Pustimo ultimatume i huškanja, prema studiji njemačkog politologa sporazum Račan-Drnovšek je najbolje rješenje
Natezanja sa Ljubljanom su u tijeku, pa smo saželi rad Thomasa Bickla objavljen prošlog mjeseca u časopisu Politička misao
Sporazum Račan–Drnovšek bio je najbolje rješenje za hrvatsko-slovenski granični spor, tvrdi njemački znanstvenik Thomas Bickl s Instituta za političke znanosti Sveučilišta Duisburg-Essen. Bickl, inače jedan od glasnogovornika najsnažnije grupacije u Europskom parlamentu, Europskih pučana, u zagrebačkom znanstvenom časopisu Politička misao prošlog je mjeseca objavio tekst Rekonstrukcija tvrdoglavosti: Hrvatsko-slovenski granični spor i njegove implikacije na proširenje EU, a hrvatsko-slovenski granični spor tema je i njegovog doktorata.
Premda je sporazum nudio dosad najkompletnije rješenje, nije prihvaćen jer tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan za sporazum nije dobio potrebnu potporu u zemlji. Bickl piše kako je sporazum Račan-Drnovšek, osim što je temeljito riješio pitanje granice, imao i “zamijećen i pozitivan utjecaj na ostale probleme poput nuklearne elektrane Krško i Ljubljanske banke”.
Bicklova je studija pokušala rekonstruirati dvije ključne faze u rješavanju ovog dugotrajnog teritorijalnog sukoba: za vrijeme hrvatskog pristupanja Europskoj uniji od 2008. do 2009. i dinamiku konflikta prije arbitražnog procesa pred sudom kada je Hrvatska već bila član EU, od 2012. do 2017. godine. Arbitraža je trebala riješiti ovaj problem, no situacija se sada čini daleko od riješene. Zagreb arbitražu ne prihvaća, a Slovenija inzistira na njenoj primjeni.
Intervjuirao je Sanadera, Pahora, Kosor, Pusić. Rehna…
Bickl je proučio dokumente, ali i razgovarao s 28 relevantnih sugovornika, među kojima i svojedobno najviše pozicioniranim dužnosnicima u Hrvatskoj, Sloveniji i Uniji: bivšim hrvatskim premijerima Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom, bivšim slovenskim premijerom Alojzom Peterleom, bivšim šefovima diplomacije dviju zemalja Vesnom Pusić i Ivom Vajglom, nekadašnjim europskim povjerenikom za proširenje Olijem Rehnom…
Utvrđivanje granica nakon raspada Jugoslavije činilo se kao čisto bilateralno pitanje, ali se kasnije pretvorilo u borbu za moć između Slovenije kao članice EU i Hrvatske kao države kandidatkinje za članstvo. Situacija u kojoj je Slovenija koristila svoju poziciju zemlje članice EU u teritorijalnom sporu sa zemljom kandidatkinjom bila je jedinstvena u povijesti proširenja EU, a slična se situacija dogodila još jednom nakon toga – kada je Hrvatska Srbiji blokirala poglavlja 23. i 24.
Neuspjeh stručnjaka, pregovori se ’98. pomiču na političku razinu
Piranski zaljev problem je postao na zajedničkoj radnoj grupi 16. ožujka 1993. u Zagrebu. Slovenija je tada tvrdila je cijeli Zaljev njen, dok se Hrvatska zalagala za podjelu na jednake dijelove. Nešto kasnije iste godine to su postali službeni stavovi dvaju zemalja. Kroz 90-e zajednička grupa eksperata u diplomatskoj misiji pokušavala je riješiti ovaj slučaj, ali nisu došli do sporazuma koji bi zadovoljio obje strane. Svoj su posao završili neuspješno u lipnju 1998. te su tada pregovori pomaknuti na političku razinu.
Godine 1999. obje su strane prihvatile medijaciju treće strane, pokušao je pomoći bivši američki ministar obrane William Perry, ali sastanci u Washingtonu, Zagrebu i Ljubljani iste godine nisu urodili plodom.
Račanu i Drnovšeku je pomoglo to što su se poznavali iz Jugoslavije
Račan i Drnovšek, piše Bickl, poznavali su se iz vremena Jugoslavenskog državnog federalnog predsjedništva te su odlučili maknuti ministre vanjskih poslova iz ovih pregovora i osobno se prihvatiti rješavanja problema. “Rezultat pregovora bio je značajan kako su dva premijera pregovarala s tekstom i mapom lice u lice u sobi, uz davanje povratnih informacijama svojim delegacijama svakih par sati”, piše Bickl pozivajući se na intervju s tadašnjim članom slovenskog pregovaračkog tipa. U suštini nacrt sporazuma Drnovšek-Račan iz 17. srpnja 2001. predstavlja u potpunosti dogovorenu nagodbu i jedinstveno rješenje s cijelim nizom važnih značajki:
1. Tri četvrtine Zaljeva pripalo bi Sloveniji, a jedna četvrtina Hrvatskoj.
2. Što se tiče otvorenog pristupa moru za Sloveniju, dogovoren je novi pristup: junction (spoj) između mora Slovenije i otvorenog mora stvoren je pomoću koridora na moru kroz hrvatsko teritorijalno more. Kao nusproizvod koridor je stvorio trokutastu enklavu hrvatskog teritorijalnog mora. Niti jedna država nije dobila suverena prava na površinu mora tog koridora, niti podmorje.
3. Što se tiče kopnene granice, tri zaseoka južno od Dragonje konačno su dodijeljena Hrvatskoj, što je jedan od prominentnijih primjera. I svi drugi teritorijalni sporovi poput onog oko Svete Gere ili Svetog Martina na rijeci Muri također su riješeni.
Račan nije dobio potrebnu podršku u Hrvatskoj
No, inicijalni sporazum nikad nije stupio na snagu. Odbor za vanjsku politiku Hrvatskog sabora ga je odbio, a Račan ga onda nije niti potpisao. U retrospektivi, piše autor teksta, moguće je identificirati nekoliko razloga zašto je cijeli slučaj tako završio. Prvo, sporazum je bio prilično inovativan jer uvodi pojam dosad nepoznatog koridorskog rješenja, a bilo je i pravnih sumnji oko toga bi li enklavu hrvatskog trokuta odvojenu od ostatka hrvatskog teritorijalnog mora tako priznala i Italija.
Drugo, gotovo cijeli hrvatski pravni establishment protivio se tekstu sporazuma, ne samo zato što su favorizirali liniju ekvidistance u Zaljevu, nego i zato jer nisu bili konzultirani. I treće, Račan nije uspio uvjeriti sve svoje koalicijske partnere, posebno Budišin HSLS, niti glavnu opozicijsku stranku HDZ u to rješenje. Drnovšek je, s druge strane, osigurao potporu pozicije i opozicije, ponajviše SDS-a Janeza Janše. I četvrto, traumatična iskustva Hrvatske iz Domovinskog rata stvorila su osjetljivost na teritorijalna pitanja.
Sredinom rujna 2002. Račan je uputio pismo Drnovšeku u kojem ga je obavijestio kako ovaj dogovor više nije temelj rješavanja spora. Predložio mu je arbitražu. Nakon toga, uslijedilo je nekoliko neuspjelih pokušaja dogovora. Hrvatski premijer Ivo Sanader i slovenski Janez Janša sastali su se krajem kolovoza 2007. na Bledu i dogovorili da će ovaj spor riješiti na Međunarodnom kaznenom sudu pravde (ICJ). No, dvije države nisu uspjele usuglasiti detalje tog potencijalnog spora pa je i ovo rješenje propalo.
Arbitražno razgraničenje
Premijeri Jadranka Kosor i Borut Pahor sastaju se krajem srpnja 2009. u Trakošćanu te dogovaraju kako će Slovenija Hrvatskoj skinuti blokadu pristupnih pregovora s Unijom, a Zagreb će pristati da se pitanje granice riješi na arbitraži. Krajem srpnja 2017. donesena je konačna presuda u arbitraži o razgraničenju u kojoj je odlučeno da otprilike tri četvrtine Zaljeva pripada Sloveniji, a jedna četvrtina Hrvatskoj. Odluka Tribunala je, zapravo, na tragu one iz sporazuma Račan-Drnovšek.
Određen je spoj (junction) Slovenije s otvorenim morem uz teritorijalnu granicu Hrvatske s Italijom. Mjesta na kopnu razriješena su načelom privatnog vlasništva (uti possidetis) izvedenom iz katastarskih granica. Gdje se to ne može utvrditi, činjenična kontrola područja (uti possidetis effectivites) poslužila je kao osnova za odluku suda.
‘Nenadmašan duh suradnje i uzajamnog povjerenja’
“Samo deset godina nakon neovisnosti Hrvatske i Slovenije učinjen je herojski napor. U nenadmašnom duhu suradnje, uzajamnog povjerenja i jedinstvene metodologije pregovora dvojica premijera su krenula i činilo se da su postigli potpuno dogovoreno rješenje u ljeto 2001. Međutim, nedostatak podrške u unutarnjoj politici u Hrvatskoj i traumatično iskustvo zemlje u Domovinskom ratu glavni su uzroci neuspjeha nacrta sporazuma Drnovšek Račan”, zaključak je ovog znanstvenog članka Thomasa Bickla.
Nepunih 17 godina nakon sporazuma Račan Drnovšek koji nikad nije zaživio, 6 mjeseci nakon arbitraže koja je, barem zasad, doživjela istu sudbinu, 10 dana nakon što se ta ista arbitraža trebala početi primjenjivati i neposredno nakon isteka ultimatuma koji je premijeru Plenkoviću postavio veteran Petar Janjić Tromblon, granični spor nalazi se u nikad turbulentnijim vodama, gotovo na rubu incidenta.