Telegram komentar: Prvi debakl Tihomira Oreškovića (neovisno o ishodu afere vezane uz ministra Crnoju)
Premijer nije rekao ni riječi o ustaškom maršu Zagrebom
U ponedjeljak oko podneva pet tisuća ljudi u centru Zagreba skandiralo je Za dom spremni, hrvatsku verziju Sieg Heila. Bio je to najmasovniji fašistički skup održan u Hrvatskoj još od Drugog svjetskog rata.
Ovdje se nije radilo o prenabrijanim nogometnim navijačima, kojima Za dom spremni predstavlja određenu vrstu društvenog folklora, niti o borcima bojne ‘Rafael Boban’, koji se pozdravom Za dom spremni sjećaju poginulih suboraca (što možemo razumjeti, ali nipošto odobriti).
Manifestacija političke volje
Ovdje se radilo o manifestaciji određene političke volje – i određenog političkog raspoloženja – u centru glavnog grada Republike Hrvatske: ta politička volja i to političko raspoloženje nedvojbeno su ustaški, dakle fašistički, i svatko tko je ondje vikao Za dom spremni bio je itekako svjestan što ta parola zapravo znači. I kakvu Hrvatsku priziva.
Predsjednik Vlade Tihomir Orešković održao je dan kasnije govor o holokaustu, u kojem je izrazio snažno suosjećanje sa žrtvama pa zatim žestoko osudio nacizam. Već dugo godina niti jedan hrvatski političar nije učinio ništa licemjernije.
Naime, Tihomir Orešković nije smio osuditi nacizam i holokaust a da prije toga nije osudio ustaški marš Zagrebom.
Oreškovićeva šutnja
Prilično je nevjerojatno što predsjednik Vlade nije odmah reagirao na tako moćnu i masovnu demonstraciju fašizma uživo, u glavnom gradu države koju bi trebao voditi. Oreškovićeva šutnja o zagrebačkom ustaškom mitingu samo dokazuje da taj čovjek nije ni političar niti stvarni predsjednik Vlade: on je, eventualno, neki državni službenik, čiji je najviši politički domet višesatna borba za smjenjivanje jednog ekscentrično teško kompromitiranog ministra.
Oreškovićeva šutnja o zagrebačkom fašističkom skupu – a šutnjom smatramo činjenicu da premijer u prva 24 sata nije kazao ni riječ o tom događaju – ne govori samo o njegovoj potpunoj političkoj nekompetentnosti i nesamostalnosti nego i o stvarnim odnosima snaga u vladajućoj koaliciji.
Budimo realni, u hrvatskom je glasačkom tijelu uvijek bilo pet ili sedam ili deset posto radikalnih desničara, koji su u novoj hrvatskoj državi željeli vidjeti Endehaziju. Velik dio njih redovito je glasovao za HDZ, uglavnom zato da bi spriječili SDP-ov dolazak ili ostanak na vlasti.
Tuđmanova ljevičarska komponenta
Međutim, u prethodnim HDZ-ovim razdobljima predsjednici glavne hrvatske desne stranke bili su kadri kontrolirati proustaško raspoloženje dijela svojih birača. Franjo Tuđman ušutkavao je ustaše svojom partizanskom prošlošću, svojim inzistiranjem da u Ustav Republike Hrvatske uđe odredba o antifašizmu (o nepostojanju te odredbe novi ministar kulture javno je lagao), svojim inzistiranjem na Titovoj ulozi u hrvatskoj povijesti, kao i pokušajima da u HDZ-u, uz emigrantsku, proustašku, uvijek zadrži i snažnu ljevičarsku komponentu.
Ivo Sanader ušutkavao je HDZ-ove filofašiste svojim euroliberalizmom i aktivnom promanjinskom politikom. Da se Sanaderu, kao premijeru, dogodio zagrebački miting, sve bi televizije i portali grmjeli od njegovih osuda tog gadljivog fašističkog prosvjeda što ga je vodio osuđeni diler kokainom u povodu suspenzije novinara koji je, zapravo, tijekom devedesetih bio bliski suradnik Markice Rebića, ondašnjeg šefa vojne kontraobavještajne službe.
Tragično Karamarkovo nerazumijevanje
No, Tomislav Karamarko, u svom tragično dubokom nerazumijevanju hrvatske politike, ne samo da nije kadar osuditi zagrebački ustaški miting nego se, dapače, radi o o prvom predsjedniku HDZ-a koji je ustaštvo uveo u sam mainstream hrvatske državne politike.
Karamarkov koalicijski partner Tepeš, koji je postao potpredsjednik Sabora, sudjelovao je na skupu na kojem je pet tisuća ljudi skandiralo Za dom spremni. A na čelu vlasti nalazi se čovjek koji nije imao što reći o najvećem ustaškom mitingu u Hrvatskoj otkako je propala NDH.