Protekla godina za liberale je bila dosta loša. Ugledni The Economist analizira što im je sada činiti

Borba, a ne očaj

Olakšanje zbog neuspjelog puča u Turskoj, zamijenila je divljačka, ali popularna, odmazda. Glasači na Filipinima izabrali su predsjednika koji ne samo da je vratio smrtnu kaznu, već se i hvali povlačenjem okidača. U isto vrijeme, Rusija i Kina inzistiraju da je liberalizam tek pokriće za zapadnjačku ekspanziju.

Suočeni s takvim stanjem, mnogi liberali počinju gubiti živce. Neki već pišu epitafe liberalnom poretku i upozoravaju na smrt demokracije. Drugi se nadaju da bi sitne promjene imigracijskih zakona ili neka dodatna tarifa mogle stvari vratiti u normalu.

No to nije dovoljno dobro. Gorka žetva 2016. godine nije odjednom uništila ideju liberalizma, prema kojoj je to najbolji način za stjecanje dostojanstvena, i put do prosperiteta i jednakosti. Umjesto da izbjegavaju borbu, liberali bi u njoj trebali uživati.

Razmirice su dobrodošle

U posljednjih četvrt stoljeća liberalizmu je išlo prilično lako Njegova dominacija nakon raspada sovjetskog komunizma pretvorila se u lijenost i podcjenjivačku umišljenost. U društvima s rastućom nejednakošću, društveni pobjednici govorili su si da žive u meritokraciji i da je njihov uspjeh sasvim zaslužen. Stručnjaci koji su pomagali voditi velike dijelove svjestke ekonomije, samodopadno su uživali u vlastitoj genijalnosti. No obični su ljudi često bogatstvo vidjeli kao pokriće privilegije, a stručnost kao krinku za vlastite interese.

Nakon toliko godina dominacije, liberali su trebali predvidjeti ono što im stiže. Kao vrijednosni sustav koji je početkom 19. stoljeća nastao kao opozicija despotizmu, apsolutističkim monarhijama i teroru revolucije, sam liberalizam upozorava na činjenicu da apsolutna vlast kvari. Privilegija postaje samoponavljajuća. Konsenzus guši inicijativu i kreativnost. U svijetu koji se konstantno mijenja, razmirice nisu samo neizbježne, nego su i dobrodošle jer vode ka obnovi.

Liberali bi se trebali znati nositi s promjenama

Štoviše, liberali imaju što pouditi društvima koja se muče s promjenama. U 19. stoljeću, kao i danas, stari modelu su nadvladani nemilosrdnim tehnološkim, ekonomskim, društvenim i političkim silama. Ljudi su žudjeli za redom. Neliberalno rješenje bilo je uspostavljanje autoriteta koji će diktirati što je najbolje – usporavati promjene, ako su bili konzeravativni ili razbijati autoritet, ako su bili revolucionarni.

Liberali su ponudili drugačiji odgovor. Umjesto da je koncentrirana, moć bi trebala biti disperzirana kroz vladavinu prava, političke stranke i kompetitivna tržišta. Umjesto da građane stavlja u službu moćnoj i zaštitničkoj državi, liberalizam individualce drži sposobnima da sami odlučuju što je za njih najbolje. Umjesto da se svijetom upravlja kroz ratove i prijepore, zemlje bi trebale prihvaćati razmjenu i sporazume.

Vraćanje vjere u napredak

Te su ideje uklesane u temelje Zapada, i usprkos Trumpovom flertu s protekcionizmom, trebale bi izdržati. No, izdržat će samo ako liberalizam pronađe rješenje za svoj drugi problem: gubitak vjere u napredak. Liberali vjeruju da je promjena dobrodošla jer će stvari u cjelini učiniti boljima.

Dobro, i sada mogu ukazati na to kako poboljšati globalno siromaštvo, životni vijek i mir, čak i uz sukobe na Bliskom istoku. Za većinu ljudi ovo stvarno je najbolje doba u povijesti. No veliki dijelovi Zapada stvari ne vide na taj način. Za njih, napredak se događa drugim ljudima. Bogatstvo se ne širi, tehnologija uzima poslove koji se više nikada ne vraćaju, a druge kulture predstavljaju često nasilnu prijetnju.

Promjene su nužne

Ako želi uspjeti, liberalizam mora naći odgovor za pesimiste. U desetljećima u kojima su imali moć, liberali nisu ponudili pretjerano uzbudljiva rješenja. U 19. stoljeću liberalni reformatori uveli su univerzalno obrazovanje, ogromne javne investicije i prava radnika. Građani su kasnije dobili i pravo glasa, javno zdravstvo i socijalno sigurnosnu mrežu. Nakon Drugog svjetskog rata Amerika je izgradila liberalni poredak koristeći se tijelima poput UN-a i MMF-a koja su dala formu njenoj viziji.

Ništa ni upola toliko ambiciozno danas ne dolazi sa Zapada. To se mora promijeniti. Liberali moraju istraživati puteve koje će tehnologija i društvene potrebe sigurno otvoriti. Moć bi se mogla spustiti s državne na lokalnu razinu, koja bi funkcionirala kao laboratorij za svježe politike. Te politike mogle bi nadići sterilnost stranaka i nastajati u novim okvirima lokalne demokracije.

Labirint poreza i regulacija mogao bi se racionalno prepraviti. Društvo bi moglo transformirati model obrazovanja i zapošljavanja na način da “fakultet” postane nešto čemu će se čovjek više puta vraćati kako bude mijenjao karijere u novim industrijama. Sve mogućnosti još nisu ni zamišljene, ali liberalni sustav, u kojem individualna kreativnost, osobni interesi i poduzetništvo dolaze do punog izražaja, ima veće šanse od svih drugih da ih dosegne.

Je li san još uvijek moguć?

Je li nakon 2016. san još uvijek moguć? Redakcija Economista vjeruje da će se Brexit i Trumpovo predsjedništvo pokazati kao skupi i štetni potezi. Zabrinuti su zbog današnje mješavine nacionalizma, korupcije i nezadovoljstva. No protekla godina u isto je vrijeme i vapaj za promjenom.

Ne smije se zaboraviti kapacitet liberala za tranformacijom. Ne smije se podcjenjivati sposobnost ljudi, i u Americi pod Trumpom i u Britanjiji nakon Brexita, da smisle inovativne načine da se izvade iz nevolje. Zadatak je njegovati taj nemirni nagon, cijelo vrijeme braneći otvorenost i toleranciju kao temelje pristojnog, liberalnog svijeta.