No, takva reakcija gospodina Radića ne čudi. Ona je, zapravo, tipičan primjer tridesetgodišnjih deluzija, u kojima žive protagonisti hrvatske radikalne desnice, neobičnog političkog konglomerata, koji se nikad nije uspio približiti vlasti, osim u vrijeme dok je Tomislav Karamarko bio predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.
A Tomislav Karamarko, najdesniji predsjednik HDZ-a u povijesti te stranke, dugo je godina bio bliski suradnik Stipe Mesića, što dovoljno govori o autentičnosti Karamarkova nacionalizma.
Šampioni u vođenju loše stranačke politike
Prvaci hrvatske radikalne desnice, pod kojom podrazumijevamo čitav niz stranaka, od više reinkarnacija HSP-a, sve do Domovinskog pokreta, apsolutni su šampioni u vođenju loše stranačke politike, u oblikovanju nerealnih političkih ciljeva, u nesposobnosti javnog komuniciranja i u sklonosti uzimanju političkog mita.
Evo kako je to izgledalo kroz povijest neovisne Hrvatske. Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava, u ratnu je jesen 1991. godine parkirao pravi top ispred ondašnje zgrade HSP-a, na uglu Zrinjevca, pa je pozvao članove HOS-a i druge pripadnike svoje stranke da ne poštuju zakon, što je sve predstavljao scenarij iz snova za Slobodana Miloševića, JNA i Udbu.
Gospodin Paraga, zatvorenik komunističkih tamnica, sve te gluposti nije izvodio kao provokator; on je bio pošten, ali i politički neviđeno subinteligentan čovjek, koji nije razumio stvarne političke posljedice svojih poteza. Poslije ovog pokušaja pobune usred rata, Paraga je nakratko završio u zatvoru, i nikad se više nije uspio ozbiljno baviti politikom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politička budalaština pa korupcija
Stranku je preuzeo Anto Đapić, koji je HSP prodao HDZ-u. Dakle, u samim počecima obnovljenog HSP-a hrvatska se javnost suočila s nevjerojatnom političkom budalaštinom, a odmah zatim s bezočnom političkom korupcijom.
Desetak godina kasnije HSP je ponovo dovoljno ojačao da dobije ozbiljan broj saborskih zastupnika, pa je zahtijevao sudjelovanje u prvoj Vladi Ive Sanadera 2003. godine. HSP je, navodno, tražio mjesto ministra obrane ili policije.
Sanader im je rekao da HSP ne smije ući u Vladu, jer tako zahtijeva Europska Unija. Umjesto da postanu tvrda opozicija, Đapićevi su HSP-ovci uskoro postali Sanaderov rezervni ešalon u Hrvatskom saboru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bezbroj radikalnih desnih stranaka bez koalicije
Dvije godine kasnije hrvatska se desnica pokušala okupiti oko Borisa Mikšića. Mlađi čitatelji možda ne znaju da je riječ o američkom biznismenu, koji se uključio u predsjedničke izbore tezom da će Hrvatskoj osigurati barem dvadesetpostotni rast BDP-a u samo jednoj godini.
Ta je tvrdnja, naravno, bila brutalno priglupa za većinu normalnih ljudi, ali nije smetala liderima hrvatske radikalne desnice da podrže gospodina Mikšića. U idućih desetak godina osnovano je bezbroj radikalnih desnih stranaka, koje, međutim, nikad nisu uspjele stvoriti bilo kakvu relevantniju koaliciju.
Istodobno se hrvatska radikalna desnica počela okupljati oko proustaških medija, poput Hrvatskog slova, Hrvatskog lista (kasnije Hrvatskog tjednika), Fokusa i sličnih izdanja koja, međutim, ni u tiskanom formatu, ni na webu nisu uspjela okupiti ni minimalno značajan broj čitatelja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Objektivno pomagali hrvatskoj liberalnoj ljevici
Domet radikalno desnih medija bio je i ostao bitno manji čak i od broja glasova koji osvajaju radikalno desne stranke, a koji je također uglavnom marginalan. Što samo govori o nesposobnosti hrvatske radikalne desnice da uspješno artikulira svoje poruke.
Poslije Karamarkova pada, hrvatska se radikalna desnica fokusirala na Andreja Plenkovića, kojeg smatraju srbofilom i izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa. No, Plenković pobjeđuje na izborima, a hrvatska je radikalna desnica bila toliko subinteligentna, da je i na predsjedničkim i na parlamentarnim i na lokalnim izborima objektivno pomagala hrvatskoj liberalnoj ljevici.
Svojom antiplenkovićevskom propagandom rastjerivala je desnije orijentirane birače HDZ-a, što bi bilo u redu da je sama na tome profitirala; na takvoj politici radikalne desnice profitirali su, međutim, jedino Zoran Milanović i Možemo (Škorina kampanja protiv Tomaševića bila je zakašnjela i neviđeno kontraproduktivna), a ni SDP nije prošao posve loše na zadnjim parlamentarnim izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska i da želi ne može postati proustaška
I sada, kad se Miroslav Škoro povukao iz politike, posve je jasno da hrvatska radikalna desnica ponovo ne postoji kao izborno konkurentna politička grupacija. Njen je izborni potencijal trenutno ravan tri do do šest mjesta u parlamentu, a oni tvrdi hrvatski nacionalisti, koji žele politički preživjeti, morat će ponovo trgovati s Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Zaista, ali zaista, nikad i nigdje, osim u slučaju Radničke fronte (suprotnosti se ipak privlače), nismo vidjeli toliko nespretnosti i neinteligencije u javnom djelovanju, kao kod radikalno desnih hrvatskih stranaka.
Što je, zapravo, dobro. Hrvatska, čak i kad bi to značajan dio birača želio, ne može postati proustaška, jer su ljudi koji zagovaraju takve političke opcije i sentimente naprosto neopisivo bedasti i nesposobni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Raspad Domovinskog pokreta upozorio na stratešku slabost hrvatske radikalne desnice: nije baš politički inteligentna
Hrvatska, čak i kad bi to značajan dio birača želio, ne može postati proustaška, jer su ljudi koji to zagovaraju - nesposobni
Zaista, ali zaista, nikad i nigdje, osim u slučaju Radničke fronte (suprotnosti se ipak privlače), nismo vidjeli toliko nespretnosti i neinteligencije u javnom djelovanju, kao kod radikalno desnih hrvatskih stranaka
“Bez Škore smo još jači!” uskliknuo je u intervjuu za Hrvatski tjednik Mario Radić, glavni tajnik Domovinskog pokreta. Naravno, svi znaju kako je riječ o najbedastijoj mogućoj reakciji na povlačenje Miroslava Škore s mjesta predsjednika te stranke, koja je počivala gotovo isključivo na njegovoj masovnoj prepoznatljivosti i relativno širokoj popularnosti. Domovinski pokret poslije Škore neće ojačati, nego će se marginalizirati.
No, takva reakcija gospodina Radića ne čudi. Ona je, zapravo, tipičan primjer tridesetgodišnjih deluzija, u kojima žive protagonisti hrvatske radikalne desnice, neobičnog političkog konglomerata, koji se nikad nije uspio približiti vlasti, osim u vrijeme dok je Tomislav Karamarko bio predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.
A Tomislav Karamarko, najdesniji predsjednik HDZ-a u povijesti te stranke, dugo je godina bio bliski suradnik Stipe Mesića, što dovoljno govori o autentičnosti Karamarkova nacionalizma.
Šampioni u vođenju loše stranačke politike
Prvaci hrvatske radikalne desnice, pod kojom podrazumijevamo čitav niz stranaka, od više reinkarnacija HSP-a, sve do Domovinskog pokreta, apsolutni su šampioni u vođenju loše stranačke politike, u oblikovanju nerealnih političkih ciljeva, u nesposobnosti javnog komuniciranja i u sklonosti uzimanju političkog mita.
Evo kako je to izgledalo kroz povijest neovisne Hrvatske. Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava, u ratnu je jesen 1991. godine parkirao pravi top ispred ondašnje zgrade HSP-a, na uglu Zrinjevca, pa je pozvao članove HOS-a i druge pripadnike svoje stranke da ne poštuju zakon, što je sve predstavljao scenarij iz snova za Slobodana Miloševića, JNA i Udbu.
Gospodin Paraga, zatvorenik komunističkih tamnica, sve te gluposti nije izvodio kao provokator; on je bio pošten, ali i politički neviđeno subinteligentan čovjek, koji nije razumio stvarne političke posljedice svojih poteza. Poslije ovog pokušaja pobune usred rata, Paraga je nakratko završio u zatvoru, i nikad se više nije uspio ozbiljno baviti politikom.
Politička budalaština pa korupcija
Stranku je preuzeo Anto Đapić, koji je HSP prodao HDZ-u. Dakle, u samim počecima obnovljenog HSP-a hrvatska se javnost suočila s nevjerojatnom političkom budalaštinom, a odmah zatim s bezočnom političkom korupcijom.
Desetak godina kasnije HSP je ponovo dovoljno ojačao da dobije ozbiljan broj saborskih zastupnika, pa je zahtijevao sudjelovanje u prvoj Vladi Ive Sanadera 2003. godine. HSP je, navodno, tražio mjesto ministra obrane ili policije.
Sanader im je rekao da HSP ne smije ući u Vladu, jer tako zahtijeva Europska Unija. Umjesto da postanu tvrda opozicija, Đapićevi su HSP-ovci uskoro postali Sanaderov rezervni ešalon u Hrvatskom saboru.
Bezbroj radikalnih desnih stranaka bez koalicije
Dvije godine kasnije hrvatska se desnica pokušala okupiti oko Borisa Mikšića. Mlađi čitatelji možda ne znaju da je riječ o američkom biznismenu, koji se uključio u predsjedničke izbore tezom da će Hrvatskoj osigurati barem dvadesetpostotni rast BDP-a u samo jednoj godini.
Ta je tvrdnja, naravno, bila brutalno priglupa za većinu normalnih ljudi, ali nije smetala liderima hrvatske radikalne desnice da podrže gospodina Mikšića. U idućih desetak godina osnovano je bezbroj radikalnih desnih stranaka, koje, međutim, nikad nisu uspjele stvoriti bilo kakvu relevantniju koaliciju.
Istodobno se hrvatska radikalna desnica počela okupljati oko proustaških medija, poput Hrvatskog slova, Hrvatskog lista (kasnije Hrvatskog tjednika), Fokusa i sličnih izdanja koja, međutim, ni u tiskanom formatu, ni na webu nisu uspjela okupiti ni minimalno značajan broj čitatelja.
Objektivno pomagali hrvatskoj liberalnoj ljevici
Domet radikalno desnih medija bio je i ostao bitno manji čak i od broja glasova koji osvajaju radikalno desne stranke, a koji je također uglavnom marginalan. Što samo govori o nesposobnosti hrvatske radikalne desnice da uspješno artikulira svoje poruke.
Poslije Karamarkova pada, hrvatska se radikalna desnica fokusirala na Andreja Plenkovića, kojeg smatraju srbofilom i izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa. No, Plenković pobjeđuje na izborima, a hrvatska je radikalna desnica bila toliko subinteligentna, da je i na predsjedničkim i na parlamentarnim i na lokalnim izborima objektivno pomagala hrvatskoj liberalnoj ljevici.
Svojom antiplenkovićevskom propagandom rastjerivala je desnije orijentirane birače HDZ-a, što bi bilo u redu da je sama na tome profitirala; na takvoj politici radikalne desnice profitirali su, međutim, jedino Zoran Milanović i Možemo (Škorina kampanja protiv Tomaševića bila je zakašnjela i neviđeno kontraproduktivna), a ni SDP nije prošao posve loše na zadnjim parlamentarnim izborima.
Hrvatska i da želi ne može postati proustaška
I sada, kad se Miroslav Škoro povukao iz politike, posve je jasno da hrvatska radikalna desnica ponovo ne postoji kao izborno konkurentna politička grupacija. Njen je izborni potencijal trenutno ravan tri do do šest mjesta u parlamentu, a oni tvrdi hrvatski nacionalisti, koji žele politički preživjeti, morat će ponovo trgovati s Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Zaista, ali zaista, nikad i nigdje, osim u slučaju Radničke fronte (suprotnosti se ipak privlače), nismo vidjeli toliko nespretnosti i neinteligencije u javnom djelovanju, kao kod radikalno desnih hrvatskih stranaka.
Što je, zapravo, dobro. Hrvatska, čak i kad bi to značajan dio birača želio, ne može postati proustaška, jer su ljudi koji zagovaraju takve političke opcije i sentimente naprosto neopisivo bedasti i nesposobni.