Međutim, nabava francuskog lovca osigurala je političku podršku Pariza za bezbolno pristupanje Hrvatske u klub zemalja Šengenskog sporazuma i eurozone. Bukurešt i Sofija, koji već godinama čekaju u predvorju Schengena, odlučili su se za nabavu američkih lovaca F-16 Fighting Falcon.
Spriječeno geopolitičko dislociranje
Za razliku od Rumunjske i Bugarske, Hrvatska je nakon ispunjenja tehničkih uvjeta za pristupanje Schengenu bila pošteđena ozbiljnih političkih zahtjeva, pritisaka i ucjena. Nabava dvanaest Rafalea stajat će porezne obveznike milijardu i 153 milijuna eura. Tome treba dodati troškove izgradnje i prilagodbe infrastrukture. Što smo dobili zauzvrat?
Dok su druge države EU imale točne izračune i brojčane pokazatelje koristi od ulaska u šengensko područje, takve informacije za Hrvatsku nisam uspio pronaći. Međutim, analogno ostalim članicama, nedvojbeno će i Hrvatska ostvariti financijsku korist od uklanjanja ograničenja za kretanje ljudi, roba i usluga. U tom smislu akviziciju francuskih borbenih zrakoplova treba promatrati kao posredno ulaganje kojim se stvaraju bolji uvjeti za građane i gospodarstvo.
S geopolitičkog stajališta, nabavom Rafalea spriječeno je djelomično dugoročno geopolitičko dislociranje Hrvatske izvan formalnih političkih i institucionalnih sigurnosno-obrambenih okvira u koje naša zemlja prirodno pripada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
ZTC ipak neće u privatizaciju
Bivši ministar obrane Damir Krstičević inzistirao je na suradnji s izraelskim kompanijama. Iz Izraela su ugovorene bespilotne letjelice, daljinski upravljane borbene stanice UT30MK2CRO za borbena vozila Patria i protuoklopne rakete SPIKE LR. Ministar je gurao nabavu izraelske linije za proizvodnju streljiva, kao i polovnih borbenih zrakoplova F-16 Barak.
U tom smislu za njegova mandata promijenjen je i status Zrakoplovno-tehničkog centra (ZTC), koji je skinut s popisa pravnih osoba od posebnog interesa za RH. Novi status omogućio bi njegovu privatizaciju. Tko je trebao privatizirati ZTC nije poznato.
Osim neprovjerenih glasina, nema dokaza da se radilo o pogodovanju. Međutim, indikativna je odluka aktualnog ministra obrane Ivana Anušića koji je pokrenuo postupak vraćanja statusa ZTC-a kao tvrtke od posebnog državnog interesa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U velikim krizama ponestaje oružja
Elem, međunarodna blamaža zbog propasti nabave Baraka najmanje je loša posljedica aranžmana koje je forsirao ministar Krstičević. Ruska invazija na Ukrajinu i eskalacije sukoba na Bliskom istoku pokazali su, a i dokazali, da velike krize za sobom povlače ograničenja u prometu roba i usluga namjenske industrije na koje male zemlje, kao što je Hrvatska, nemaju ama baš nikakvog utjecaja.
Tako je Švicarska zabranila izvoz streljiva kalibra 35 milimetara u Ukrajinu. Zbog toga je Rheinmetall svoju tvornicu streljiva morao fizički prebaciti u Njemačku. Izrael, koji je u višemjesečnom ratu s Hamasom i na rubu eskalacije izravnog sukoba s Iranom, kao prioritete stavlja svoje sigurnosne obrambene interese.
Posljedično, realizacija inozemnih komercijalnih ugovora njihove obrambene industrije apsolutno je u drugom planu u odnosu na zahtjeve Izraelskih oružanih snaga. U takvim okolnostima Hrvatska, koja gotovo u potpunosti ovisi o uvozu vojne opreme i naoružanja, mogla bi se naći u krajnje nezavidnom položaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Katastrofa s Krstičevićem
Nabava Rafalea i europskog naoružanja pozicionirala je Hrvatsku tamo gdje pripada, unutar političkog i institucionalnog sigurnosno-obrambenog okvira, a to su Sjevernoatlantski savez i Europska unija.
Nije nikakva tajna da je kabinet predsjednika Vlade preuzeo vodeću ulogu u nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova. Zbog nerazumnog “guranja” izraelske opcije nabave F-16 Barak izgubljeno je dragocjeno vrijeme. U tom smislu, aranžman s Francuzima bio je jedina ostvariva opcija unutar raspoloživog vremena do umirovljenja legendarnih dvadesetjedinica. Žalosno, ali istinito.
Umjesto nekompetentnog tima Ministarstva obrane na čelu s ministrom, kestenje iz vatre morao je vaditi netko drugi, čiji to i nije posao. Nema sumnje da je micanje u stranu ministra Krstičevića bila osobna odluka premijera Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Brojna lupetanja odgovornih
Sve to ukazuje na kroničan nedostatak primjenjivog strategijskog i dugoročnog planiranja razvoja i opremanja Oružanih snaga. Lovačko zrakoplovstvo samo je jedan od primjera. Izgleda mučno i poražavajuće, ali o toj temi naslušao sam se brojnih lupetanja upravo od osoba koje sudjeluju, ili izravno utječu, u procesu odlučivanja.
Nakon okončanja Domovinskog rata, krajem 1990-ih godina, približavao se kraj resursima flote MiG-21. Iako su održani ozbiljni pregovori o remontu i modernizaciji, tadašnja vlada Zlatka Mateše ignorirala je tu činjenicu. Ni nakon odlaska HDZ-a s vlasti ništa se nije pomaklo do dolaska Željke Antunović na čelo Ministarstva obrane.
Povratak HDZ-a nije promijenio odnos prema lovačkoj avijaciji. Vođeni su razgovori o idućem remontu, ali ništa se nije dogodilo. Ponovni dolazak SDP-a na čelo Ministarstva obrane, u mandatu Ante Kotromanovića, produžio je životni vijek preostalih lovačkih aviona MiG-21 i sačuvao borbenu sposobnost samostalne zaštite suvereniteta u zračnom prostoru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glasne Rafale čuo sam još 1993.
Sadašnji povijesni trenutak, uvođenje u naoružanje zrakoplova 4+ generacije, više je posljedica spleta sretnih okolnosti i uspješne intervencije aktera izvan obrambenog sustava. No, takvi skraćeni postupci nose i svoje nedostatke.
Na avione tipa Rafale ugrađena su dva mlazna motora Snecma M88-4E koji su izuzetno bučni. U to sam se uvjerio i osobno kad sam, davne 1993. godine, na aerodromu Le Bourget tijekom Paris Air Showa prvi put promatrao demonstrativni let aviona Rafale.
Prema izvorima iz MORH-a, Studija izvedivosti u dijelu koji se odnosi na utjecaj na zdravlje ljudi, okoliš te sigurnost i zaštitu na radu obuhvaća i buku. Međutim, kao takva nedostupna je javnosti. To znači da je nepoznata količina i raspodjela buke koja će se sigurno čuti u zagrebačkom naselju Dugave ili Velikoj Gorici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gdje je transportna avijacija?
Za razliku od MiG-21, koji nisu letjeli noću, eskadrila Rafalea sigurno će jednu četvrtinu naleta izvršavati i nakon zalaska sunca. Kako to rade u Europi? Danci su javno publicirali studiju utjecaja na okoliš oko svake zrakoplovne baze na kojoj će biti stacionirani F-35 Lightning II.
U Nizozemskoj svaka vojna zrakoplovna baza ima limitiranu količinu buke koju smiju proizvesti mjesečno. Sve se mjeri, snima i transparentno prati u suradnji s lokalnom zajednicom. Nema sumnje da će naši piloti primjenjivati procedure za izbjegavanje buke kad ih netko osmisli. U Hrvatskoj po tom pitanju nije bilo nikakve rasprave.
Druga slabost dugoročnog planiranja, koja izravno utječe i na borbenu spremnost Rafalea, jest odustajanje od sposobnosti transportne avijacije. U mandatu generala Drage Lovrića na čelu Glavnog stožera Oružanih snaga, faktički je ugašena sposobnost vojne transportne avijacije. Dva potpuno ispravna transportna aviona An-32B, samo njemu poznatom računicom, proglašena su preskupim i nije odobreno produženje resursa.
Rafalei nadmašuju naše mogućnosti
Kakve to veze ima s avionima Rafale? Transportna avijacija, pored ostalih zadaća, osnovno je logističko sredstvo koje podržava manevar višenamjenskih borbenih zrakoplova na aerodromima izvan matične baze. Transportni helikopteri, iz brojnih razloga, ne mogu preuzeti tu ulogu. To su tragične posljedice kad protuavionac “prašinar” odlučuje o zrakoplovstvu.
Hvaliti performanse aviona Rafale isto je kao i hvaliti francusku zrakoplovnu industriju, jednu od vodećih u svijetu. Pojednostavljeno, svatko tko ima novca može kupiti taj avion. Međutim, razina interoperabilnosti s domaćim i savezničkim obrambenim sustavima, operativna spremnost flote kao i individualna osposobljenost pilota egzaktni su pokazatelji uspješnosti.
Pa krenimo redom. Borbeni kapaciteti novih aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva daleko nadmašuju naše mogućnosti. To se prije svega odnosi na mogućnosti punjenja goriva u zraku i djelovanje uz podršku letećih radara kao što je AWACS. Srećom, takve sposobnosti mogu se održavati u suradnji sa saveznicima na brojnim bilateralnim i multilateralnim vježbama. Međutim, nedostatak vlastite transportne avijacije, koja bi podržavala prelete Rafalea na druge savezničke aerodrome, limitirajući je čimbenik.
Lete u radarskoj i radio tišini
U tijeku je proces modernizacije radarske mreže bazirane na američkim radarima FPS-117. Pored ugradnje novih procesora i nešto hardvera, hrvatska radarska mreža dobit će mogućnosti korištenja Link 16, vojne taktičke podatkovne mreže koju koriste članice NATO-a. Link 16 omogućuje savezničkim zrakoplovima, brodovima i kopnenim snagama razmjenu taktičke slike u gotovo stvarnom vremenu.
Takva tehnologija, po prvi put primijenjena u Hrvatskoj, omogućavat će avionima Rafale rad u potpunoj radio i radarskoj tišini. Putem mreže zemaljskih stanica naši piloti će dobivati sve potrebne podatke o taktičkoj situaciji u zraku i potencijalnim objektima djelovanja.
Također, radarske postaje FPS-117 bit će opremljene najnovijom generacijom uređaja za identifikaciju u zraku. U takvom okruženju osigurava se puna interoperabilnost s domaćim borbenim sustavima kao i s najmodernijim savezničkim borbenim platformama.
Rezervni dijelovi najslabija karika
Logistička potpora zrakoplovstva, što podrazumijeva i nabavu rezervnih dijelova i održavanje, najslabija je karika cijelog sustava. Operativna ispravnost od 80 posto od ukupnog broja raspoloživih zrakoplova bila bi idealna. Zbog malog broja raspoloživih letjelica, ispravnost ispod 60 posto ugrozila bi redovito odvijanje borbenih zadaća.
Stalne igre oko statusa ZTC-a, potplaćenost tehničara i inženjera, nikad uređen sustav planiranja, nabave i distribucije rezervnih dijelova – sve su to rak-rane koje bi mogle prizemljiti eskadrilu Rafalea nakon isteka ugovora o tehničkoj potpori s Francuzima.
Na kraju, konačna učinkovitost nekog borbenog sredstva, pa tako i aviona Rafale, ogleda se u osposobljenosti pilota za izvršenje namjenskih zadaća. Osposobljenost se postiže, jedino i isključivo, kroz ostvareni nalet na zrakoplovu i simulatoru leta.
Piloti u petoj deceniji života
Standard NATO-a preporučuje godišnji nalet od 140 sati na avionu i 40 sati na simulatoru. To je, iz mnogih razloga, za hrvatske uvjete neostvarivo. Ako bi Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uspjelo godišnje realizirati barem stotinu sati naleta po pilotu, to bi se smatralo velikim uspjehom.
A sad ono najvažnije – raspoloživost i kompetentnost tehničkog i letačkog osoblja. Moja generacija izvodila je preobuku na supersoničnim avionima s 24 godine. Kasnije je ta dobna granica još smanjena, supersoničnim avionom MiG-21 letjelo se i na zrakoplovnoj akademiji. Polovica naših pilota na Rafaleu duboko je zašla u četvrtu, a druga polovica u petu deceniju života. To su već godine kad se s letačkih prelazi na zapovjedne dužnosti.
Kao i u drugim dijelovima obrambenog sustava, interes za vojne pilote nije pretjeran. Jedan od razloga su i primanja. U usporedbi s pilotima helikoptera u MUP-u, vojni piloti supersoničnih zrakoplova mjesečno zarađuju znatno manje. To nikako ne znači da su kolege iz policije preplaćeni. Naši političari moraju shvatiti da je Republika Hrvatska prihvatila principe kapitalizma i slobodnog tržišta.
Broj ispravnih aviona i broj naleta
Međutim, kad su u pitanju vojno zrakoplovno-tehničko i letačko osoblje, uvijek se nađe kvaka 22 koja ograničava vrednovanja njihovih znanja i vještina u odnosu na tržišno priznate veličine. Daleko je veći broj vojnih pilota, školovanih u Hrvatskoj, koji leti izvan, nego unutar sustava Oružanih snaga.
Oman, Kamerun, Saudijska Arabija, Slovačka, Norveška, Croatia Airlines, MUP samo su neke od destinacija na kojima su završili piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Nažalost, to vrijedi i za sva druga visokoprofitabilna zanimanja. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako reče Đorđe Balašević.
Kad se govori o moći Hrvatske vojske, potpuno je nevažno nabrajanje asortimana naoružanja aviona. Rafale može nositi sve, i mnogo više nego što nam treba. Sposoban je letjeti mnogo dalje od granica Hrvatske. Ono po čemu se treba mjeriti uspješnost nabave aviona Rafale je broj ispravnih zrakoplova i pojedinačni godišnji nalet po pilotu. Sve izvan toga je dekoracija!
Rafalei su više i bolje nego što nam treba, iako su neusporedivo bučniji od starih MiG-ova. Ipak, oni neće spasiti HRZ
Nakon međunarodne blamaže s Krstičevićem i izraelskim F-16 Barak, uvodimo zrakoplove 4+ generacije. Imamo više sreće nego pameti
Konačna učinkovitost nekog borbenog sredstva, pa tako i aviona Rafale, ogleda se u osposobljenosti pilota za izvršenje namjenskih zadaća. Osposobljenost se postiže, jedino i isključivo, kroz ostvareni nalet na zrakoplovu i simulatoru leta. Standard NATO-a preporučuje godišnji nalet od 140 sati na avionu i 40 sati na simulatoru. To je, iz mnogih razloga, za hrvatske uvjete neostvarivo.
Dolazak prvih šest višenamjenskih borbenih zrakoplova Rafale F3-R u Hrvatsku mora se promatrati prvenstveno kao isplativ vanjskopolitički deal, zatim kao logično geopolitičko pozicioniranje, a tek onda u svjetlu jačanja vatrene moći Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Svaki od zrakoplova koji su bili u razmatranju, kao što je polovni izraelski F-16 Barak ili novi švedski JAS-39 Gripen, bez problema je mogao ispunjavati mirnodopske zahtjeve čuvanja treće dimenzije nacionalnog suvereniteta.
Međutim, nabava francuskog lovca osigurala je političku podršku Pariza za bezbolno pristupanje Hrvatske u klub zemalja Šengenskog sporazuma i eurozone. Bukurešt i Sofija, koji već godinama čekaju u predvorju Schengena, odlučili su se za nabavu američkih lovaca F-16 Fighting Falcon.
Spriječeno geopolitičko dislociranje
Za razliku od Rumunjske i Bugarske, Hrvatska je nakon ispunjenja tehničkih uvjeta za pristupanje Schengenu bila pošteđena ozbiljnih političkih zahtjeva, pritisaka i ucjena. Nabava dvanaest Rafalea stajat će porezne obveznike milijardu i 153 milijuna eura. Tome treba dodati troškove izgradnje i prilagodbe infrastrukture. Što smo dobili zauzvrat?
Dok su druge države EU imale točne izračune i brojčane pokazatelje koristi od ulaska u šengensko područje, takve informacije za Hrvatsku nisam uspio pronaći. Međutim, analogno ostalim članicama, nedvojbeno će i Hrvatska ostvariti financijsku korist od uklanjanja ograničenja za kretanje ljudi, roba i usluga. U tom smislu akviziciju francuskih borbenih zrakoplova treba promatrati kao posredno ulaganje kojim se stvaraju bolji uvjeti za građane i gospodarstvo.
S geopolitičkog stajališta, nabavom Rafalea spriječeno je djelomično dugoročno geopolitičko dislociranje Hrvatske izvan formalnih političkih i institucionalnih sigurnosno-obrambenih okvira u koje naša zemlja prirodno pripada.
ZTC ipak neće u privatizaciju
Bivši ministar obrane Damir Krstičević inzistirao je na suradnji s izraelskim kompanijama. Iz Izraela su ugovorene bespilotne letjelice, daljinski upravljane borbene stanice UT30MK2CRO za borbena vozila Patria i protuoklopne rakete SPIKE LR. Ministar je gurao nabavu izraelske linije za proizvodnju streljiva, kao i polovnih borbenih zrakoplova F-16 Barak.
U tom smislu za njegova mandata promijenjen je i status Zrakoplovno-tehničkog centra (ZTC), koji je skinut s popisa pravnih osoba od posebnog interesa za RH. Novi status omogućio bi njegovu privatizaciju. Tko je trebao privatizirati ZTC nije poznato.
Osim neprovjerenih glasina, nema dokaza da se radilo o pogodovanju. Međutim, indikativna je odluka aktualnog ministra obrane Ivana Anušića koji je pokrenuo postupak vraćanja statusa ZTC-a kao tvrtke od posebnog državnog interesa.
U velikim krizama ponestaje oružja
Elem, međunarodna blamaža zbog propasti nabave Baraka najmanje je loša posljedica aranžmana koje je forsirao ministar Krstičević. Ruska invazija na Ukrajinu i eskalacije sukoba na Bliskom istoku pokazali su, a i dokazali, da velike krize za sobom povlače ograničenja u prometu roba i usluga namjenske industrije na koje male zemlje, kao što je Hrvatska, nemaju ama baš nikakvog utjecaja.
Tako je Švicarska zabranila izvoz streljiva kalibra 35 milimetara u Ukrajinu. Zbog toga je Rheinmetall svoju tvornicu streljiva morao fizički prebaciti u Njemačku. Izrael, koji je u višemjesečnom ratu s Hamasom i na rubu eskalacije izravnog sukoba s Iranom, kao prioritete stavlja svoje sigurnosne obrambene interese.
Posljedično, realizacija inozemnih komercijalnih ugovora njihove obrambene industrije apsolutno je u drugom planu u odnosu na zahtjeve Izraelskih oružanih snaga. U takvim okolnostima Hrvatska, koja gotovo u potpunosti ovisi o uvozu vojne opreme i naoružanja, mogla bi se naći u krajnje nezavidnom položaju.
Katastrofa s Krstičevićem
Nabava Rafalea i europskog naoružanja pozicionirala je Hrvatsku tamo gdje pripada, unutar političkog i institucionalnog sigurnosno-obrambenog okvira, a to su Sjevernoatlantski savez i Europska unija.
Nije nikakva tajna da je kabinet predsjednika Vlade preuzeo vodeću ulogu u nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova. Zbog nerazumnog “guranja” izraelske opcije nabave F-16 Barak izgubljeno je dragocjeno vrijeme. U tom smislu, aranžman s Francuzima bio je jedina ostvariva opcija unutar raspoloživog vremena do umirovljenja legendarnih dvadesetjedinica. Žalosno, ali istinito.
Umjesto nekompetentnog tima Ministarstva obrane na čelu s ministrom, kestenje iz vatre morao je vaditi netko drugi, čiji to i nije posao. Nema sumnje da je micanje u stranu ministra Krstičevića bila osobna odluka premijera Andreja Plenkovića.
Brojna lupetanja odgovornih
Sve to ukazuje na kroničan nedostatak primjenjivog strategijskog i dugoročnog planiranja razvoja i opremanja Oružanih snaga. Lovačko zrakoplovstvo samo je jedan od primjera. Izgleda mučno i poražavajuće, ali o toj temi naslušao sam se brojnih lupetanja upravo od osoba koje sudjeluju, ili izravno utječu, u procesu odlučivanja.
Nakon okončanja Domovinskog rata, krajem 1990-ih godina, približavao se kraj resursima flote MiG-21. Iako su održani ozbiljni pregovori o remontu i modernizaciji, tadašnja vlada Zlatka Mateše ignorirala je tu činjenicu. Ni nakon odlaska HDZ-a s vlasti ništa se nije pomaklo do dolaska Željke Antunović na čelo Ministarstva obrane.
Povratak HDZ-a nije promijenio odnos prema lovačkoj avijaciji. Vođeni su razgovori o idućem remontu, ali ništa se nije dogodilo. Ponovni dolazak SDP-a na čelo Ministarstva obrane, u mandatu Ante Kotromanovića, produžio je životni vijek preostalih lovačkih aviona MiG-21 i sačuvao borbenu sposobnost samostalne zaštite suvereniteta u zračnom prostoru.
Glasne Rafale čuo sam još 1993.
Sadašnji povijesni trenutak, uvođenje u naoružanje zrakoplova 4+ generacije, više je posljedica spleta sretnih okolnosti i uspješne intervencije aktera izvan obrambenog sustava. No, takvi skraćeni postupci nose i svoje nedostatke.
Na avione tipa Rafale ugrađena su dva mlazna motora Snecma M88-4E koji su izuzetno bučni. U to sam se uvjerio i osobno kad sam, davne 1993. godine, na aerodromu Le Bourget tijekom Paris Air Showa prvi put promatrao demonstrativni let aviona Rafale.
Prema izvorima iz MORH-a, Studija izvedivosti u dijelu koji se odnosi na utjecaj na zdravlje ljudi, okoliš te sigurnost i zaštitu na radu obuhvaća i buku. Međutim, kao takva nedostupna je javnosti. To znači da je nepoznata količina i raspodjela buke koja će se sigurno čuti u zagrebačkom naselju Dugave ili Velikoj Gorici.
Gdje je transportna avijacija?
Za razliku od MiG-21, koji nisu letjeli noću, eskadrila Rafalea sigurno će jednu četvrtinu naleta izvršavati i nakon zalaska sunca. Kako to rade u Europi? Danci su javno publicirali studiju utjecaja na okoliš oko svake zrakoplovne baze na kojoj će biti stacionirani F-35 Lightning II.
U Nizozemskoj svaka vojna zrakoplovna baza ima limitiranu količinu buke koju smiju proizvesti mjesečno. Sve se mjeri, snima i transparentno prati u suradnji s lokalnom zajednicom. Nema sumnje da će naši piloti primjenjivati procedure za izbjegavanje buke kad ih netko osmisli. U Hrvatskoj po tom pitanju nije bilo nikakve rasprave.
Druga slabost dugoročnog planiranja, koja izravno utječe i na borbenu spremnost Rafalea, jest odustajanje od sposobnosti transportne avijacije. U mandatu generala Drage Lovrića na čelu Glavnog stožera Oružanih snaga, faktički je ugašena sposobnost vojne transportne avijacije. Dva potpuno ispravna transportna aviona An-32B, samo njemu poznatom računicom, proglašena su preskupim i nije odobreno produženje resursa.
Rafalei nadmašuju naše mogućnosti
Kakve to veze ima s avionima Rafale? Transportna avijacija, pored ostalih zadaća, osnovno je logističko sredstvo koje podržava manevar višenamjenskih borbenih zrakoplova na aerodromima izvan matične baze. Transportni helikopteri, iz brojnih razloga, ne mogu preuzeti tu ulogu. To su tragične posljedice kad protuavionac “prašinar” odlučuje o zrakoplovstvu.
Hvaliti performanse aviona Rafale isto je kao i hvaliti francusku zrakoplovnu industriju, jednu od vodećih u svijetu. Pojednostavljeno, svatko tko ima novca može kupiti taj avion. Međutim, razina interoperabilnosti s domaćim i savezničkim obrambenim sustavima, operativna spremnost flote kao i individualna osposobljenost pilota egzaktni su pokazatelji uspješnosti.
Pa krenimo redom. Borbeni kapaciteti novih aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva daleko nadmašuju naše mogućnosti. To se prije svega odnosi na mogućnosti punjenja goriva u zraku i djelovanje uz podršku letećih radara kao što je AWACS. Srećom, takve sposobnosti mogu se održavati u suradnji sa saveznicima na brojnim bilateralnim i multilateralnim vježbama. Međutim, nedostatak vlastite transportne avijacije, koja bi podržavala prelete Rafalea na druge savezničke aerodrome, limitirajući je čimbenik.
Lete u radarskoj i radio tišini
U tijeku je proces modernizacije radarske mreže bazirane na američkim radarima FPS-117. Pored ugradnje novih procesora i nešto hardvera, hrvatska radarska mreža dobit će mogućnosti korištenja Link 16, vojne taktičke podatkovne mreže koju koriste članice NATO-a. Link 16 omogućuje savezničkim zrakoplovima, brodovima i kopnenim snagama razmjenu taktičke slike u gotovo stvarnom vremenu.
Takva tehnologija, po prvi put primijenjena u Hrvatskoj, omogućavat će avionima Rafale rad u potpunoj radio i radarskoj tišini. Putem mreže zemaljskih stanica naši piloti će dobivati sve potrebne podatke o taktičkoj situaciji u zraku i potencijalnim objektima djelovanja.
Također, radarske postaje FPS-117 bit će opremljene najnovijom generacijom uređaja za identifikaciju u zraku. U takvom okruženju osigurava se puna interoperabilnost s domaćim borbenim sustavima kao i s najmodernijim savezničkim borbenim platformama.
Rezervni dijelovi najslabija karika
Logistička potpora zrakoplovstva, što podrazumijeva i nabavu rezervnih dijelova i održavanje, najslabija je karika cijelog sustava. Operativna ispravnost od 80 posto od ukupnog broja raspoloživih zrakoplova bila bi idealna. Zbog malog broja raspoloživih letjelica, ispravnost ispod 60 posto ugrozila bi redovito odvijanje borbenih zadaća.
Stalne igre oko statusa ZTC-a, potplaćenost tehničara i inženjera, nikad uređen sustav planiranja, nabave i distribucije rezervnih dijelova – sve su to rak-rane koje bi mogle prizemljiti eskadrilu Rafalea nakon isteka ugovora o tehničkoj potpori s Francuzima.
Na kraju, konačna učinkovitost nekog borbenog sredstva, pa tako i aviona Rafale, ogleda se u osposobljenosti pilota za izvršenje namjenskih zadaća. Osposobljenost se postiže, jedino i isključivo, kroz ostvareni nalet na zrakoplovu i simulatoru leta.
Piloti u petoj deceniji života
Standard NATO-a preporučuje godišnji nalet od 140 sati na avionu i 40 sati na simulatoru. To je, iz mnogih razloga, za hrvatske uvjete neostvarivo. Ako bi Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uspjelo godišnje realizirati barem stotinu sati naleta po pilotu, to bi se smatralo velikim uspjehom.
A sad ono najvažnije – raspoloživost i kompetentnost tehničkog i letačkog osoblja. Moja generacija izvodila je preobuku na supersoničnim avionima s 24 godine. Kasnije je ta dobna granica još smanjena, supersoničnim avionom MiG-21 letjelo se i na zrakoplovnoj akademiji. Polovica naših pilota na Rafaleu duboko je zašla u četvrtu, a druga polovica u petu deceniju života. To su već godine kad se s letačkih prelazi na zapovjedne dužnosti.
Kao i u drugim dijelovima obrambenog sustava, interes za vojne pilote nije pretjeran. Jedan od razloga su i primanja. U usporedbi s pilotima helikoptera u MUP-u, vojni piloti supersoničnih zrakoplova mjesečno zarađuju znatno manje. To nikako ne znači da su kolege iz policije preplaćeni. Naši političari moraju shvatiti da je Republika Hrvatska prihvatila principe kapitalizma i slobodnog tržišta.
Broj ispravnih aviona i broj naleta
Međutim, kad su u pitanju vojno zrakoplovno-tehničko i letačko osoblje, uvijek se nađe kvaka 22 koja ograničava vrednovanja njihovih znanja i vještina u odnosu na tržišno priznate veličine. Daleko je veći broj vojnih pilota, školovanih u Hrvatskoj, koji leti izvan, nego unutar sustava Oružanih snaga.
Oman, Kamerun, Saudijska Arabija, Slovačka, Norveška, Croatia Airlines, MUP samo su neke od destinacija na kojima su završili piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Nažalost, to vrijedi i za sva druga visokoprofitabilna zanimanja. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako reče Đorđe Balašević.
Kad se govori o moći Hrvatske vojske, potpuno je nevažno nabrajanje asortimana naoružanja aviona. Rafale može nositi sve, i mnogo više nego što nam treba. Sposoban je letjeti mnogo dalje od granica Hrvatske. Ono po čemu se treba mjeriti uspješnost nabave aviona Rafale je broj ispravnih zrakoplova i pojedinačni godišnji nalet po pilotu. Sve izvan toga je dekoracija!