Baš kao što je bilo najavljeno i očekivano, politički i društveni događaji u Srbiji, ponajprije u Beogradu, ubrzali su se s približavanjem jeseni. I to tako da se prvo stidljivo, ali vidljivo, počeo povećavati broj redovnih prosvjednika na protestnim šetnjama, potom da je opozicija na dosadašnju listu zahtjeva, na koje se Aleksandar Vučić uglavnom oglušio dodala i zahtjev za parlamentarnim i beogradskim izborima.
Na kraju se ukazao i sam Vučić, izjavivši da ga čeka novi krug pregovora oko Kosova, nakon kojeg će donijeti odluku o raspisivanju izbora, jer je, po njegovim riječima, dužan razmotriti zahtjeve ostataka starog režima.
Nadmašio Fidela Castra
Inače, iz nevladine organizacije CRTA su uoči tog njegovog nastupa precizno izračunali da se u proteklih nešto malo više od osam mjeseci, Aleksandar Vučić direktno putem pouzdanih medija, obratio građanima nevjerojatnih 190 puta, što znači da mu je ovo obraćanje bilo 191., po čemu je sasvim sigurno nadmašio i Fidela Castra. S bitnom razlikom da je Castro barem imao neku konzistentnost u nastupima, dok je kod njega nema, ali i toga da u Srbiji i dalje postoji formalni politički život, kojeg na Kubi nije bilo, no ništa više od toga.
Uostalom, već i sama činjenica da je moguće nakon jedanaest godina apsolutne vlasti pripadnike opozicije nazivati predstavnicima bivšeg režima, i da to prolazi kod solidnog postotka publike, dosta govori o stanju društva u Srbiji. U sve te, sad već uporno ponavljajuće teme Kosova, izvanrednih izbora i mogućeg rušenja Vučićeve vlasti, ugurao se još jedan beogradski prajd, koji se ovog vikenda održao pod posve točnom parolom ‘Nismo ni blizu’.
Prajd u društvu bez događaja
No, kompariramo li ga s prošlogodišnjim, koji je bio inicijalno zabranjen, pa kao uvjetno dopušten, uz razna bizarna opravdanja vladajućih da zabrana nije prekršena, ovogodišnji koji je posve regularno održan bez ikakvih suvišnih rasprava i u relativno mirnoj atmosferi, dodatno svjedoči da Vučić i dalje kontrolira većinu društvenih procesa, odnosno sve s izuzetkom aktualnih prosvjednih okupljanja.
I to nas dovodi do zida pred kojim se jednako nalaze i Vučić i njegov režim, ali i opozicija koja vodi i usmjerava višemjesečne prosvjede. Jer u ovom trenutku, ni on, ni oni ne znaju što da rade. Srbija jest odavno upala u ono što su Putin i Orban patentirali i doveli do savršenstva i o čemu u posljednjoj kolumni u Danasu piše Teofil Pančić, a to je društvo bez događaja. To jest društvo koje događaje ignorira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučić u pat-pozciji
I opozicija koja je imala momentum pa ga je izgubila, novi momentum očito ne uspijeva probuditi. S druge strane, postoji realno nezadovoljstvo sve brojnijeg dijela građana s Vučićevom vlašću, kojoj popularnost opada i čega je predsjednik Srbije itekako svjestan.
No, i on je u pat-poziciji, budući da je povlačenje bilo kakvog poteza ipak riskantno po apsolutnu vlast koju ima, a status-quo u situaciji kada nezadovoljstvo uočljivo raste, nemoguće je vječno održavati, neovisno o tome što se jest pokazao kao nevjerojatno vješt političar.
Sva ta pitanja će sasvim sigurno, bar na par dana, gurnuti u stranu uspjeh košarkaša i njihov doček, ali će ona i dalje biti tu. I neće ih staviti sa strane nikakve bizarnosti, poput one koju je ovog vikenda izrekao Milorad Dodik, kritiziravši navijače košarkaša Partizana što su u Banjoj Luci skandirali protiv Vučića, izjavivši kako se čudi zbog čega Vučić i dalje pomaže tom klubu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve ozbiljnije kalkulacije
Ukratko, bez obzira na to što se Vučić pokazao kao majstor procjena u kojem trenutku i koje izbore raspisati i što je vladanje kroz stalno ponavljanje izvanrednih izbora doveo do savršenstva, pa i bez obzira što je javno nudio izbore na početku prosvjeda, kada ih nitko nije ni tražio, sada kada ih je opozicija i službeno zatražila, ozbiljno kalkulira.
Očito svjestan da bi ovog puta doista mogao izgubiti Beograd, ali i toga da bi mu se prevlast u skupštini mogla smanjiti. Što je sve u istinski demokratskim društvima i uobičajeno i ljekovito, ali je u sredinama s ovakvom svevlašću kakvu Vučić ima, pokazatelj slabosti i najava kraja. Koliko mu je taj scenarij nezamisliv, ne treba pretjerano napominjati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prosvjedi u Srbiji opet su sve masovniji, a Vučić govorancijama nadmašuje i Fidela Castra. Osjeća da mu se klima režim
Postoji realno nezadovoljstvo sve brojnijeg dijela građana s Vučićevom vlašću, kojoj popularnost opada i čega je predsjednik Srbije itekako svjestan
U sve te, sad već uporno ponavljajuće teme Kosova, izvanrednih izbora i mogućeg rušenja Vučićeve vlasti, ugurao se još jedan beogradski prajd, koji se ovog vikenda održao pod posve točnom parolom ‘Nismo ni blizu’
Baš kao što je bilo najavljeno i očekivano, politički i društveni događaji u Srbiji, ponajprije u Beogradu, ubrzali su se s približavanjem jeseni. I to tako da se prvo stidljivo, ali vidljivo, počeo povećavati broj redovnih prosvjednika na protestnim šetnjama, potom da je opozicija na dosadašnju listu zahtjeva, na koje se Aleksandar Vučić uglavnom oglušio dodala i zahtjev za parlamentarnim i beogradskim izborima.
Na kraju se ukazao i sam Vučić, izjavivši da ga čeka novi krug pregovora oko Kosova, nakon kojeg će donijeti odluku o raspisivanju izbora, jer je, po njegovim riječima, dužan razmotriti zahtjeve ostataka starog režima.
Nadmašio Fidela Castra
Inače, iz nevladine organizacije CRTA su uoči tog njegovog nastupa precizno izračunali da se u proteklih nešto malo više od osam mjeseci, Aleksandar Vučić direktno putem pouzdanih medija, obratio građanima nevjerojatnih 190 puta, što znači da mu je ovo obraćanje bilo 191., po čemu je sasvim sigurno nadmašio i Fidela Castra. S bitnom razlikom da je Castro barem imao neku konzistentnost u nastupima, dok je kod njega nema, ali i toga da u Srbiji i dalje postoji formalni politički život, kojeg na Kubi nije bilo, no ništa više od toga.
Uostalom, već i sama činjenica da je moguće nakon jedanaest godina apsolutne vlasti pripadnike opozicije nazivati predstavnicima bivšeg režima, i da to prolazi kod solidnog postotka publike, dosta govori o stanju društva u Srbiji. U sve te, sad već uporno ponavljajuće teme Kosova, izvanrednih izbora i mogućeg rušenja Vučićeve vlasti, ugurao se još jedan beogradski prajd, koji se ovog vikenda održao pod posve točnom parolom ‘Nismo ni blizu’.
Prajd u društvu bez događaja
No, kompariramo li ga s prošlogodišnjim, koji je bio inicijalno zabranjen, pa kao uvjetno dopušten, uz razna bizarna opravdanja vladajućih da zabrana nije prekršena, ovogodišnji koji je posve regularno održan bez ikakvih suvišnih rasprava i u relativno mirnoj atmosferi, dodatno svjedoči da Vučić i dalje kontrolira većinu društvenih procesa, odnosno sve s izuzetkom aktualnih prosvjednih okupljanja.
I to nas dovodi do zida pred kojim se jednako nalaze i Vučić i njegov režim, ali i opozicija koja vodi i usmjerava višemjesečne prosvjede. Jer u ovom trenutku, ni on, ni oni ne znaju što da rade. Srbija jest odavno upala u ono što su Putin i Orban patentirali i doveli do savršenstva i o čemu u posljednjoj kolumni u Danasu piše Teofil Pančić, a to je društvo bez događaja. To jest društvo koje događaje ignorira.
Vučić u pat-pozciji
I opozicija koja je imala momentum pa ga je izgubila, novi momentum očito ne uspijeva probuditi. S druge strane, postoji realno nezadovoljstvo sve brojnijeg dijela građana s Vučićevom vlašću, kojoj popularnost opada i čega je predsjednik Srbije itekako svjestan.
No, i on je u pat-poziciji, budući da je povlačenje bilo kakvog poteza ipak riskantno po apsolutnu vlast koju ima, a status-quo u situaciji kada nezadovoljstvo uočljivo raste, nemoguće je vječno održavati, neovisno o tome što se jest pokazao kao nevjerojatno vješt političar.
Sva ta pitanja će sasvim sigurno, bar na par dana, gurnuti u stranu uspjeh košarkaša i njihov doček, ali će ona i dalje biti tu. I neće ih staviti sa strane nikakve bizarnosti, poput one koju je ovog vikenda izrekao Milorad Dodik, kritiziravši navijače košarkaša Partizana što su u Banjoj Luci skandirali protiv Vučića, izjavivši kako se čudi zbog čega Vučić i dalje pomaže tom klubu.
Sve ozbiljnije kalkulacije
Ukratko, bez obzira na to što se Vučić pokazao kao majstor procjena u kojem trenutku i koje izbore raspisati i što je vladanje kroz stalno ponavljanje izvanrednih izbora doveo do savršenstva, pa i bez obzira što je javno nudio izbore na početku prosvjeda, kada ih nitko nije ni tražio, sada kada ih je opozicija i službeno zatražila, ozbiljno kalkulira.
Očito svjestan da bi ovog puta doista mogao izgubiti Beograd, ali i toga da bi mu se prevlast u skupštini mogla smanjiti. Što je sve u istinski demokratskim društvima i uobičajeno i ljekovito, ali je u sredinama s ovakvom svevlašću kakvu Vučić ima, pokazatelj slabosti i najava kraja. Koliko mu je taj scenarij nezamisliv, ne treba pretjerano napominjati.