Prošla je godina dana od ruske intervencije u Siriji. Koliko se taj potez Putinu dosad isplatio?
Ruske vojne snage pomažu režimu sirijskog predsjednika Bašara al Asada
Ruska intervencija u Siriji koja je počela prije godinu dana odigrala je značajnu ulogu na sirijskom bojnom polju. Netom prije ruskog uplitanja, činilo se kako su snage sirijske vlade predvođene predsjednikom Bašarom al Asadom pred potpunim kolapsom.
Nakon potpore Rusa, stvari su se preokrenule, piše BBC u ekstenzivnoj analizi o tome kako se cijela ova situacija isplatila za Rusiju.
Koji su pravi ciljevi Rusije?
Netom nakon što su se ruske vojne snage aktivno uključile u sukobe u Siriji, američki vojni analitičari, promatrajući situaciju kroz prizmu zapadnih vojnih angažmana u bliskoistočnoj regiji, predviđali su kako će i Rusija ubrzo odustati, jednostavno će zapeti u močvari kompleksnih i brutalnih sukoba koji već godinama traju u Siriji.
Ispostavilo se da su pogriješili, sve je bitno drukčije. Viši suradnik na Euroazijskim studijima ugledne zaklade Jamestown Foundation, Roger McDermott, koji već niz godina prati zbivanja u ruskoj vojsci, u razgovoru za BBC kaže. “Na Zapadu su generalno bili impresionirani ruskim angažmanom u Siriji, nisu mogli vjerovati u njihovu sposobnost planiranja, izvršenja i održavanja tako kompleksne operacije.” No, koji su zapravo primarni ciljevi ruske intervencije?
Saveznici i od prije
Rusija je naravno, od ranije imala strateški odnos sa Sirijom. Kao prvo, zbog male pomorske baze na sirijskim obalama, a održavala je i bliske veze sa sirijskom vojskom kao njen glavni opskrbljivač oružja. Sirija je zapravo ostala uporište utjecaja Moskve u regiji. Kada je prošle godine Rusija počela potpomagati snagama sirijske vlade, svijet je uglavnom pričao o potpori Bašaru al Asadu. Međutim, takav ruski potez nikako ne znači da su ruski i sirijski vojni ciljevi identični.
Dok sirijska vlada inzistira i želi preoteti sve teritorije koje je zadnjih godina izgubila, pristup Moskve cijeloj situaciji je bitno drukčiji, tvrdi Michael Kofman iz Wilson centra na Kennan institutu. “Za razliku od Sirije i Irana, Rusija nema interesa u borbi za teritorij”, kaže. “Moskva je htjela uništiti umjerenu sirijsku opoziciju na bojnom polju, ostavljajući samo džihadističke snage u igri.” Dodaje i da je cilj produljiti trajanje pregovora sa Sjedinjenim Državama sve do dolaska nove administracije. “U oba smisla, Rusija je bila uspješna.”
Parada vojne opreme
“U konačnici, ruski cilj je da se situacija u Siriji zaključi primirjem, no da pregovori o tome idu sporo kako bi bilo kakva opozicija sirijskom režimu pomalo nestala, te kako ne bi bilo alternative za Zapad već 2017. godine,” kaže Kofman. Operacija Sirija je također pružila neprocjenjivu priliku ruskim generalima da isprobaju svoje najnovije vojne tehnolgije. “Ruski glavni stožer vidi ovo kao priliku za testiranje novih i modernih sustava, da dokažu uspjehe svoje vojne modernizacije i predstave je”, kaže McDermott.
Ruska avijacija je stoga rasporedila neke od svojih najmodernjih zrakoplova u Siriji, iako se to ne može reći za streljivo koje koriste. U ruskim zračnim napadima uglavnom se koriste tzv. “glupe bombe” u različitim verzijama, za razliku od onih koje se proizvode na Zapadu. Rusija je sve svoje raspoložive vojne snage isprobala u Siriji, počevši od zračnih napada, preko brodova i podmornica, čak je i ruski nosač aviona na putu prema Siriji.
Diplomatski uspjesi
Diplomatske posljedice ruske intervencije također su plus za Moskvu.
Njihova vojna intervencija utjecala je na njihove odnose s Izraelom, Iranom i Turskom. Te su države pokazale veliku razinu razumijevanja za situaciju. Odnosi između Moskve i Teherana, pa čak i Ankare su se promijenili, i to na bolje. Ali situacija zmeđu Sjedinjenih Država i Rusije se produbila. Tema Sirije, baš kao i Ukrajine, je nešto u čemu Sjedinjene Države i Rusija nikako ne mogu naći zajednički jezik. Dok Sjedinjene Države uporno inzistiraju na uklanjanju Bašara al Asada, Rusija je ta koja je omogućila njegov ostanak. Takav razvoj situacije je natjerao Washington da malo odstupi od svojih traženja, i u pregovorima zanemari svoje dugogodišnje inzistiranje na Asadovom odlasku.
Ruska intervencija nisu naišle na odobravanje Zapada, ruska je vlada više puta među zapadnim vladama spominjana kao barbarska, ali i optuživana za potencijalne ratne zločine. S druge strane, Rusija je ustrajna po pitanju tumačenja svoje kampanje u Siriji, oni kažu kako je to borba za civilizaciju protiv terorizma, misleći pritom na Islamsku državu.
O gubicima se ne priča
Kofman smatra i da Rusija uspješno skriva što zapravo ruska javnost misli o intervenciji u Siriji. “Obzirom na jadno stanje u njihovom gospodarstvu, ruski lideri su sigurno zabrinuti da je Sirija nepotrebni teret.” U tom kontekstu, pojašnjava, išla je i odluka Kremlja iz ožujka da objavi značajno smanjenje svojih zračnih snaga u Siriji.
Ruske gubitke u Siriji zapravo je teško procijeniti. Ne treba zanemariti da njihovi helikopteri nerijetko padaju, a poznato je i da je stradalo nekoliko članova ruskih specijalnih snaga. No, takve vijesti ruske vlasti baš i ne objavljuju, što je još jedan razlog zašto nije bilo domaćeg zaziranja protiv intervencija u Siriji.
Dobici se mogu pretvoriti u gubitke
No, ruska intervencija u Siriji bile su uspješne na nekoliko razina. Pravo je pitanje sada dokad ovakva situacija može trajati. Postoji li uopće jasna izlazna strategija za Rusiju koja bi im omogućila da zadrže ono što su dobili, a prekinu gubitke?
McDermott kaže “Strateški ciljevi Rusije su nejasni. Izlazna strategija, ako uopće postoji, podrazumijeva jačanje sirijske vojske i osiguranje neke dugoročne političke nagodbe koja će Rusiju prikazati kao veliku silu u povratku.”
McDermott ipak upozorava da nije sve crno-bijelo. “Dobici se lako mogu pretvoriti u gubitke. Bez političkog rješenja da ih osigura, ovi uspjesi mogu ispariti, kao i rusko strpljenje i ruski resursi. Rusko vodstvo zna da ovakva situacija može potrajati godinama i radije će postići dogovor dok imaju vojnu prednost”, zaključuje McDermott.