Prva ispovijest Josipa Klemma, jednog od vođa prosvjeda u Savskoj nakon početka sudskog procesa

Dizanje boce vode

“Godine 2001. imao sam nezgodu na poslu koja mi je promijenila život. Radilo se o nesreći na specijalističkoj obuci. Prilikom jednog skoka zadobio sam teške ozljede, opasne po život”, prepričava Klemm događaj zbog kojeg je završio profesionalnu karijeru u službi i krenuo u privatni biznis.

“Nakon nezgode sam više od godinu dana bio na bolovanju… Usred jednog dinamičnog posla završite u krevetu. Reći ću vam da mi je u jednom dijelu života samo desna ruka bila čitava pa sam samo s njom mogao trenirati. Mogao sam dizati bocu vode od litre. Ležao sam u krevetu i dizao tu bocu. Nije to bio neki poseban trening, ali nisam se predavao. Sam sebi sam rekao da me, ako se više ikada dignem iz kreveta, ništa više neće zaustaviti”, kaže.

“Nakon toga se više nisam mogao vratiti ni biti specijalac kakav sam navikao biti. Otišao sam zato u mirovinu. Da nije bilo toga, te životne odluke, da me dragi Bog nije odveo tim putem, sigurno ne bih danas bio ovo što jesam. Možda bih bio na boljem ili na gorem mjestu”, kaže.

Na udaru istražitelja

Njegova tvrtka Klemm Security trenutačno je, prihodovno, na trećem mjestu u zaštitarskom sektoru. Još 2011. godine bio je sedmi po veličini, a do 2014., s ostvarenih 98,6 miljuna prihoda i 1200 zaposlenih, probio se među najveće u državi. U posljednjih nekoliko godina Klemmovo poslovanje na udaru je istražitelja zbog sumnjivih faktura kojima je iz firme izvučeno tri i pol milijuna kuna, a pripremno ročište u slučaju održano je prije dva tjedna. Josip Klemm tada je kazao da ne planira priznati krivnju niti se nagoditi s tužiteljstvom.

“Reći ću vam ovako: Tko radi taj i griješi”, objašnjava za Telegram. “Taj porezni prekršaj sam već platio i odgovarao za njega još 2007. godine. Iz sudske prakse jasno je da se ne može voditi kazneni postupak za nešto što je već sankcionirano u prekršajnom postupku. I Porezna uprava će vam reći da tvrtka Klemm Security nije ništa dužna”, kaže.

“No, očito ono što vrijedi za druge ne vrijedi za Josipa Klemma. Ne mogu reći da se radilo o političkom progonu, no ja sam ipak posljednje tri godine bio meta. Ne želim tvrditi ni da je to zbog moje uloge u braniteljskom prosvjedu. Ali, ne želim se ni skrivati. Radujem se tom sudskom postupku.”

Zašto se odlučio baš za policijsku školu?

Josip Klemm, jedan od vođa braniteljskog prosvjeda, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, nekoliko je godina nezaobilazna ikona većine braniteljskih okupljanja. Nakon odrastanja u Slavoniji na školovanje je došao u Zagreb i upisao policijsku školu. Zašto se odlučio baš za policijsku? U obitelji Klemm to nije bila nikakva tradicija, nitko prije njega nije radio u policijskom sustavu.

“Bila je to ideja nas prijatelja koji smo bili u osmom razredu. Odlučili smo prijaviti se na natječaj za Policijsku akademiju. Na žalost, od nas četvorice ja sam jedini prošao. Odrastao sam u skromnoj obitelji i nikada nisam mislio da ću postati policajac, ali životni put me odveo na školovanje u Zagreb, gdje sam proveo četiri godine.”

Prijatelja iz tog vremena još se uvijek dobro sjeća. “Jedan od njih, Mladen, tek je naknadno uspio ući u policiju, i mogu reći da sam za to zaslužan. Njemu je to, kao i meni, bio životni san, pa se nadam da sam ispravio neću reći jednu pogrešku sustava, nego je dobio ponovno priliku da bude policajac.” O detaljima nije htio.

“Bio sam vrlo dobar, odličan đak i mogao sam birati fakultet. No, već tada sam odlučio ući u Antiterorističku jedinicu Lučko. Tako sam se 1991., dok se još nije znalo kakvi će biti razmjeri Domovinskog rata, kao dobrovoljac javio u Lučko”, kaže.

Dolazak u Antiterorističku jedinicu Lučko

Bio je 30. lipnja kad je Klemm došao u bazu Antiterorističke jedinice Lučko, a jedinica je bila na terenu u Glini. Mladiće od 18-19 godina koji su se taj dan javili na posao primio je specijalac u operativnom dežurstvu. Od njega su doznali da je u toj akciji bilo i ranjenih. “Gdje smo mi to došli”, pitali su se mladi Klemm i njegovi vršnjaci, ali to nije dugo trajalo: za mjesec su dana, kaže, postali prekaljeni borci.

“U ATJ Lučko bio sam do kraja 1995. godine, nakon čega sam prešao u Zapovjedništvo specijalne policije”, opisuje Klemm ratne dane. “Kada sad, kao čovjek s više od 40 godina, gledam na to, ATJ Lučko bila nam je jedna razina odrastanja. Da nismo bili u toj jedinici sigurno ne bismo bili ovakvi.”
S kolegama iz ATJ-a i ostalim pripadnicima specijalne policije i danas je vrlo dobro povezan, iz jednostavnog razloga: “Naša udruga je specifična jer okuplja pripadnike specijalne policije koji su u ratu bili u manjim postrojbama. Puno manjima nego što su to bile gardijske brigade. Na primjer, specijalac iz Varaždina dobro zna specijalca iz Dubrovnika”, kaže.

Privatni biznis

Josip Klemm iz policijskog je sustava otišao 1. siječnja 2004. godine. Imao je tek nešto više od 30 godina i odlučio je krenuti u privatni biznis. Imao je tri kredita – za stan, za auto i druge potrepštine te obitelj s troje djece, i bio je svjestan da mora početi nešto raditi. Želja mu je bila otvoriti detektivsku agenciju, no ipak se odlučio za zaštitarstvo.

“Na početku je konkurencija bila žestoka. Ali žestoka je u svim poslovnim i životnim sektorima. Dobro je da konkurencije ima, jer vas to uči da budete bolji od drugih. Danas je teško dobiti posao, pa morate biti mnogo bolji od drugih da bi vam netko dao priliku”, kaže.

“Mogu reći da me u jednom trenutku povrijedilo kada me bivši predsjednik Ivo Josipović tijekom svoje kampanje spominjao, govoreći kako u šatoru postoje ljudi koji imaju firme, a ne daju plaće. Pogledajmo unutar našeg ceha gdje su najveće plaće. No, nije samo plaća jedino mjerilo, nego moramo gledati i ostale troškove i pripremati se na vremena koja nisu najpovoljnija. Radnici moraju dobiti plaću bez obzira jeste li vi kao poslodavac neku svoju fakturu naplatili ili ne. Od tih plaća žive naši zaposlenici i njihove obitelji”, kaže.

Pozadina slučaja

Postupak protiv Klemma nedavno je počeo na Županijskom sudu u Zagrebu. Svi koji su uz njega optuženi već su priznali krivnju za izvlačenje novca lažnim fakturama. Među njima je i Radovan Štetić, višestruko osuđivana osoba dobro poznata u domaćem krim-miljeu. Kako su se on i Klemm uopće povezali? Jesu li se znali od ranije?

“Tog čovjeka doista slabo poznajem. U tom trenutku neke sam poteze povukao iz neznanja. Doduše, tvrtka Klemm Security je bila dužna za obavljanje tih usluga, a Porezna uprava je već utvrdila da fakture nisu bile dobro sastavljene. Tu se sve vadi iz konteksta i želi se mene i firmu pod svaku cijenu pokazati u lošem svjetlu”, kaže Klemm i nastavlja:

“Mislim da sam od povratka generala Gotovine i Markača za neke ljude bio lovina. Ja i nekolicina mojih prijatelja iz Domovinskog rata nismo dopustili da generali najprije idu u Banske dvore i na Pantovčak, što su nam neki sigurno zamjerili. No, sami generali su željeli da se postupa po zahtjevima branitelja. Branitelji su bili ti koji su cijelo vrijeme vjerovali u njihovu nedužnost, jer su i sami bili sudionici tog vremena. I Markača i Gotovinu jako dobro poznajem i cijenim ono što su dali u Domovinskom ratu i što rade nakon njega. Moj ratni zapovjednik, general Markač, i danas mi je uzor.” Kako je poveo ljude na doček generala, poveo je i dio hrvatskih branitelje u prosvjed. Gotovo 500 dana prosvjeduju pred sjedištem Ministarstva branitelja u Savskoj cesti.

“Okidač nisu bile izjave Bojana Glavaševića, nego ono što je snašlo branitelja i stopostotnog ratnog vojnog invalida Ivicu Vujicu. Njemu je u siječnju 2014. godine umrla supruga i Glogoški je danima išao k Matiću tražiti pomoć. Tražio je da mu se osigura zamjenska njegovateljica”, priča Klemm.

Kako je upoznao Glogoškog?

“Glogoškog u to vrijeme nisam dobro poznavao, no sada mi je drago da sam ga upoznao. Problem Ivice Vujice trebalo je riješiti kroz zakon, jer nije bilo odredbe koja bi propisivala što se događa kada umre njegovateljica stopostotnog invalida. U rujnu je bio još jedan sastanak na kojem Đuro opet ništa nije uspio riješiti”, tvrdi.

“Sazvan je i jedan sastanak u Varaždinskim Toplicama na kojem je bila i Udruga gardijskih brigada i Udruga specijalne policije i Udruga stopostotnih invalida. Rekli smo im da imaju našu podršku. Nije mi bilo jasno kako se neke stvari za stopostotne invalide ne mogu riješiti. Đuro je 20. listopada ponovno išao na sastanak u Ministarstvo, a prije toga smo se dogovorili da ćemo, ako taj dan ne bude pronađeno rješenje, krenuti u prosvjed. Kad je oko 11 sati izlazio, Đuro me zvao i pitao: ‘Gdje si ti? Gdje su ti specijalci? Gdje je prosvjed?’. Došao sam za desetak minuta u Savsku i odlučili smo tamo biti. Nitko nije mislio da ćemo čak i prenoćiti tamo. Mislio sam da će taj problem biti riješen jako brzo. Međutim, do današnjeg dana nije, Vujica još uvijek nema zamjensku njegovateljicu. Ta odluka nije donijeta, jer se to nije željelo”, kaže.

“Cijelo smo vrijeme željeli komunikaciju s ministrom Matićem. Tek će se vidjeti kakav je ministar on bio. O njemu kao branitelju uvijek ću reći sve najbolje, ipak ima neke zasluge u Domovinskom ratu. Matić nije imao dobru komunikaciju s drugim ministarstvima ni s Vladom”, prisjeća se.

Prepričava kako mu je bivši ministar Fred Matić priznao da je na početku svog mandata jednom ministru poslao pismo, a ovaj mu nije odgovorio godinu dana. Ili, pak, kako je slao pisma premijeru, a on ga nikada nije pozvao. Zato je, smatra Klemm, Milijan Brkić dobar kandidat za ministra branitelja: svojim političkim autoritetom ne bi dopustio da mu se dogodi što i Matiću (dok smo razgovarali Brkić je bio kandidat za novog ministra).
Razmišljao je o poruci koja se šalje s otezanjem imenovanja novog ministra. No, smatra da je ipak realno da se uzelo neko vrijeme ne bi li se razmislilo tko može pomoći braniteljima, da se to ne napravi samo zbog forme. Ili da se ne ponovi slučaj Crnoja, pitam.

“Mijo Crnoja je moj prijatelj i nije ni manje ni više grešan nego svi drugi ljudi. No, možda je izjava oko registra izdajnika bila nespretna. I ja se osobno ne slažem s tim. Zna se i za što su namijenjeni njegovi krediti. Mislim da se on nije snašao u komunikaciji prema hrvatskoj javnosti”, kaže Klemm, uvjeravajući kako ni on ni Glogoški ne sudjeluju u odabiru novog ministra.

“Netko mora za to preuzeti političku odgovornost. Nju je dobila Domoljubna koalicija i ona će snositi političke posljedice ako dobijemo lošeg ministra.” Klemm demantira da su branitelji u Savskoj bili iskorišteni u političke svrhe i pomaganju Domoljubnoj koaliciji u dolasku na vlast. “Da smo prekinuli prosvjed onog trenutka kada je Kolinda Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu ili kada je pobijedila Domoljubna koalicija, onda bi se moglo reći da smo bili u službi politike”, kaže i dodaje: “Prosvjed se nastavlja”.

Otkrio je što zamjera Milanoviću

Što se politike tiče, Klemm bivšem premijeru zamjera nedostatak komunikacije, ne samo s braniteljima, nego i s drugim društvenim skupinama. “Zar nije dovoljno da netko od invalida ili udovica ili članova obitelji tih ljudi koji su se žrtvovali, dođe pred ministarstvo i želi razgovarati, da traži dijalog? Ne, imamo premijera koji je tek nakon sedam mjeseci počeo razgovarati s braniteljima. Ali, taj čovjek nije razgovarao ni s liječnicima, ni s profesorima, ni sa sindikatima. To ga je stajalo političkog poraza”, kaže Klemm.

“Vrijeđa me kao čovjeka kad Milanović spominje naš prosvjed i otvaranje plinskih boca. Ali ne gleda se da je tome prethodio nezakoniti napad hrvatske policije na hrvatske branitelje kod Markove crkve. Ta odluka nije donijeta u policijskom nego političkom smislu. To je bila odluka premijera Milanovića.”

Ali plinske boce izvučene na Savsku cestu i prijetnje zgrozile su javnost. Podsjećam ga da su izazvale strah, nevjericu da su tako nešto opasno za građane napravili hrvatski branitelji. Klemm je toga svjestan. Zna da su plinske boce na ulici uznemirile građane i zbog toga im se, kaže, kao jedan od vođa prosvjeda ispričao. “Mi smo se u Savskoj borili protiv sustava. Dok smo se mi tamo smrzavali, u barem pet toplih stožera ljudi su na miru sa svojim tajnicama i stručnjacima razmišljali što da naprave s hrvatskim braniteljima.”

Smatra da će pobijediti u prekršajnim postupcima što se protiv njega i Glogoškog vode zbog organiziranja prosvjeda. Podsjeća da su prosvjedi međunarodnim zakonima i Ustavom dopušteni, i da je sve to jače od Zakona o javnom okupljanju. Ali sukob s policijom nije dopušten, podsjećam ga.

Politička kontrola

“Gledajte, svi u policiji dobro znaju i upozoravaju na pravo na prosvjed. Prvi dan i nije bilo incidenata, osim što su nas ogradili. Pa bolje se postupa s ratnim zarobljenicima nego što se s nama postupalo tamo. Bilo mi je u tim trenucima iznimno teško. Htio bih još jednom zahvaliti svim građanima i hrvatskim braniteljima koji su nam došli dati podršku. Bili smo tamo kao u logoru. Bili smo revoltirani tim postupcima i zato se rodila ideja da se očisti jedan prolaz. Vidjeli ste da ni Matiću i Prgometu nije bilo dopušteno da nam donesu vodu. Kakva se poruka time slala? I kakva se šalje svima onima koji u policijskoj ili vojnoj službi ostanu invalidi”, kaže.

“Nakon prosvjeda u Markovoj crkvi obećana su nam neka povjerenstva. Pustite to, pa imamo plaćene ljude u ministarstvima i neka rade svoj posao. Da su htjeli, mogli su to riješiti i prije odlaska na godišnji odmor. Međutim, netko je procijenio da je bolje da branitelji ostanu tu gdje jesu i da se prebacuje loptica između HDZ-a i SDP-a.”

Protiv sam jedne udruge

Ne prihvaća ni tezu o razjedinjenosti branitelja. Smatra kako je dobro da postoji što više udruga i da se svaka od njih brine za svoje članove. “Protiv sam jedne udruge koja bi bila na razini cijele države i da se ona brine za sve. Odmah se postavlja i pitanje pojedinca koji bi je vodio i bi li ona potpala pod politički utjecaj. Kad imamo puno udruga teže je na njih utjecati. Što se toga tiče, može se reći da su branitelji najdemokratičnija populacija.

Nemojmo gledati na razjedinjenost kroz potrebe hrvatskih branitelja. Jer sigurno je da udovice imaju svoje probleme, djeca imaju svoje, veterani i dragovoljci svoje. Normalno je da nas ima toliko. Samo HVIDR-a ima oko 150 udruga, specijalna policija ima ih 26, gardijske brigade ih imaju na desetke, i svi oni imaju svoje ispostave. Tako dolazimo do brojke tisuću”, kaže.

“Želio bih da se što više govori i piše o onome što udruge doista rade. Dat ću vam sasvim konkretan primjer. Našem prijatelju i suborcu u Jarmini je prije dvije godine izgorjela kuća. Udruga specijalne policije obnovila mu je tu kuću. Da sada odemo u naš Dom specijalne policije, siguran sam da ćemo tamo zateći neku obitelj koja je uz nekoga tko je na liječenju. Budući da nemaju gdje spavati borave tamo. Branitelji su ti koji brinu jedni o drugima.

U subotu sam bio u posjetu jednom prijatelju u bolnici, na kraju sam tamo susreo još petoricu. Znate da si je puno hrvatskih branitelja oduzelo život, no mnogo je više onih situacija u kojima su branitelji jedni drugima pomogli da se to ne dogodi. Imao sam na desetke takvih slučajeva. Nekim svojim prijateljima sam vadio pištolj iz usta. To je za njih bio trenutak slabosti. Možda mu tada ne može pomoći ni liječnik koji je stručan, nego samo prijatelj iz rata ili njegov zapovjednik.”

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 27. veljače 2016.