu stvar. Vjeruju li da Zdravko Mamić govori istinu kad tvrdi da su ti suci Županijskog suda u Osijeku koje je javno imenovao, kao i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, primali od njega za mito ogromne sume novca, putovanja i poklone? Ili misle da klipan laže.
Presjek odgovora u tom slučajnom uzorku bio je zapanjujući. Jer svi do jednoga – ali baš svi – izrazito su skloni unaprijed vjerovati Mamiću. Čak i oni najoprezniji, koji stavove nikad ne formiraju srljajući pred rudo pa pozivaju da se i u ovom slučaju sve istraži do zareza, misle kako je lako moguće i vjerojatno da je bog Dinama podmićivao sudačku elitu.
I ja imam taj isti problem koji je debelim nitima povezan s najvećim problemom naše države. I ja u ovoj stvari vjerujem Mamiću koliko god pritom bila neugodno svjesna da kiksam. I koliko god se zbog toga osjećala loše.
Papirima s aferama mogao bi se napuniti šleper
Jer mora biti neka vrsta ozbiljnog poremećaja spontano, i zasad bez ikakvih dokaza, povjerovati osuđeniku. Bjeguncu koji je kidnuo u drugu državu da ne završi u zatvoru. Kriminalcu koji je pronevjerio milijune. Osobi kojoj se, dakle, ni jedna ne smije uzeti zdravo za gotovo. A istodobno napamet sumnjati u suce, pripadnike treće vlasti u državi, ljude koje plaćamo da časno i pošteno rade svoj posao i da budu društveni uzor.
Ali protiv jakih dojmova teško se racionalno boriti. A dojam građana o hrvatskom pravosuđu očito je tako loš, bolje reći užasan, da svi padamo u istu klopku. Mamić ili suci? Mamić. To je zapravo strašno. Ali jasno da nije palo s neba. Jer javnost svoja uvjerenja nije stekla ni na brzinu, ni napamet.
Papirima s grdnim aferama u pravosuđu mogao bi se napuniti dobar šleper. Ma pogledajmo samo male cvebe iz ove sedmice. Općinski sud u Kninu odlučio je da Josipi Rimac neće oduzeti vozačku dozvolu premda je u naseljenom mjestu, gdje je dopuštena brzina 60, prije godinu dana jurila Audijem 130 kilometara na sat.
Poraz hrvatskog pravosuđa u samo jednom tjednu
Kninski suci sasvim su ozbiljno zaključili da bi oduzimanje dozvole – a tako bi rebnuli svakoga drugoga – za bivšu kninsku gradonačelnicu i ministricu bila stvarno preteška kazna jer joj je vozačka ”neophodna zbog kaznenog postupka koji protiv nje vodi USKOK daleko od mjesta stanovanja”.
Općinski sud u Požegi bio je ovoj tjedna milostiv i prema kumi bivše ministrice Gabrijele Žalac, koja je pijana autom pokosila pješakinju i pobjegla s mjesta nesreće. Izrekli su joj kaznu od osam mjeseci zatvora koju su odmah zamijenili radom za opće dobro da se gospođa ne zlopati u rešetkama. Jedan dan zatvora košta kao dva sata guljenja krumpira. To znači da će za jedno osmosatno radno vrijeme otplatiti 4 dana zatvora, a cijelu kaznu za dva mjeseca u nekoj kuhinji ili toploj kancelariji kakve udruge. Fino.
Pa evo nam i osuđenika za ratni zločin Mirka Norca kome je Ustavni sud većinom glasova usvojio ustavnu tužbu s kojom se žalio na presudu da državi mora nadoknaditi 156 tisuća kuna odštete koja je isplaćena obiteljima pet civila za čije je strijeljanje proglašen krivim 2004. godine. Dakle, umjesto Norca, to ostaje trošak države iako ga – bar se nadamo – država nije slala da puca u glavu nevinim ljudima.
A ministar pravosuđa? Pravi se da nije odavde
Naše slavno pravosuđe ovog se tjedna jalovo nateže i s Tomislavom Horvatinčićem oko toga treba li osuđenik za ubojstvo dvoje ljudi napokon ”javiti” u Remetinec. I sve to samo u ovih par dana. A gdje su svi oni poznati gadljivi slučajevi u kojima su se određeni suci intimizirali s političarima i kriminalcima. Pomagali u perušanju tvrtki u stečaju i uzimali starce na dosmrtno uzdržavanje da bi se dočepali njihovih nekretnina.
Gdje su sva ta sramotna razvlačenja na suđenjima politički umreženima, moćnima i bogatima i te presude koje normalan čovjek ne može pojmiti. Nije, dakle, ipak nikakvo svjetsko čudo što ćemo prije vjerovati Zdravku Mamiću nego spomenutim sucima da im je iskeširao ukupno pola milijarde kuna. Vodio ih na provod u Dubai. Plaćao im hotele s ljubavnicama i kupovao im skupa odijela i satove. Sjedio s njima u restoranima i VIP ložama.
Jadno je što tako mislimo, ali tu smo gdje jedino možemo biti s obzirom na okolnosti. Tako da je malo lakše podnijeti taj osjećaj krivice što je povjerenje oko ovoga dosta prevagnulo na Mamićevu stranu i kod sasvim normalnih ljudi. Zato je ključni potez na DORH-u. Koji, međutim, ima Mamićev optužujući USB već pet mjeseci i čeka. A ministar pravosuđa pravi se da nije odavde.