Putin je stavio Vučića pred gotov čin: Beograd više nema dobrog rješenja za skoru naftnu i plinsku katastrofu
Nakon najave JANAF-a da će prestati transportirati rusku naftu, Vučić se našao u nemogućoj situaciji
Nakon najave Jadranskog naftovoda, JANAF-a, da će 15. svibnja, prestati transportirati rusku naftu NIS-u, Naftnoj industriji Srbije, svega nekoliko dana prije parlamentarnih izbora, srpski predsjednik Aleksandar Vučić našao se nemogućoj situaciji. Naime, od 15. svibnja Srbija ne samo da će ostati bez ruske nafte i plina, već će prestati s radom rafinerije u Pančevu i Novom Sadu te Petrohemije u Pančevu. Dakle, tri postrojenja od vitalnog značaja za gospodarstvo Srbije.
JANAF je godišnje prevozio za potrebe Srbije oko 3.200.000 tona nafte. Zbog sankcija koje su uvedene na prodaju ruske nafte, to sada više neće moći. Osim toga, ruska naftna kompanija Gazprom Neft, većinski je vlasnik NIS-a i drži 56,15 posto dionica, dok Srbija ima 29,87 posto dionica, a mali dioničari 13,98 posto dionica. Ni po toj osnovi JANAF više neće moći isporučivati rusku naftu Srbiji.
No to nije jedini udarac koji je zbog ruske agresije na Ukrajinu doživjela Srbija. Jedini spas za Vučića bio je da pod hitno otkupi dio dionica Gazprom Nefta te da ta ruska kompanija više ne bude većinski vlasnik NIS-a, nego da to postane Vlada Srbije. To bi onda značilo da se sankcije SAD-a i EU više ne bi odnosile na NIS. S tim spasonosnim prijedlogom srpski diplomati posjetili su u Moskvi predsjednika Upravnog odbora Gazproma Alekseja Millera. Nakon što mu objasnili s kojim su prijedlogom došli, pokušali su mu uručiti pismo namjere. Međutim, dočekao ih je hladan tuš: Miller je odbio primiti pismo i time je sastanak bio gotov.
Dionice prodane bez natječaja
Očekivano, Rusi su prijedlog Vučića ocijenili kao neprijateljski čin i okretanje leđa najvjernijem savezniku u trenucima kad se nalazi u brojnim problemima. Premda je Vučić nudio otkupiti najmanje 8 posto dionica, Moskva o tomu ne želi ni razgovarati. Time je ruski predsjednik Vladimir Putin stavio Srbiju pred gotov čin: Beograd, naime, više nema dobrog rješenja za skoru naftnu i plinsku katastrofu.
Od kad je Srbija 2008. prodala 51 posto dionica srpske državne naftne kompanije NIS ruskoj kompaniji Gasprom Neft bez natječaja i to samo za 400 milijuna eura, ne prestaju prijepori oko cijene i načina na koji je prodan NIS. Svi stručnjaci uvjereni su da je Beograd ispod cijene prodao cijelu svoju naftnu industriju, i to im se sada obija o glavu.
NIS je već od 2014. u problemima jer kao ruska kompanija ne može dobivati kredite zapadnih banaka zbog sankcija koje su EU i SAD uvele nakon ruskog pripojenja poluotoka Krima. Zbog toga NIS pod puno nepovoljnijim uvjetima mora uzimati kredite od ruskih, arapskih ili srpskih banaka. Osim što ne mogu kupovati najsuvremeniju tehnologiju, nisu mogli birati ni postrojenja za rafineriju u Pančevu pa su bili prisiljeni nabaviti staru rusku tehnologiju. Sve to rezultiralo je 2020. gubitkom od 64,4 milijuna eura.
‘Srbija postaje talac Zagreba’
Nisku cijenu NIS-a tadašnja vlast u Beogradu opravdavala je ruskim garancijama da će Srbija biti na trasi plinovoda Južni tok koji, međutim, nikad nije izgrađen. Zbog toga je Srbija, prema riječima ministrice rudarstva i energetike Zorane Mihajlović, izgubila stotine milijuna eura.
S obzirom na to da se do 15. svibnja ruski plin i nafta normalno prodaju po Europi i Srbiji, NIS-u je ostalo mjesec i pol dana da pronađe alternativne izvore nafte i plina. Beograd zbog toga grozničavo traži načina kako spriječiti kolaps svoje naftne industrije, ali i gospodarstva. Traže se mogući novi pravci opskrbe sirovom naftom i naftnim derivatima s terminala i rafinerija susjednih zemalja. No to je, već se pokazuje, nemoguća misija. Transport sirove nafte u Srbiju prvenstveno se obavlja naftovodom JANAF, koji povezuje luku Omišalj s transportnim sustavom JP Transnafta, odakle se otprema u rafinerije u Novom Sadu i Pančevu.
A JANAF neće isporučivati naftu sve dok su na snazi sankcije protiv Rusije. U političkim krugovima u Srbiji sada svi napadaju sve dosadašnje vlade koje su dopustile da Srbija u tolikoj mjeri ovisi o hrvatskoj vladi. „To je neoprostiva strateška pogreška, jer pretvara Srbiju u taoca Zagreba,“ izjavio je nedavno jedan visoko pozicionirani dužnosnik glavne oporbene stranke.
Vučić u bezizlaznoj situaciji
Beograd ne može očekivati niti pomoć Rumunjske jer je ona već blokirala rad sedam benzinskih stanica NIS-a u toj zemlji, premda za to nema veće pravne osnove. Također, u luci Constanza blokirala je 300.000 tona ruske nafte koju su kupile velike američke i europske naftne kompanije. I opskrba ruskim plinom koji Srbija dobiva preko Turskog toka također će trajati samo do 15. svibnja, a tada će Bugarska zaustaviti transport plina za Srbiju preko svojeg teritorija.
Tako se na kraju igra na dvije stolice, između Moskve i Bruxellesa, kojom se toliko hvalio Aleksandar Vučić, pokazala kobnom za Srbiju. Premda Srbija nije uvela sankcije Rusiji, Moskva joj zauzvrat ne želi prodati svoj udio u NIS-u, čime dovodi predsjednika Vučića u bezizlaznu situaciju. S druge strane, EU je nezadovoljna što Srbija nije uvela sankcije protiv Rusije te je najavila da će se zbog toga usporiti, ionako ne baš brz, proces ulaska Srbije u EU.
U razgovorima s njemačkom ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock, srpski predsjednik Vučić uspio je izmoliti da se odluka o Srbiji odgodi do izbora 3. travnja jer će tada, kako je naglasio, imati otvorene ruke u vođenju vanjske politike. Srpski diplomati objasnili su da bi mnogi Srbi zamjerili Vučiću kad bi prije izbora uveo sankcije Rusiji te da zbog toga možda ne bi glasovali za njega.
Događa se zanimljiv fenomen
Iako je Srbija kandidat za članstvo u EU, ipak do sada nije usklađivala svoju vanjsku politiku s Bruxellesom pa, primjerice, nije uvela sankcije protiv Rusije. I pretjerano strpljiva EU to joj je sve do sad tolerirala. Zato što se Srbija nije priključila sankcijama te se nije pridržavala europske regulative, Moskva je Beogradu širom otvorila vrata za ekonomsku suradnju. Jedan od paradoksa koji se tolerirao Beogradu bio je i taj što Srbija ima gotovo jednake sporazume o slobodnoj trgovini s EU, ali i Rusijom. A kroz sporazum s Euroazijskom ekonomskom unijom, koju prevodi Rusija, Srbija je postala odskočna daska za ruske kompanije na tržištu EU.
Vučiću u sadašnjoj situaciji ne preostaje drugo nego da čeka spas s neba. Primjerice, da dođe do primirja koje bi onda moglo dovesti do ukidanja sankcija Rusiji. Do toga, međutim, neće doći u dogledno vrijeme, a do tada Bruxelles sasvim sigurno više neće čekati na čiju će stranu stati Vučić. Tim više što se događa zanimljiv fenomen: brojne američke i europske kompanije koje posluju u Rusiji, premda im to sankcije ne brane, ipak se povlače s ruskog tržišta. Mnoge američke i europske tvrtke prodaju svoje udjele u zajedničkim kompanija svojim ruskim partnerima.
Beograd se nada čudu
Dakle, banke, financijske institucije, tvrtke i velike kompanije povlače se iz poslova s Rusijom premda na to nisu prisiljene. To pokazuje da je solidarnost zapadnih tvrtki puno veća nego se očekivalo te da ide puno dalje od onoga što je propisano sankcijama. Primjerice, velika švicarska osiguravajuća tvrtka Zurich Versicherung promijenila je svoj zaštitni znak star 120 godina, samo zato što podsjeća na oznaku Z koju nose ruski tenkovi.
Istodobno, zbog brojnih političkih, ekonomskih i vojnih veza s Moskvom, Vučiću nije lako raskinuti odnose sa Srbijom koje su desetljećima gradili i razvijali. Međutim, ostati u čeličnom zagrljaju Kremlja, za Beograd je puno gora varijanta. To, naime, znači kraj iluzija o suradnji s EU-om i SAD-om te potpunu izolaciju u Europi. No, Beograd se nada još jednom čudu: da će ga Bruxelles, premda nitko ne zna zašto bi, osloboditi obveza uvođenja sankcija protiv Rusije. Problem je, međutim, u tomu što za takvu odluku EU nema niti jednog razloga. Posebno zbog toga što Srbija nije članica EU.