Primljen je u Partiju s 18 godina, otpratio je Stepinca iz Lepoglave, s Tuđmanom je osnovao HDZ. A onda je ostavio svoje čedo zbog ustašluka

Dušan Bilandžić, koji je u novostvorenom Predsjedništvu SR Hrvatske predstavljao opozicijski SKH-SDP, prisjećao se da je tih dana jednom ušao u ured predsjednika Predsjedništva SRH Tuđmana, gdje je zatekao Mesića i Manolića. “Pozdravljam Politbiro HDZ-a”, rekao im je. Tuđman je prihvatio i odgovorio: “Ne, ovo je sekretarijat Politbiroa”, referirajući se na najuži partijski vrh nakon Drugog svjetskog rata. Događala se povijesna promjena, ali njeni stvaratelji bili su aktivni u politici već desetljećima.

Manolić se nije ‘samolustrirao’

U prosincu 1971. godine, kad je jedna politika—ona Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala—smijenjena, a proljećari odstupili, Ivan Ćiro Buković, političar sa suprotne strane, promatrao je Jožu Manolića u Saboru. “To su matičari! Kako su oni sad uplašeni i kako neiskreno savijaju šiju. To rade samo privremeno. Sutra, ako opet dođe njihov vjetar, oni će gadno dignuti glave. Kako je strah nekorisno sredstvo za čovjeka koji je ljigav. Njemu strah pomaže da se premeće kao glista. On nije kuražan da javno ispovijeda svoje uvjerenje, već će otići ako može u zaplotnjake.”

Manolić nije bio strašljiv, nije bio ni željan vlasti na način pukog karijerista, ali jest bio utopljen u politiku i atmosferu koju je ona stvarala. Koliko god iskustvo bilo šokantno i bolno, njemu je to bio samo kraj jedne političke utakmice; dvadeset godina kasnije, igralo se iznova.

Mnogi koji su nakon Hladnog rata maštali o novom poretku bez veze s prošlošću, vidjeli su u Josipu Manoliću jednog od “vječnih”, problematičnih kadrova. Problem s Manolićem je bio što se nije “samolustrirao”, kako su govorili za Tuđmana, što nije zaboravio odakle dolazi i što predstavlja. On je bio taj koji je – kako je u dnevniku zapisao Duško Bilandžić – sprečavao da dođe do “ubijanja nekih komunista nakon smjene vlasti”.

Sve odluke donosili su Tuđman i Manolić

Sve odluke u HDZ-u i u Hrvatskoj donosio je dvojac Tuđman-Manolić, a onda bi se njima pridružio Stipe Mesić, govorio je drugi hrvatski predsjednik o prvim danima našeg višestranačja. Još 2003., desetljeće nakon što više nije bio u HDZ-u, Manolić je tu stranku doživljavao kao “svoje čedo”, nadao se da će organizacija s bezbroj pogrešaka postati “prava demokratska stranka” kakvom su je zamislili 1989. Iluziju da će se HDZ promijeniti, a s njim i Hrvatska, nije gajio samo Manolić; mislili su to i neki drugi u vrhu HDZ-a. Stranka se nije mijenjala, samo su otpadali njeni lideri.

Josip Manolić bio je drugi HDZ-ov premijer, nakon Mesića, s kojim je ostao cjeloživotni prijatelj. Premijer je bio kratko, od ljeta 1990. do ljeta 1991. kad je stvorena Vlada nacionalnog jedinstva i Hrvatska ušla u najgoru fazu rata. U najvišoj politici nije bio od 1994. Svejedno, ostao je prisutan, prepoznavan, citiran. Pridonijela je tomu njegova neuništiva dob, ali u svemu je moralo biti i lucidnosti i sadržaja. Inače čovjek bez govorničkih vještina, koji je zborio monotono i s jakim podravskim naglaskom, sa sjenom otpadnika od stranke koja sve kontrolira, nikad ne bi ostao toliko relevantan.

Manolić je bio premijer kad je Hrvatska iz Mađarske nabavljala oružje za obranu zemlje. Bio je premijer kad je eksplodirala pobuna u Pakracu, Kninu; kada je ministar obrane Martin Špegelj morao otići iz zemlje. Manolić je bio premijer kad je došlo do sukoba na Plitvicama. Srbi iz Krajine tad su se povezivali s vojskom – neki po srpskoj, neki po ideološkoj, komunističkoj osnovi. “Slobodan Milošević bio je za ujedinjenje svih Srba, dakle protiv Hrvata, a JNA za očuvanje Jugoslavije, što je isto bilo protiv Hrvata”, komentirao je tadašnja zbivanja Milovan Đilas, “pa je sve vodilo u opći sukob”.

Smetao je hrvatskim i srpskim ekstremistima

U ožujku 1991. za sve nemirnije Srbe u Hrvatskoj Manolić je rekao da su “šaka jada”, i vjerojatno je bio u pravu. U kolovozu je bosanskohercegovački političar Rusmir Mahmutćehajić poručio Zagrebu da bi bilo bolje da odugovlači ulazak u rat, da izbjegne žrtve. “‘S odugovlačenjem možda neću ni dočekati slobodnu i samostalnu Hrvatsku’, rekao je premijer Manolić”, pisao je Bilandžić. Manolić je vodio sastanak “o podjeli Bosne” s Nikolom Koljevićem i Franjom Borasom u siječnju 1992. Idućeg mjeseca razgovarao je u Grazu s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom o referendumu u BiH.

Josip Boljkovac, ministar unutarnjih poslova, pisao je u svojim sjećanjima da je Manolić strašno smetao hrvatskim i srpskim ekstremistima koji su tražili da ga se ukloni “zbog boljševizma”. Manolić je, pisao je Boljkovac, “ponekad radio kompromise, čak i suprotne načelima pravne države”, kako bi umirio Tuđmana i desnicu unutar HDZ-a. Doduše, tako je u Hrvatskoj bilo uvijek, tako je i danas.

Kad je u ljeto 1991. stvorena ratna vlada, Manolić je postavljen na čelo tajnih službi, Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Zamjenici su mu bili Boljkovac i Zdravko Mustač, koji je na funkciju došao iz Beograda, s čela jugoslavenske savezne tajne službe. Od 1993. godine do smjene Josip Manolić bio je predsjednik Županijskog doma Sabora.

Udar na Tuđmana zbog Herceg-Bosne

Obračun Tuđmana i Manolića dogodio se 26. ožujka 1994. godine, tjedan dana nakon što je u Washingtonu potpisan sporazum o stvaranju državne zajednice Bošnjaka i bosanskohercegovačkih Hrvata koja će se zvati Federacija BiH, čime je zapravo eliminirana iredentistička Herceg-Bosna. Već je ranije Tuđman, pisao je Boljkovac, Manolića počeo sumnjičiti da je “agent NKVD-a”, krivio ga za loše kadrovske izbore na raznim razinama vlasti u Hrvatskoj. Kritika Tuđmana označila je kraj Manolićeve aktivne političke karijere; tko je bio protiv Tuđmana, bio je protiv Hrvatske – tako je bilo 1993. godine; mnogi slično misle i danas.

Manolić je, analizirao je bivši ministar obrane Pero Kriste, procijenio da je ukidanjem Herceg-Bosne propala Tuđmanova politika u Bosni i Hercegovini. Manolić je otvoreno govorio o Tuđmanovom sporazumu s Miloševićem o podjeli susjedne zemlje. Smatrao je da “nikakve podjele BiH bez trećeg naroda koji tamo živi” neće biti, da će se “bez zadovoljavanja Muslimana” rat otegnuti zauvijek. Tražio smjenu ministra obrane Gojka Šuška, ali je za tu inicijativu dobio potporu samo dijela HDZ-ovaca. Nije ih bilo dovoljno.

Stvaranje nove stranke, Hrvatskih nezavisnih demokrata, Manolić je vodio “šeprtljavo, bez snažnog zamaha i čvrste vjere u uspjeh”, po mišljenju Slavka Degoricije, još jednog visokog političara koji je otpao od HDZ-a. Pisac Ivan Aralica u režimskom Vjesniku optužio je tad Manolića da je lomljenjem HDZ-a htio postati “drugi čovjek u zemlji koji će na ruci kao ginjol-lutku” držati Tuđmana i njime upravljati.

Proustaški prsten oko Tuđmana

Činjenica da je Manolić bio visoko u policijskom sustavu Jugoslavije te Federalne, pa Narodne, pa Socijalističke Republike Hrvatske, da je poput Boljkovca bio nositelj partizanske spomenice, stalno je otvarala jedan drugi urbani mit, o tome tko je i zašto stvarao HDZ. Kako je moguće da je vodeći nacionalistički, državotvorni, desni pokret stvorila i vodila skupina političara koji su u ranijoj karijeri bili nešto posve drugo? Mnogi od njih – Manolić svakako – zadržali su vrijednosti koje su zastupali cijelog odraslog života.

Još dok je bio drugi najmoćniji HDZ-ovac, Manolić je shvaćao opasnost od desnice u Hrvatskoj. Bilandžić je 19. listopada 1992. zapisao kako je Manolić svjestan “opasnosti desnog skretanja HDZ-a”, koje će biti puno opasnije od Dobroslava Parage i HSP-a. “‘Oko Tuđmana se već stvorio proustaški prsten’, govorio je Manolić.”

U HDZ-u su do veljače 1993. već formirane tri struje: liberalna, proustaška i tehnomenadžerska. Manolić je bio dominantan u prvoj. Oni koji su gradili te pozicije, uskoro su posve otpali iz HDZ-a. Kako HDZ stoji danas, vidjet će se i po izrazima sućuti i komentarima sad kad Manolića više nema. To će posvjedočiti baštini li HDZ više išta od hrvatske političke tradicije koju su u njega ugrađivali Tuđman, Manolić, Boljkovac i Mesić.

‘Pokušao puč, ali nije vrijeđao Franceka’

Bez Stipe Mesića, tadašnjeg predsjednika Sabora, dakle neregularno, HDZ je sazvao sjednicu parlamenta 18. svibnja 1994. Broj zastupnika koji su se protivili Tuđmanovoj politici prema Bosni pao je s 28 na samo devet, čime je propala inicijativa da se HDZ otjera u oporbu. Zdravko Malić, profesor Filozofskog fakulteta, u svom je dnevniku napisao da je to bilo “u dobroj tradiciji hrvatskog nadriparlamentarnog voluntarizma”, kao u vrijeme Khuen-Héderváryja.

Tuđman na odlazak grupe oko Mesića i Manolića rekao da su se oni počeli udaljavati od HDZ-a još od Drugog općeg sabora u listopadu 1992. “Manolić i Mesić nastavili su i produbili rabotu onih što su iz oporbe i izvana (…) pozvali na promjenu ustavnog poretka, ostavku predsjednika Republike i prijevremene izbore.” Gojko Šušak presudno je utjecao na Tuđmana, a prevlast proustaške struje u HDZ-u bila je uzrok podjele pokreta.

Na osnivačkom saboru Hrvatskih nezavisnih demokrata bilo je gotovo tisuću ljudi, govorilo se oštro protiv HDZ-a, no sve se brzo ispuhalo. U knjizi Moj život s Francekom Ankica Tuđman napala je Mesića, ali je poštedjela Manolića: “Premda je pokušao izvršiti puč u stranci i državi, nije vrijeđao predsjednika Tuđmana”, sve do 2006., kad je Manolić svjedočio u Haagu i iznenadio Tuđmanove.

Primljen u KPJ s 18 godina

Joža Manolić rodio se u Hrastovoj Gredi kod Đurđevca, a odrastao u nedalekim Kalinovcu i Orlovcu. Obitelj koju je poznavao seže do 1850. i pradjeda, koji je bio iz Podravine, gdje i danas postoji Manolićev breg. Majka mu je vjerojatno bila mađarskog podrijetla jer joj je prezime bilo Nađ-Đođ. Otac mu je umro rano, kada je Joži bilo samo šest godina. Majka, koja je doživjela 88. rođendan, preudala se, pa je četvero Manolića—Jožin brat i dvije sestre—živjelo uz četvero djece iz očuhova prvog braka. Kako je govorio, cijelu mladost za doručak je jeo žgance od kukuruznog brašna. Glavno jelo bio je poriluk, grah i kiseli kupus, napose zimi. Mlijeka je bilo malo, malo je bilo i masti, pa je bio mršav i ostao takav cijelog života.

Bio je sretan što su ga nakon osnovne škole poslali u Bjelovar na zanat. Majstor mu je bio postolar, ali se on ubrzo počeo baviti politikom—sa 17 godina postaje član SKOJ-a, godinu kasnije primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije. Odlazi u Zagreb, pa u Novu Gradišku, gdje je, s iskustvom ilegalca i sindikalista, dočekao početak Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

Kao ilegalac u Zagrebu organizira “udarne trojke” SKOJ-a. Tada se, u Dežmanovu prolazu, upoznao s “mršavim, visokim mladićem s okruglim cvikerima”, Zagorcem Franjom Tuđmanom iz Velikog Trgovišća. “Drug Crni”, kako je bio jedan od Manolićevih nadimaka, tad je imao česte kontakte s Ivanom Krajačićem Stevom, glavnim partizanskim operativcem. Potom je otišao u partizane. Od 7. listopada 1944. načelnik je OZNA-e za Bjelovar. Prvi kontakt Stipe Mesića s Jožom Manolićem bio je 1944., kad je Manolić, već kapetan Narodnoposlobodilačke vojske Jugoslavije, pomagao u spašavanju 30 tisuća civila iz Orahovice i toga dijela Slavonije, koji su Virovitičkim mostobranom prebačeni Mađarsku.

Otpratio Stepinca iz Lepoglave u Krašić

Nakon rata bio je u UDB-i Bjelovar, pa na školovanju u Beogradu, pa Načelnik Odjela za izvršenje kazni u republičkom Ministarstvu unutarnjih poslova. Prvi je u istočnoj Europi liberalizirao sustav izvršenja kazni i osnovao kazneno-popravni dom otvorenog tipa kod Vlature u Istri.

Za sve poštovatelje Alojzija Stepinca, Manolić je notoran kao čovjek koji je 5. prosinca 1951. iz Lepoglave, oko 13 sati, kako piše Dane Mirić, uz pomoćnika upravitelja, jednog policajca i novinara Vjesnika, ispratio iz ćelije i kapelice zagrebačkog nadbiskupa. Dotadašnjeg uznika Manolić je čekao ispred automobila i bio njegova pratnja do Krašića, gdje je pušten na uvjetnu slobodu.

Supruga Marija Ecker bila je iz Bjelovara, studirala je medicinu u Zagrebu, kad su je u lipnju 1941. uhitili ustaše. Odvedena je u prvi ustaški logor Danica, a onda Jasenovac i Staru Gradišku. Otac joj je ubijen u Jasenovcu kao komunist. Ona je odvedena na prisilni rad u Njemačku, ali je rat preživjela. Vjenčali su se 1945., živjeli su u Zagrebu do njene smrti 2003. Druga Manolićeva supruga Mirjana Ribarić, iako puno mlađa, umrla je nakon samo četiri godine braka, 2020. godine.

‘Šetačko razdoblje’ kao priprema za kasnu karijeru

Manolić je bio čvrsto na liniji pomlađenog partijskog rukovodstva u Zagrebu, Mike Tripala i onda Savke Dabčević Kučar. S Tripalom, sekretarom Gradskog komiteta Partije u Zagrebu, znao se još od 1962. Kako je napisao u svojim sjećanjima, bio je oštro protiv studentskog štrajka 1971., svjestan da je svime iz sjedišta Gradskog komiteta upravljao Ivan Mišković Brk, šef Titove tajne službe.

Kad je smijenjen zajedno sa Savkom i Tripalom, Manolić se umirovio. Dok svi drugi rade, on je kod kuće, kuha za obitelj. Tad je počelo njegovo “šetačko razdoblje”, tijekom kojeg je bistrio politiku i zapravo se pripremao za karijeru koja će uslijediti. Živio je u Nazorovoj ulici, pa se često viđao sa susjedima: Tuđmanom, prvim obavještajcem Stevom Krajačićem, generalom Ivom Rukavinom, a onda i Josipom Boljkovcem koji ih je posjećivao iz Karlovca.

S Josipom Manolićem susreo sam se nekoliko puta i duže razgovarao. Promovirao sam knjigu njegovih sjećanja Politika i Domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku, a on je došao na promociju moje knjige Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta. Zbog toga sam rukopisa i intervjuirao Manolića.

Treba pisati povijest tajne službe u Hrvatskoj

Umjesto kod kuće, čekao me je u kafiću na Britanskom trgu. Bila je zima, ali Manolić je sjedio vani. Za nekoga tko ne voli hladnoću, bio sam gotovo frapiran što će moj razgovor teći na uskom trotoaru, pod zimskim suncem i minusima. Do toga je trenutka u mojoj karijeri samo jedan sugovornik tražio da razgovaramo na otvorenom, ali onda je bilo ljeto. Bio je to baš Stepinčev čuvar Dane Mirić, koji je o tome napisao knjigu.

Manolić je samo rekao: “Unutra se puši, gužva je”. Molio sam ga da se prisjeti neposrednog poslijeratnog razdoblja, kad je u Zagrebu dijelio ured u Sekretarijatu za unutrašnje poslove s Budimirom Lončarom. “Što se boji, neka ti on sâm ispriča”, govorio je, “Nema tajne!” No na najvažnija pitanja samo bi rekao: “Ne znam, on će vam to sâm ispričati” ili “Tad sam već bio na školovanju u Beogradu”. Dok smo sjedili, prilazili su mu ljudi, čestitali, hvalili, neki samo zato što je u dobrom stanju, a u visokoj starosti, drugi zato što je još uvijek komentirao politička zbivanja kako su i oni osjećali.

Jednom ranije, bio sam u uredu njegove tad već zamrle stranke Hrvatski nezavisni demokrati u neboderu u Teslinoj. Rekao mi je da bi netko trebao pisati povijest tajne službe u Hrvatskoj, prilično rezolutno, bez posebne pripreme i bilo kakvog ranijeg razgovora. Dao mi je neke knjige i materijale. Najzanimljiviji je bio završetak razgovora, kad je, premda sam već bio afirmiran, s objavljenim knjigama, samo rekao: “Eto, sad na posao!”.

Posljednja pomast za političke svrhe

Stipe Mesić je gotovo cijelu 2023. prepričavao kako ga je Manolić nedavno nazvao telefonom i zamolio da dođe do njega u Nazorovu. Mesić, koji je od Štefanja 2023. u 90. godini života, pitao je Manolića što se događa, zašto ga treba. “Nego, Stipe, što je nama sad dalje?”, rekao je bistri, iako već teško pokretni tada 103-godišnjak. Manolić nije cijepljen protiv covida-19, ali je koronu prebolio. Nakon toga je ostao teško pokretan.

Krajem 2023. društvenim mrežama je prostrujala fotografija Manolića s nekoliko ljudi i jednim svećenikom koji mu je dao posljednju pomast. Uz postelju bolesnog, odsutnog Manolića, slikali su se ispovjednik Zvonimir Alojz Sekelj, i onaj koji je fotografiju poslao medijima, najdeblji na fotki. Zgoda je iskorištena, ako ne i upriličena, za političke svrhe.

Svećenik je izabran zbog svoje obiteljske povijesti. Sekeljevog oca i djeda ubili su partizani. Djed je strijeljan u vrijeme Podravske Republike, tri mjeseca na prijelazu 1943. na 1944. kad je Koprivnica bila u rukama partizana, jer su se ustaše bili povukli da Nijemcima pomognu zauzeti ono što su Talijani izgubili nakon kapitulacije. Oca su mu ubili nakon predaje ustaša na Bleiburgu, kod Dravograda.

Istraživali su njegov genom jer nikad nije bio bolestan

Čovjek od 104 godine, koji je bez vjere živio cijeli odrasli život, doveo je u kuću doveo svećenika i to je valjda trebao biti dokaz pobjede koju treba slikati. Ako je ispovijed bila iskrena i ako ju je on doista tražio, Manolić je tu podsjetio na francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je, kao i svi rođeni prije stotinjak godina u katoličkim zemljama, u mladosti bio katolik. Kasnije je postao vođa Socijalističke stranke i svoj odnos s religijom opisao rečenicom: “Rodio sam se kao kršćanin i nedvojbeno ću takav umrijeti. U međuvremenu…”.

Ova je epizoda dala još jedan krug života Manoliću na društvenim mrežama. On je bio jedini hrvatski premijer, uz Ivu Sanadera (“Ćaća se vraća”), popularan na društvenim mrežama (“Joža Manolić je nadživio”). Bila je to popularnost koju nije mogao kontrolirati, ali koja nije smetala njegovu imidžu. Pokazivala je, istina, odnos ovog društva prema starijim ljudima, bez razumijevanja da oni koji ne postanu senilni do 90. godine to uglavnom neće biti ni do kraja života.

Manolić je u 98. godini pristao i na sekvenciranje svog genoma i izjavio kako je “zadovoljan” što je molekularni biolog Kristian Vlahoviček s PMF-a to učinio. Za znanost, pisala je Tanja Rudež u Jutarnjem, bilo je važno vidjeti mogu li se utvrditi promjene na genima koji su odgovorni za dugovječnost, nasljedne bolesti i slično. Manolić nikad nije bio bolestan. Prije šezdeset godina dr. Ivo Padovan mu je operirao mandule. Potom je, prije više od trideset godina, operirao prostatu. Pušio je kratko, nekoliko tjedana; nije mu išlo, pa je odustao, što je u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bilo doista rijetko.

‘Gospođa neće dobiti drugi mandat’

Zbog onoga što je napisao u dvjema knjigama sjećanja, Manolić se na sudu susreo i s nekadašnjim bliskim suradnikom u tajnoj službi Tomislavom Karamarkom. Bivši predsjednik HDZ-a tužio ga je zbog tvrdnje da je Karamarko bio suradnik jugoslavenskih službi. “Moj je cilj bio iznijeti činjenice, a smatrao sam da to moram jer je Karamarko stalno govorio o lustraciji i borbi protiv crvenih. Ja te crvene ne vidim, a ako nekoga treba lustrirati, onda je to on”, rekao je novinarima 2015. Općinski kazneni sud u Zagrebu presudio je 2018. u Manolićevu korist.

Dokle god je mogao, Manolić je komentirao politiku u medijima. Katkad je to činio i s nogu. Bio je na Bundeku kad je rekao da “Gospođa neće dobiti drugi mandat”, a mislio je na Kolindu Grabar Kitarović, jer “politike s kojima se identificirala, napose one iz Drugog svjetskog rata, neće joj pomoći u karijeri”.

Manolićev 100. rođendan trebao se proslaviti u organizaciji Nacionala 22. ožujka 2020. velikom proslavom na koju sam bio pozvan. Baš tad je svijet ušao u krizu s Covidom-19, pa je sve odgođeno. Onda se Manolićeva pokretljivost smanjila, iako je ostao svjestan i prisutan, barem u krugu prijatelja.

Osnovao HDZ pa otišao u političku divljinu

Milovan Đilas je za HDZ napisao 1990. da će očito biti utjecajna stranka u Hrvatskoj. “To ne bi trebalo da obraduje nikog, pa ni Hrvate koji prednost daju demokratiji nad nacionalizmom”. Ortodoksni antikomunizam, “najčešće u formi ekstremnog nacionalizma, krči put fašistoidnim pojavama i pokretima”, govorio je Đilas. Slično je mislio i poljski disident, povjesničar i novinar Adam Michnik. Dogodit će se da će komunizam zamijeniti “totalitarni nacionalizam”, pisao je Poljak.

Đilas je napisao je i da su “bivši ljevičari najdosljedniji demokrati”. Je li to baš tako i je li Manolić bivši ljevičar, najbolje će znati članovi HDZ-a, stranke koju je Joža Manolić osnovao, ali i pokušao promijeniti. Svu čast i vlast napustio je da bi otišao u političku divljinu, i nije se činilo da je zbog toga posebno tužan. Desetljećima je bio gorljivi član SKJ, pa je i iz te partije otišao.

Bio je građanin četiri države. Dvije države je rušio, jednu je gradio i rušio, jednu je stvarao, kako je govorio. Nije uvijek bio za pravnu državu pod svaku cijenu, ali je umio prepoznati što temeljno vrijedi i što temeljno ne vrijedi. Bio je na čelu Hrvatske u kritičnim trenucima i pomogao je obrani zemlje kad je to bilo pitanje svih pitanja; to je već puno više od toliko naših političara. U nekom drugom svijetu, bio bi odlična veza dviju hrvatskih epoha. Možda tako jednog dana i bude, kad Hrvatska poželi “prodisati sa svoja dva plućna krila”. Onako kako je govorio papa Ivan Pavao Drugi. Znat će to i Manolićev ispovjednik.