Putin i Erdogan žele vratiti povijest i reafirmirati imperijalizam. To bi, na kraju, moglo biti pogubno za Europu

Oba vlastodršca pokušavaju afirmirati osobnu političku svemoć

ZADNJA IZMJENA: Mar 16, 2017
Foto: AFP

Aktualni pokušaji turskog predsjednika Erdogana da izvoženjem mitinga istine po Europi pokuša osigurati dodijeljivanje gotovo sultanskih ovlasti samom sebi, zajedno s problematikom obilježavanja stote godišnjice revolucije u Rusiji svjedoče o tome kako se nakon gotovo jednog stoljeća u obje promatrane zemlje pokušavaju redefinirati temeljni identitet i društvene vrijednosti kakve su zacrtane u ondašnjim revolucionarnim prevratima.

Obje revolucije, Ataturkova u ondašnjem Osmanskom Carstvu i sovjetska u Carskoj Rusiji su, neovisno o ozbiljnim devijacijama, u osnovi nastojale modernizirati i demokratizirati ta dva društva. Danas je pak situacija obratna. Oba vlastodršca, Putin i Erdogan, napajajući se najgorim vrijednostima tih dvaju prevrata, a brišući ono najbolje od njih, pokušavaju afirmirati osobnu političku svemoć i reafirmirati politiku imperijalizma.

Pokušaj vraćanja povijesti

Dok je Ataturk dokinuo obesmišljeno Osmansko Carstvo i planski modernizirao zemlju na temeljima turskog nacionalizma i sekularizacije, izgradivši kult ličnosti i izvršivši genocid nad Armencima, Erdogan pokušava vratiti povijest unatrag. Točnije, on pati za imperijalnim osmanskom baštinom i vjerski usmjeravanim društvom, ali ga želi obnoviti na temeljima vlastitog kulta ličnosti i obračuna s Kurdima. Putinov odnos prema sovjetskoj baštini je umnogome sličan ovome.

On s jedne strane zaziva doba imperijalnog SSSR-a i Carske Rusije, pokušavajući osigurati apsolutnu vlast, te u tom smislu obilježava stotu godišnjicu revolucije, bez da afirmira išta od lijevih vrijednosti i politika koje je ta revolucija iznjedrila. Iako su njih dvojica najvidljiviji primjeri ovakvog odnosa prema prošlosti, riječ je o širem fenomenu vidljivom na čitavom europskom prostoru, kojeg karakterizira uspon novog tipa nacionalizma, temeljenog na nekoliko faktora.

Izgradnja apsolutne vlasti

To s jedne strane podrazumijeva izgradnju tzv. neliberalne demokracije, odnosno praktično apsolutne vlasti temeljene na većinskoj podršci birača i potpunom nepoštivanju manjina i političkih protivnika, a s druge dubinsku promjenu temeljnih društvenih vrijednosti, temeljenu na potpunom prevrednovanju nacionalne povijesti i spajanju nespojivog.

Kao što je iz svega navedenog očito, svi ovi režimi crpe svoj legitimitet iz novih čitanja povijesnih procesa, što jasno ukazuje na to da Hrvatska nije usamljena u svome revizionizmu. Novo čitanje Drugog svjetskog rata prisutno je u Poljskoj. U Mađarskoj se pokušava falsificirati revolucija iz 1956. godine te potpuno zatajiti uloga Imre Nagyja, s obzirom da je on bio komunistički lider. Jedan od vodećih srpskih povjesničara, Predrag J. Marković, ujedno i potpredsjednik SPS-a, pokušava izmiriti četnike i partizane, ukazujući na doprinos jednih i drugih zajedničkoj nacionalnoj stvari, a o pokušajima rehabilitacije Višijevskog režima u Francuskoj ili fašizma u Italiji, suvišno je i govoriti.

Nedostatak solidarnosti i internacionalnog osjećaja

Svi navedeni slučajevi očito ukazuju na to da ideološki ratovi za bolju prošlost ne predstavljaju istinsku raspravu o povijesti, nego služe postizanju političkog monopola u sadašnjosti i budućnosti. Samim tim, od takvih rasprava ne treba bježati, niti su one nevažne. Sva ta podizanja žica na granicama i pokušaji da se rijeka izbjeglica zaustavi u nehumanim kampovima u Turskoj predstavljaju izraz sve prisutnijeg straha, porasta imperijalnog nacionalizma i nedostatka bilo kakve solidarnosti i internacionalnog osjećaja.

Nastave li se stvari odvijati na isti način, a nema naznake da bi uskoro moglo doći do preokreta, neće samo Europska unija kao projekt biti definitivno dovedena u pitanje, nego i ideja uzajamnosti Europe kao takve, što bi na našim prostorima moglo rezultirati novim sukobljavanjima, imajući u vidu kolonijalnu svijest i spremnost da se za nečije imperijalne interese javno demonstrira.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
2 članaka Više o autoru